Piše: Biljana Vankovska

Tek izašli iz još jednog bratoubilačkog izbornog „rata“, podijeljeniji više nego ikada, sa nezaliječenim ranama od otrvonih strijela stranačkih i etničkih voždova, građani Makedonije su dočekali poplave u regionu na način koji je bio neočekivan i pun nade.

Dok je vodena bujica gutala cijela sela i gradove u Srbiji, Bosni i Hravtskoj, ovde je isplivalo nešto što je bilo potisnuto ili za što smo mislili da je izgubljeno, jer ga nismo vidjeli u tako masovnom obliku i javno manifestovano. Činilo se da je to neka duboka dobrota koju smo čuvali za ovakva vremena, pa se sada izlila u vidu saučešća s unesrećenim ljudima uz nesebično davanje bez kalkulacija i bez očekivanja da se nešto dobije zauzvrat.

Poplave, kao i ratovi, izbacuju na površini i najbolje i najgore iz ljudi i iz društva. Kako je nivo mutne vode rastao, tako su se počele nizati sve snažnije emocije, pa čak i neka euforija, a kao što to obično i biva – one vode ka neracionalnim zaključcima i nerealnim očekivanja. Neki su već vidjeli Jugoslaviju umivenu od krvi, vidjeli su pokušaj povezivanja posvađanih plemena, armije koje su po prvi put prelazile granice da bi civilima pružile pomoć. Tek su neki vidjeli da voda nosi mine i ljudske ostanke iz masovnih grobnica, a i da su današnje nesposobne države saučesnici u ovoj novoj tragediji. Bilo je i takvih koji su se rugali onima koji su pokazali humanost, optužujući ih za nacionalnu neemancipovanost (od Jugoslavije).

Preslikano na domaće konstelacije, takve su kvalifikacije trebale (in)direktno implicirati jugonostalgiju, tj. nemakedonštinu, ali i srbofilstvo i antialbanstvo. Skeptici su odmah pitali da li bi mobilizacija bila ovako široka da je u pitanju bila Bugarska, na primjer. I obrnuto, sumnjali su da bi Srbi i ostali požurili da pomognu Makedoniji u slučaj ovakve prirodne nepogode.

Malo produbljenija analiza bi, ustvari, pokazala da nismo postali tako dobri ljudi kao što smo htjeli da vjerujemo. Nepovjerenje i balkanski kompleksi su još tu negdje, samo što su za tren potisnuti talasom humanosti… Ne mogu se zaboraviti i oni koji su moralizirali nadmeno i dijeleli lekcije da nije zdravo pokazivati toliku pozitivnu energiju i da je sve već prešlo granicu „dobrog ukusa“, jer je skromnost vrlina.

Ja lično nisam vidjela ništa loše u tome što su mnogu ljudi imali potrebu da na socijalnim mrežama pokažu da su bili uključeni u humanitarnu akciju; naprotiv, nakon dugo vremena vidjeli smo nešto što ima više smisla od postiranja slike šoljica kafe, mezetluka, polugolih tijela ili uniformiranih lica s oružjem u ruci. Kamo sreće da u foto albumima naše djece bude više selfies kao uspomena i podsjećanje da su njihovi roditelji učinili nešto dobro, pa makar to bilo i simbolično… Dobročinstvo je nešto što treba svima nama, pa se zato i sada hvatamo za njega kao davljenik za slamku, posebno otkako smo toliko zla otćutali, a i sada ga tolerišemo, pa smo počeli da vjerujemo da smo loši i nesposobni za išta dobro. Sa zločinima iz nedavne prošlosti se teško suočavamo, ali to nas jede iznutra. Sve dok se ne prolije po ulicama…

Do antiklimaksa je došlo nakon ubistva maturanta koji je pokušao da uhvati drugog momka koji je pokušao da ukrade njegov bicikl. Slijedeli su takvi ulični nemiri i nasilje da nas je to za tren oka vratulo natrag u stari „film“, u kome sve, pa čak i sitni kriminal ima etničku pozadinu. Gledajući masovne scene, neki su poželjeli poplavu koja bi i nas povezala u borbi za zajednički opstanak… (Moram priznati da su me potsjetili na naivna uvjerenja da do raspada Jugoslavije i ratova iz 90-tih ne bi ni došlo da smo bili cilj agresije ili da smo učestvovali na fudbalskom mundijalu.) Tako, naša „poplava“ je bio talas osvetoljubivosti i divljanja onih koji su navodno „tugovali“ za preminulim Angelom i tražili pravdu, mada je počinilac već bio uhvaćen.

Za razliku od onih nasmijanih lica koja su se slikala dok su donirala humanitarne pakete, anđeli osvete su krenuli na proteste sa kapuljačama, u namjeri da sakriju identitet, pa pretopljeni u razjarenu masu da uništavaju što im se nađe pod rukom. Anđeo je bio poznat (i makedonski), a Naser je postao simbol zla, za što su se pobrinuli i mediji, otkrivajući etnički identitet dvojice mladića. Počeo je poznati hor u kome su ljudi tražili kolektivnu kaznu, pa i smrt čitave populacije. Politički i medijski piromani su bili u prvim redovima: jedni da optuže one iz suprotnog političkog tabora da su organizovali proteste, a ovi drugi da dokažu kako je režim zaista nasilan jer „tuče svoj narod“. Bilo je i intelektualaca koji su se uznemirili samo zbog „svojih“ i za njihovo privatno vlasništvo, praveći poređenja s nemirima nakon gostivarskog ubistva u kojima je bilo „samo“ kamenovanje, a ne i paljevina vlasništva onih iz druge etničke skupine, mada je govor mržnje bio identičan današnjem.

Sada kada su nemiri splasnuli, pojavili su se konkretni i naizgled artikulisani (razumni?) zahtjevi. Navodna građanska inicijativa, između ostalog, traži rušenje ili zatvaranje mostova koji povezuju makedonski i albanski dio naselja u kome se desilo ubijstvo. Traže i „promjenu zakona za pravo odbrane privatnog vlasništva“ (vjerovatno misleći prije svega na odbranu bicikla i sličnih stvari, ali ne i na dućane koje su goreli ni krivi ni dužni). Neki su eksplicitno zatražili garanciju prava za nošenje vatrenog oružja, kad je već država nesposobna, što je bio samo eho zahtjeva albanskog političara Zijadina Sele, koji je nekoliko dana ranije zatražio isto povodom nasilja nad albanskom porodicom Zekiri u jednom sasvim drugom naselju Skopja.

Čini se da su se, konačno, Makedonci i Albanci složili oko nečega…

Većina građana je ostalo zbunjeno šizofrenom situacijom na ovom čudnom ostrvu usred poplavljenog regiona, na čijim se bregovima sudaraju talasi dobrote i zla. Da li nakon svega možemo/smijemo sebe nazvati dobrim ljudima? U novonastaloj atmosferi je skoro nepristojno i pomenuti humanitarni angažman za regionalne svrhe, kada si neposoban za razum i empatiju u vlastitom dvorištu u kome si sveden na Makedonca ili Albanca. Kako naći pravu mjeru između solidarnosti i humanosti s nepoznatim i empatije i aktivizma u nesrećnoj situaciji koja nije rezultat prirodne nepogode?

Riječ je, naravno, o dvije sasvim različite stvari, koje se nikako ne isključuju. Lako je biti Makedonac ili Albanac, a mnogo teže biti samo čovjek nasuprot imperativima etničke pripadnosti koje ti svakodnevno nameću. Podjednako lako je jednokratno pokloniti produkte u znaku solidarnosti s regionom, a mnogo teže živjeti zajedno s onima koji su ti najbliži, da njeguješ kulturu nenasilja i izgradiš pravnu državu. Porodicama Zekiri i Petkovski ne može pomoći sva humanitarna pomoć na svijetu. Njima, kao i svima nama, je potrebna funkcionalna država, koju treba izgraditi ako je i nema, a ne rušiti i ono malo što ima od nje.

Kao što poplave nisu napravile sve nastradale automatski dobrim ljudima, tako i ova „nepogoda“ u Makedoniji nije napravila sve ljude automatski lošim. Оno što se može uraditi čak i kada je država slaba i nesposobna, to je pružanje ruke susjedu i sposobnost razmišljanja o svojoj, ako ne krivici, onda odgovornosti za ono što se dešava u društvu. Ako i možemo nešto naučiti od poplava, to je snaga građanske samoorganizacije u funkciji dobra, upravo tada kada su se političari pokazali nesposobni, korumpirani, i moralno i finansiski, pa čak i kao profiteri od prirodnih nepogoda. Susjedi porodice Zekiri mogu stati u odbranu svojih albanskih susjeda, a nakon ubistva Angela Petkovskog, čiji je svjedok bio njegov otac s kojim je krenuo u potjeru za Naserom, svi očevi bi morali razmisliti da li bicikl vrijedi kao jedna život, da li će i dalje organizovati potjere za lopovima i juriti za njima sa svojim sinovima. Javnost, ali i novinari, bi se mogla prisjetiti prezumpcije nevinosti, a nova vlada u konstituisanju bi morala voditi računa o tome da ne dopusti da se selo Grčac pretvori u novo Aračinovo.

Nova Makedonija

Prevod je autorkin