Piše: Drago Pilsel

Nema sumnje da je ekumenizam u svijetu, a u nas još više zbog uloga nacionalnih religija u ratnim zbivanjima, u ozbiljnoj krizi, pa treba iznova preispitati njegove duhovne ali i političke motivacije kao i odnose eklezijalnih realnosti i duhovnih stremljenja. Za mene je u ovoj fazi ekumenizam prvenstveno vizija razumijevanja umjesto sukobljavanja te evanđeoski poziv na obraćenje i duhovnu obnovu svih koji nose Kristovo ime. Ratni i poratni antagonizmi doveli su do jačanja homogenizacije naroda po antipluralnom etnoreligijskom obrascu pa se mora iznova i pod hitno svestranoj stručnoj analizi podvrgnuti ova naša nezdrava i protudemokratska simbioza nacionalnog i vjerskog. U Hrvatskoj će to ići teško zbog zaostajanja u individualizaciji vjere, svijesti i odgovornosti, zbog izostanka kritičke javnosti i zbog sveprisutnosti ”političkog katolicizma”

Nesigurnost u sebe, nesigurnost u vlastiti identitet, strah od drugog i drukčijeg, pa i bolesna ljubomora nastala iz toga, svaki nam se danom pokazuju kao pokretači zla, kao pokretači terora. Misa za Pavelića, biskup koji nasrće na ćirilicu, onaj drugi koji ministra pita ”ima li vaginu?” ili, jer se i to dogodilo, odbijanje da se prisustvuje komemoraciji Međunarodnog dana sjećanja za žrtve holokausta (HBK je bila prezaposlena pa su u Sabor poslali svećenika trećeg ranga)… sve je to teror. Sve je to nemir. I sve to upućuje na, više ni sam ne znam koliko sam puta to konstatirao u ovim kolumnama, činjenicu da i Crkva bježi od svoje ideje, bolje reći evanđeoskog zahtjeva. Naime, ako bi Crkva ostvarivala plan pontifikata pape Franje: ”Siromašna Crkva – Crkva za siromašne”, većih problema i spomenutih, naročito nacionalističkih devijacije ne bi bilo. Kako kaže dr. fra Ivan Šarčević, prof. na franjevačkoj teologiji u Sarajevu, kršćani su na mnogo načina zabrazdili ali nigdje nisu više izdali misiju kao u socijalnom području. Nigdje! Usprkos pomaganjima i karitasima. Crkva ima strah od “lijevoga” do te mjere da ne vidi da joj se “desno”, nacionalističko i kapitalističko, kao najbezbožnije ideologije uvlače u srce i jedu joj dušu.

Pa, stoga, pitanje je na mjestu: ”Može li se Crkvi dogoditi da se uruši sama u sebe?” Ovisno kako je promatramo. Ako to činimo u njenoj hijerarhijskom uređenju, ona unutra može tavoriti, loše funkcionirati, biti bez ikakvog pozitivnoga značenja, i, naravno, društveno štetno, ali ako gledamo takozvane male ljude, manje zajednice, neke kršćane, svećenike i njihovo djelovanje, koji su također Crkva, Crkva se može smatrati vitalnom. No, ipak, modernoj Crkvi najteži je problem takozvana politička religioznost, politički katolicizam, barem što se nas ovdje u Hrvatskoj i regiji tiče. Što se tiče Zapada, kršćanstvo je (svejedno bilo ono katoličko, pravoslavno ili neko treće) postalo “građanska religija”. Izgubilo je proročki element, upustilo se u supermarketsko duhovnjaštvo ili sektaško fundamentalističku utakmicu. To je sve više prisutno u nas.

Zašto sam spomenuo Papu? Ovo što papa Franjo čini velika je promjena. On mijenja klimu u Crkvi. Ali dok to što govori i radi stigne do nas – to može potrajati pa i zagubiti se na putu, u prijevodu, u naglascima. U svakom slučaju, Papa Franjo mijenja i vanjsku atmosferu, manihejsku atmosferu u kojoj se točno znaju neprijatelji, u kojoj ih se optužuje i demonizira. Mislim da ga mnogi, politički gledano, dakle svi moćnici i bogataši, kao i moćni i bogati crkveni prelati, kao i oni duhovnjaci koji preziru svijet i radosna čovjeka, neće prihvatiti i ne prihvaćaju (u Hrvatskoj ga se iz redova Crkve i otvoreno izruguje), jer on ima latinoamerički odnos, odnos teologije oslobođenja prema bogatstvu i moći u društvu i svijetu, odnosno on toliko postavlja evanđeosku, radosnu, otkupiteljsku dimenziju vjere u prvi plan da svi slabi, siromašni, grešni, društveno obespravljeni postaju glavni autoritet i kriterij vjere i crkvenosti.

Ako se to prerekne u naše vrijeme, onda treba reći i ovo: korištenje svetoga prostora i svega svetoga samo za vlastitu korist, ili za političke ciljeve – opet se vraćamo na ono što je najteži problem suvremene Katoličke crkve, na politički katolicizam – to je zlorabljenje svetoga i svetoga prostora za trgovinu. Gotovo se nigdje kao u Crkvi i religijskim institucijama ne može dobro živjeti od “svete trgovine”, na Isusovu križu, na patnji i siromaštvu drugih, na bolesti i traumama drugih, na zloupotrebi Božjega imena i Božje volje. Ali slabo gdje se u svijetu tako iskreno može svjedočiti Isusov put solidarnosti i Božjega milosrđa kao u Kristovoj crkvi.

NACIONALIZAM, DIVLJI KAPITALIZAM I RELIGIOZNO LICEMJERJE

Zašto je papa Franjo uzeo to ime? Jer je svjestan da je Crkvu teško braniti ali to treba činiti iznutra. Ni Franjo Asiški nije deinstitucionalizirao Crkvu. On se izmakao izvan svih pozicija prelatura i moći, ali je ostao u Crkvi. Hijerarhijska crkva, institucionalni vrh, pa i mnogi vjernici nikako da shvate da problem nije uvijek u vanjskom neprijatelju od kojega se bojiš za tijelo, da te ne ubije, ili da je sav problem da ćeš ostati gladan, kako kaže dr. Šarčević. Neprijatelj se uvlači, obitava samo srce. To je u nas nacionalizam, to je i neoliberalni kapitalizam, divlji kapitalizam… To je i religiozno licemjerje. Tako je nekako po redu društvenosti. U nas je najveći problem nacionalizam, taj lucifer sa svijetlim licem moga tobože nedužnoga naroda. On se uvukao u nas, ispija nam dušu. O tome želim danas nešto više reći ma da sam svjestan da se ponavljam. Moram!

”Bili smo nijemi svjedoci zlodjela, prani smo mnogim vodama, naučili smo umijeće pretvaranja i mnogoznačnog govora, preko iskustva postali smo nepovjerljivi prema ljudi­ma i često smo im morali ostati dužni istinu i slobodnu riječ, u neizdrživim sukobima postali smo mekušci ili možda čak i cinici. Jesmo li dakle još potrebni?” (Bonhoefferova Etika). Nakon nacionalističkog ludila 90-tih godina prošlog stoljeća ovaj bi radikalni Bonhoefferov upit morao stajati u središtu egzistencije svakog kršćanina s područja bivše Jugoslavije i to kao cijena čak i puke primisli o tome da se o sebi usudi razmišljati kao o kršćaninu. Doista, ako su među nama bili mogući Vukovar, Srebrenica i Sarajevo, i k tomu još, ako se i dalje pronalaze načini da se negiraju ti i njima slični zločini ili da se pronalaze mehanizmi njihova relativiziranja (kao što se i dalje relativiziraju Jasenovac ili Jadovno), nadasve upiranjem prsta na tuđe zlo, čemu onda još kršćanstvo, čemu kršćani na našim prostorima. Tko je, nakon svega, uopće toliko samodopadan, đavolski ohol, da se uopće usudi nazvati kršćaninom?

Očajnička Bonhoefferova tvrdnja s obzirom na ponašanje njemačkih kršćana u razdoblju nacionalsocijalizma ”Uništava nas nevidljivost!” pogađa neumoljivo i kršćane s područja bivše Jugoslavije, zahtijevajući konkretan odgovor: Zašto je evanđelje 90-tih godina u nama bilo nijemo i zašto to, u odsudnoj mjeri, još uvijek jest? Tko je umjesto Isusa Krista bio naša savjest i tko to još uvijek, unatoč pretvaranjima, jest? Jer, to je naš problem: tko ima snage svjedočiti, ne saviti kičmu, praštati i priznati zablude?!

Ideologija, evidentno je, mora imati daleke, nedokučive, neprovjerljive i nedodirljive, dakle neupitne autoritete. Već je njihovo provjeravanje, dovođenje u pitanje bilo čega od onoga kakvim ga je ljudski mit konstituirao nedopustivo, ako nije i zločin koji podliježe sankcioniranju s najtežim posljedicama, kako nam to demonstrira i suvremeni politički islam. Jedan Bog, jedna Istina, jedan Vođa, jedan (izabrani) Narod. Apsolutni monizam! pisana izravno protiv nacionalsocijalizma i to većim dijelom u vrijeme njegova trijumfa, Bonhoefferova Etika se pred nama ne pomalja samo kao neumoljiv zahtjev da konačno trijezno i pošteno priznamo istinu o našoj kršćanstvenosti, o kojoj, između ostaloga, svjedoče i kosti desetina tisuća žrtava posljednjeg rata, još uvijek razasutih po dolinama, brdima i jamama BiH (i Hrvatske), dok se istodobno, beskrupulozni zločinci na sve strane slave kao nacionalni heroji (i to ne samo s političkih govornica već i s oltara); naprotiv, ona pred nama stoji i kao ohrabrenje da unatoč neporecivim zakazanjima, ljudskim i kršćanskim, preuzmemo odgovornost za daljnji život kroz obnovu, jer upravo tome u konačnici smjera Bonhoefferova Etika, ništa manje nego njegova cjelokupna teološka misao: ”Zadnje odgovorno pitanje ne glasi kako da se herojski povučem iz neke afere, nego kako će dalje živjeti neko buduće pokoljenje.” Jer, opet je Bonhoeffer, onkraj bilo kakve rezignacije i pobožnog bježanja, trezven u duhu hladne kirurške preciznosti o kojoj ovisi ugrožen ljudski život: ”Nećemo trebati ni genije ni cinike, ni preziratelje ljudi, ni rafinirane takmičare, nego priproste, jednostavne, prave ljude. Hoće li naša nutarnja otpornost biti dovoljno jaka protiv onoga što nam je nametnuto i naša iskrenost prema samima sebi dovoljno bespoštedna da bismo opet našli put do jednostavnosti i čestitosti?”

RAZUMIJEVANJE UMJESTO SUKOBLJAVANJA

Usuđujem se zato, kao proročki zahtjev, zavapiti za rušenjem naše trijumfalističke slike o vlastitoj kršćanstvenosti, ali ujedno i kao proročki program naše ljudske i kršćanske obnove, ne bi li se u nama, osobno i zajedničarski, konačno počelo začinjati ono što je prema Bonhoefferu cilj kršćanske etike – ”Riječ je o uobličavanju Kristova lika među nama.” – što se, dakako, ne postiže veličanstvenim riječima nego odvažnim i odgovornim djelima: ”Djelo je prva ispovijest kršćanske zajednice pred svijetom.” Čak niti razlika u stupnju krivnje i stupnju spremnosti da se krivnja za nacionalističko ludilo 90-tih godina prošlog stoljeća prizna u dvije najveće kršćanske crkve na području bivše Jugoslavije, Srpske pravoslavne i Katoličke – ta se krivnja zapravo korijeni u višestoljetnom kompromisu između nacionalističkog i kršćanskog u njima i to u korist nacionalističkog s gušenjem etičkog karaktera kršćanske objave, onoga što je otkriće Bonhoefferove teološke misli i same Etike – nipošto ne otupljuje oštricu Bonhoefferove nepobitne tvrdnje da jedino ”u spoznaji krivnje započinje proces čovjekova suoblikovanja s Kristom”. Drugačije kazano, priznanje krivnje preduvjet je opravdanja i obnove, ljudske koliko i kršćanske.

Koristio sam analizu koju je ispisao sarajevski teolog Alen Kristić da bih, na kraju, apelirao na sve one koji ovo čitaju: nema sumnje da je ekumenizam u svijetu, a u nas još više zbog uloga nacionalnih religija u ratnim zbivanjima, u ozbiljnoj krizi, pa treba iznova preispitati njegove duhovne ali i političke motivacije kao i odnose eklezijalnih realnosti i duhovnih stremljenja. Za mene je u ovoj fazi ekumenizam prvenstveno vizija razumijevanja umjesto sukobljavanja te evanđeoski poziv na obraćenje i duhovnu obnovu svih koji nose Kristovo ime.

Zajedno s mojim mentorom i prijateljem, dr. Peterom Kuzmičem, mogu reći i ovo: ratni i poratni antagonizmi doveli su do jačanja homogenizacije naroda po antipluralnom etnoreligijskom obrascu pa se mora iznova i pod hitno svestranoj stručnoj analizi podvrgnuti ova naša nezdrava i protudemokratska simbioza nacionalnog i vjerskog. U Hrvatskoj će to ići teško zbog zaostajanja u individualizaciji vjere, svijesti i odgovornosti, zbog izostanka kritičke javnosti i zbog nepodnošljivoga tereta i sveprisutnosti ”političkog katolicizma”.

O tom posljednjem, za pluralnu demokraciju i za vjeru jednako štetnom fenomenu, analitički je do sada najbolje progovorio preminuli poznati katolički religiolog Željko Mardešić u svojim kapitalnim knjigama ”Lica i maske svetoga” i ”Rascjep u svetome” (Kršćanska sadašnjost), koje bi morale postati obaveznim štivom svakog mislećega građanina. Mardešić je argumentirano pokazao da sekularizacija, kojoj se toliko opiremo, zapravo nije neprijatelj nego osloboditeljski saveznik kršćanske vjere jer se u sekulariziranim zemljama kršćane ”uvažava, cijeni i poštuje, jer govore iz skromnosti i dobrote, a ne ideološke nepogrešivosti”. Svjestan sam da mnogi pluralizam stavljaju pod sumnju jer vodi u etički relativizam te time navodno potkopava katolički moralni nauk, ali njima treba odgovoriti da se tog nauka većina deklariranih katolika već odavno ne drži te da je takvo razmišljanje slično kritici demokracije kao poretka u kojem vlada nered. Pluralizam i demokracija od svih nas traže više tolerancije, ali i individualne zrelosti i osobne odgovornosti. Drugog puta u budućnost (i Europu) nema!

Identitet