Piše: William Deresiewicz*

Rasni konji koji jure po stazi nadmećući se, tako su mi izgledali studenti dok su kao roboti deklamirali 30 stihova pjesnika iz 18. stoljeća, koje sam im zadala da nauče naizust. Svi do jednog izrecitirali su sve točno. Bio je to pomalo zastrašujući prizor- ispričala mi je moja prijateljica koja predaje na sveučilištu. Bili su primjer –nadljudi- kako ih je nazvao James Atlas. Riječ je o ultra ambicioznim mladim ljudima najelitnijih sveučilišta.

Više diploma, neizostavan sport, strani jezici, utjecajni hobiji, angažirani u društvenoj zajednici, glazbena naobrazba- sve postižu, sve mogu jer sve moraju.

Tempirani još od rođenja za ulogu pobjednika ni ne znaju da je stvarnost potpuno drugačija. Sistem elitnog obrazovanja proizvodi ljude pametne, talentirane, ambiciozne ali i napete, svadljive, izgubljene, intelektualno neradoznale i izgubljene. Zarobljeni su u mjehuru povlaštenosti, krotko kaskajući u istom pravcu, odlični strojevi, bez da znaju što čine.

Do najelitnijih sveučilišta svijeta vode jednako elitne srednje i osnovne škole. Privatne i bogate, koje su ujedno i same sebi svrha. Jer do konačnog proizvoda- elitnog studenta nužno je proći mnoge stepenice: privatni nastavnici, konzultanti, tečajevi, pripreme, sam upisni sistem. Prije ulaska u svijet odraslih, brendirani postdiplomski studij i sjajne mogućnosti zapošljavanja koje se podrazumijevaju stoje roditelji, bogati i moćni koji nemilice guraju svoju djecu u čeljusti ove mašine. Čitav sistem elitnog obrazovanja nije ništa drugo do manifestacija financijske moći.

Kada sam upisivao fakultet birao sam kao mjesečar. Trudio sam se osvojiti najelitniju ustanovu koja me željela primiti. Maglovito sam imao viziju- status, bogatstvo, uspjeh. Što znači –obrazovati se i zašto bih to uopće želio bilo je sekundarno. Tek nakon 24 godine u Ivy League, nakon doktorata na Columbia sveučilištu i deset godina predavanja na Yalu upitao sam se- Što sistem radi djeci, kako ih iz toga iščupati i što to radi društvu u cjelini.

Naizgled savršen student ispod fasade je prestrašen, anksiozan, depresivan, isprazan, besciljan i izoliran. Nedavno istraživanje pokazalo je da je emotivno zadovoljstvo niže nego ikada u posljednjih 25 godina.

Studiranje se doživljava kao – otplata investicije. Pita li se itko čemu studiranje služi? Da li je jedina svrha učenja bolji posao. Dakle – čemu služi fakultet? Osnovna zadaća bi mu trebala biti da ljude nauče razmišljanju. Uz izgradnju mentalnih sposobnosti doba studiranja predstavlja mogućnost odmaka od uobičajenog života obitelji i urgentnosti karijere. Priliku da se mogućnosti sagledaju s distance. U tom razdoblju najvažnije je izgraditi vlastitu osobnost. Jer samo kroz čin uspostavljanja komunikacije mozga, srca, uma i iskustva postajete individua. Zadaća studija je da vam u tome pomogne, pomoću knjiga, umjetničkih djela i suradnji s umovima iz vašeg okruženja. Studij nije jedina prilika koja vas u životu može naučiti razmišljati ali jest najbolja. Sigurno je – ukoliko ne počnete razmišljati prije diplome- nećete ni nakon nje. Zbog toga je studij za vrijeme kojeg se misli samo na karijeru uludo potrošeno vrijeme.

Elitni fakulteti rado se hvale kako uče studente misliti, no zapravo ih uče analitičkim i retoričkim sposobnostima neophodnim za uspjeh u biznisu. Izgradnja stručnjaka danas je tehnokratska.

Elitna sveučilišta u studentima vide mušterije koje je bolje ne napadati, što je ustanova prestižnija „pakt o nenapadanju“ je izraženiji. Rezultat su visoke ocjene za malo znanja.

Upitan je i koncept odgovornosti koji se prenosi kroz ideju kako sveučilišta stvaraju lidere. U što se pretvarate ukoliko vam netko stalno govori kako učite da bi postali generalni direktor, vođa, partner u poslovanju najvećih poduzeća- uče vas da se morate izgurati do vrha kroz svaku hijerarhiju na koju naiđete. Pitam se ima li –biti vođom- ipak neki viši smisao?

Na svakom super elitnom studiju stalno vam govore kako možete biti što god hoćete. No uglavnom većina studenata nastavlja studij u financijama i konzultantskim poslovima. Dakle motivirani ste napustiti studij da bi postali novi Mark Zuckerberg no istovremeno smiješno bi bilo nastaviti studij da bi postali socijalni radnik. Wall Street čeka nove koji imaju nevjerojatnu radnu etiku, mentalnu konjsku snagu ali pojma nemaju ni zašto ni kuda. Proizvode se izrazito pametni i potpuno zbunjeni mladi ljudi. No posao i dalje cvjeta, molba je više nego upisnih mjesta. No za koga je to uspjeh osim za sama sveučilišta?

Već je neugodno ponavljati kako naj sveučilišta predstavljaju utvrde povlaštene elite. Bogataši tamo šalju djecu da nauče hodati, govoriti i razmišljati kao bogataši. Ne zovu ih uzalud elitnim fakultetima. Zašto se pretvaramo da to nije tako?

Posebno je ironična takozvana „raznolikost“ upisanih studenata. Naime ti fakulteti se ponose rodnom i rasnom raznolikosti. Ti fakulteti troše moralni kapital stečen u šezdesetima kada su napravili hrabar korak razgradnje bjelačko anglosaksonske aristokracije.

No ako danas posjetiti bilo koji od ovih fakulteta uistinu ćete vidjeti rame do rame djecu crnih, azijskih, latinoameričkih ljudi. Ti studenti stvarno misle da je okruženje raznoliko jer uče u društvu nekog iz Pakistana ili iz Texasa, jedan svira čelo drugi violinu. No ne uviđaju da su svima njima roditelji imućni.

Postoje izuzeci, no oni su samo izuzeci. Djece iz radničke klase i seoskog porijekla gotovo da nema.

Dakle poanta nije u tome da se niža klasa pokušava uzdići već u tome da visoka pokušava održati svoju poziciju. Radi se o točnom utvrđivanju statusne hijerarhije unutar same visoke i srednje klase. Njihova djeca ne razmišljaju hoće li upisati neki od elitnih fakulteta već koji. U bogatim četvrtima, gdje se ova igra održava fakulteti se upisuju da bi se popeli još više ne da bi primjerice upisali medicinu ostali u svojoj četvrti dobro živjeli i liječili ljude. Takav scenarij gotovo je nezamisliv.

Sistem pogoršava nejednakost i stvara elitu izoliranu od društva. Brojke su neumoljive. Brucoši elitnih fakulteta dolaze iz obitelji najbogatijih. Što je fakultet prestižniji studenti su bogatiji. Glavni razlog je očit. Osim skupih školarina važan je i put do određenog studija koji košta. Da bi dijete katapultirali na jedan od ovih studija počinjete od trenutka rođenja; satovi glazbe, sportska oprema, putovanja na tečajeve u inozemstvo, kako se to danas zgodno kaže: obogaćivanje, školarine osnovnih i srednjih škola i sam trošak života u mjestu s najuspješnijim školama. Zanimljivo je da unatoč tome što se fakulteti diče teškim testovima pri upisima nekako uvijek rezultati se poklapaju s platnom moći obitelji. Fakulteti vode računa o svojim donatorima. Elitni fakulteti izravno promoviraju nejednakosti u društvu.

Studenti mi piši ili me pitaju- Što mogu učiniti da se ne pretvorim u razmaženog snoba? Jedini odgovor koji im mogu dati je da se prebace na državno sveučilište jer će tamo upoznati ljude različitog porijekla. Naime mnogi od tih mladih ljudi nikada kroz život nisu došli u osobniji kontakt se nekim tko nije iz njihove klase. Toliko su se izvitoperili da postoje i situacije u kojima zamole nekoga od zaposlenih ljudi u kafiću ili na održavanju fakulteta i pitaju ga- Kažite mi nešto o sebi?- smatrajući da su time, upoznali drugačije od sebe.

Preporučam im da se zaposle u nekom uslužnom poslu. Da rade kao konobari da vide koliko za takav posao treba fizičke, mentalne snage i pameti. Tako bi shvatili da nisu najpametniji kako im uporno govore za vrijeme školovanja. Naravno ne treba se zavaravati, važno je koji ćete fakultet upisati. Još ima odličnih državnih fakulteta u svakom kutku zemlje. Tamo neće dobiti osobni pristup ali će dobiti raznolikost u društveno ekonomskom pogledu. Osobno ne bih se radovao studiju na fakultetima gdje se upisuje 90% najbogatijih. Djeca iz manje prestižnih škola su zanimljivija, otvorenija, manje nadmena i manje takmičarski nastrojena, dakle humanija.

Došlo je vrijeme reformiranja društva. Obrazovanje mora ublažavati klasne razlike a ne ih potencirati. Također treba ukinuti povlastice za takozvane obiteljske nasljedne studente kao i sa sportaše. Treba prestati ukrašavati biografije kod upisa. Brojne vanškolske aktivnosti govore između ostalog da ste za njih imali novca. Ne bi nas smjela impresionirati imućnost roditelja. Fakulteti bi trebali razmisliti što rade društvu, ako obrazuju vođe- trebaju se zapitati kakve vođe. Trebaju li nam oni koji mogu puno toga nabubati ili oni koji imaju originalne misli.

U krajnjoj liniji elitna privatna sveučilišta koliko god promovirala više vrijednosti prvenstveno brinu za svoj opstanak. Prvorazredno obrazovanje nije nužno steći na skupom fakultetu Sjećate li se onoga da svatko ima priliku radom i talentom napredovati? Potrebno nam je kvalitetno državo obrazovanje koje je besplatno. Obrazovanje koje smo dugo vremena shvaćali kao građansko pravo to je prestalo biti. Dozvolili smo aristokraciji da preuzme vodstvo. Sada je vrijeme da probamo s demokracijom.

*William Deresiewicz, rođen ’64. Američki je pisac, esejist i književnik. Pohađao je sveučilište Columbia, predavao na Yalu. Njegove eseje objavljuju The Nation, Američki znanstvenik, New Republic i New York Times.

Heraznanje.com/The New Republic