Piše: Biljana Vankovska

Ako već evrokomesar Han ne namjerava da dođe u Skopje na još jednu rundu neuspešnih pregovora između „zaraćenih strana“, i ako je jasno da niko od glavnih protagonista nije spreman da trepne i popusti, zašto bi onda kolumnista gubio vrijeme na makedonskom ćorsokaku? Proteklih mjeseci smo bili izloženi toliko velikom broju debatnih emisija (na istu temu svake proklete večeri), na bezbroj ekspetskih i još više kvazi-ekspertskih mišljenja i prognoza o izlasku iz političke krize, pa čak i na facebook statuse eksponiranih neeksperata koji samouvjereno razmatraju izborni model, pa i model političkog sistema, što je na kraju proizvelo osjećaj predoziranosti. Ako smo doskora bili željni debata, sada je već očigledno da niti znamo da debatujemo, niti imamo što pametno reći vrteći se u đavoljem krugu. Što više debatujemo, to se manje razumijemo.

Bez obzira na direktne učesnike krize koji vjeruju u stvarnost koju su iskreirali za sebe i svoje podržavaoce, a koju više-manje dobro prodaju po stranim medijima, zbilja je patetična. Makedonska drama je drama samo u očima njenih građana – inače se svodi na buru u čaši vode, posebno ako se na stvari gleda u širem kontekstu. Samo mi vjerujemo da smo u centru pažnje i zavaravamo se našom navodnom važnošću! U svijetlu dešavanja u Briseli (i Atini), mi smo jedna bijedna balkanska nedođija, sa voždovima kakve je već opisao Domanović – i to više njih istovremeno. To su ljudi bez sensa za državni interes, za opšte dobro, još manje sensa za zeit­geist.

U međuvremenu, sasvim neprimijećeno u Makedoniji, EU prolazi kroz najveću dramu od početka svog postojanja, mada to na prvi pogled možda i ne izgleda tako. Kad god se pomene EU i/ili Grčka, građani Makedonije su kao hipnotizirano fokusirani jedino na problem s imenom i na kritike nedavnog susreta makedonskog i grčkog ministra spoljnih poslova u vezi sporazuma o mjerama za izgradnju povjerenja. Osim toga, mi gledamo sa obožavanjem ili ljutnjom na EU. Očekujemo EU-javljenije koje će obznaniti zoru demokratije nakon pada vlade Gruevskog. A Evropa je svjedok bitke oko klasnih interesa, a ne demokratije. Mada, na kraju dana, demokratija (referendum) postaje oružje u sukobu sa kreditorima.

Ovde više i nije riječ o grčkoj krizi, ako je pitanje ikada i bilo postavljeno na takav pojednostavljeni način. Оd početka produbljavanka krize kapitalizma 2008. godine, pa sve do danas, Grčka pretstavlja mnogo više od jedne slabe karike na periferiji „evropskog doma“, a sve više postaje paradigma stanja u Uniji koja više ne poštuje ni principe na kojima je izgrađena, koja se ne stidi vlastitog demokratskog deficita, а stvara deficit u nacionalnim okvirima, sve u ime održavanja dominacije ekonomskog neoliberalizma nad socijalnom pravdom.

Nakon višemjesečnog natezanja, zavrtanja ruku i ucjena, premijer Grčke, Aleksis Cipras je presjekao i uradio ono što 2010. godine nije bilo dopušteno Papandreuu: zakazao je referendum u veoma kratkom roku, a u vezi zahtjeva mitskih stvorenja nazvanih „institucijama“ koji su u direktnoj kontradikciji sa svim onim na čemu je Syriza dobila izbornu pobjedu. Ovu kolumnu pišem u vrijeme kada puno toga još nije poznato. Pregovori u evrogrupi se odvijaju u tajnosti čak i od jedne njene legitimne članice (ministru Varoufakisu su ljubazno pokazana vrata, što je presedan svoje vrste u procesu nuđenja odluka). Grčka strana je ipak glasno poručila: mi smo i dalje članica EU sa pravom veta. Ono što se sada naziva Planom B je, ustvari, korak ka evropskoj terra in­cog­nita, nešto što nije predviđeno u osnivačkim sporazumima, niti je dio evropske ideje. Referendum zakazan za 5. jul postaje bespredmetan zbog prekida pregovora i povlačenja njemačke „velikodušne ponude“ (kako je smanjenje penzija i socijalnih beneficija nazvala frau Merkel. (Uspit, jako je indikativno da su institucije odbile grčki predlog da se umjesto penzija smanji vojni budžet; to nije bilo prihvaćeno!). Ne može se ignorirati činjenica da ishod ovog referenduma neće donijeti rješenje suštinskih problema i same krize; naprotiv, sve se može iskomplikovati i za EU i za Grčku. Vjerovatno su u pravu i moji grčki prijatelji i kolege kada kažu da je ovim potezom vlada prebacila teret odluke i odgovornosti zbog posledica na narod. Ali produžavanje političke i ekonomske agonije nije rješenje, isto tako.

Grčki će građani biti izloženi kratkoročnom, ali intenzivnom pritisku. Vlada se izjasnila (oxi) i traži plebiscitarnu podršku svojoj politici, ali je i spremna da prihvati i sprovede i drugačiji stav ukoliko građani odluče tako. Suprotna pozicija je podržana ne samo od grčke opozicije, nego i od evropskih centara moći, ukljućujući i medije. U sendviču će se naći oni koji žele tortu, ali bi je i pojeli – tj. stoje iza politike Syriza nasuprot mjerama štednje, ali ne bi htjeli da napuste euro-zonu. To već stvara konfuziju i neizvjesnost. Već je idikativno da je u parlamentu Ciprasov predlog podržala krajnja desnica (profašistička Zlatna zora), a da se u evropsko ruho oblače stranke koje su, ustvari, odgovorne za svu nesreću u kojoj se nalazi zemlja zbog korupcije i neodgovornog zaduživanja. Ovo će biti nedjelja puna manipulacija strahom (fearmongering), а vremena za javni diskurs skoro i da nema.

U toku svog kratkog vladanja, Syriza skoro i da nije imala prostora da zaista sprovodi svoj program, još manje da pokaže rezultate; sva je energija bila istrošena (sasvim namjerno) u tzv. sobi za mučenje u Briselu, i u lobiranju i traženju podrške. Evropski establišment je ostao gluv i slijep za humanitarnu krizu i za stvarne efekte politike štednje, a prevladala je želja da se svim sadašnjim ili budućim „radijalnim ljevičarima“ održi lekcija koja bi ih opametila ukoliko i samo pomisle da sprovedu reforme s kojima se ne slaže globalni Minotaur (kako je u svojoj poznatoj knjizi Varoufakis nazvao turbo-kapitalizam). Аtina mora pasti – glasio je naziv dobre analize. Ukoliko se otpor politici štednje i prebacivanja tereta krize na leđa siromašnih osujeti, to bi bio primjer i inspiracija za one koji vjeruju da je drugačija EU moguća.

Među samim podržavaocima Syrize postoji rascjep u vezi njene „radikalnosti“: neki tvrde da je previše ljevičarska, dok drugi kažu suprotno – da previše popušta pred „institucijama“. U ovom času se koplja lome oko toga kako će glasiti referendumsko pitanje: hoće li se ono odnositi na (već povučeni) paket „institucija“? Zašto „radikalna“ Syriza izbjegava pravo pitanje i krije se iza nečega što nije artikulisano na razumljiv način? Jednostavno, vlade to rade. (Meni na um pada način na koji je bilo postavljeno referendumsko pitanje u vezi makedonske nezavisnosti 1991-ve, okruglo pa na ćoše). Ma kako bilo, sve se svodi na to da li je grčki narod spreman na izlazak iz euro-zone (grexit), ali kako će se s time nositi i EU nije jasnije.

Neki od najvećih ekonomista (kao nobelovac Krugman) odavno tvrde da je izlazak iz evrozone jedino spasonosno rješenje za Grčku. Nedavno je Habermas podsetio na riječi jednog drugog nobelovca (Amartja Sena), koji je politiku štednje koju zagovara njemačka vlada nalik na lijek koji je toksični miks antibiotika i otrova za pacove. Po Habemasu, koji s pravom ukazuje i na slabosti ove grčke vlade, ključna greška kancelarke Merkel bila je u tome što je u spasilačku misiju uvela i MMF. To je upravo ona institucija koja je najodgovornija za disfunkcionalnost globalnog finansijskog sistema koji održava nejednakost i siromaštvo, i koja djeluje isključivo u korist kapitala. Tamo gdje je MMF, nema mjesta za evropsku solidarnost i za socijalnu pravdu!

Syrizi se zaista može prigovoriti puno toga, ali ona ipak nije odgovorna za ponor u kome se nalazi Grčka. Za debtokratiju, za adikciju na zaduživanja i za korupciju koja je postala sistemska odlika odgovoran je detronizirani politički establišment koji sada pretstavlja „demokratsku i proevropsku opoziciju“. Kao što je svojevremeno to isto shvatio i Mendela, sada se i Cipras suoćava sa činjenicom da politička pobjeda sama po sebi nije dovoljna da bi se došlo do pravde i slobode: kreditori i dalje imaju kontrolu i moć da zadave zemlju (Najprije će diskreditovatovati i srušiti demokratski izabranu vladu – regime change European way, rekli bi neki). Uostalom, (ne)slavni Charlie Ebdo je već izašao sa kontroverznom naslovnom stranom na kojoj je Lagard prikazana kako spašava euro tako što davi grčkog premijera. Ipak, lakše je reći, nego sprovesti. Оvo su tužni dani i za Grčku, ali i za EU koja je prestala glumiti da demokratski legitimitet ima nekakvu težinu u odnosu na finansiski interes. Time ona korača nepoznatom zemljom, ka iskustvu kakvog do sada nije imala, za koje čak i formalno-pravna procedura nije jasna. Šta bi značio grexit i kakvu bi lančanu reakciju to izazvalo? I najprijateljskiji razvod ostavlja tragove. Eurozona je od samog početka bila čudan projekat, kao kuća koja se gradi od krova, bez političkog (federalnog) fundamenta, i bez bilo kakve vizije o izgradnji evropskog demosa.

Nova Makedonija

Prevod je autorkin