Piše: Biljana Vankovska
Naziv popularne pesme „Bjelog dugmeta“ je namjerno odabran da bi dočarala atmosferu koja je ovih dana vladala u Makedoiji, dok su stizale vijesti iz Srbije o početku pregovora sa EU. Zavist da se nekom drugom dešava nešto, a ne i nama, nije se odnosio samo na ovu zemlju koja je postigla određeni napredak; daleko apsurdnija je zavist koja se ispoljava i u pogledu situacije u Ukrajini. Dakle, jedni žale „što nas je Srbija pretekla“ i padaju u ushićenje nevjerovatnim postignućima na svim poljima, od politićkih do ekonomskih, dok su drugi očajni što umjesto Grujevskog, sa njegovim skromnim bokserskim iskustvom, nema nekog makedonskog Klička koji bi poveo borbu za evrointegracije na malo drugačiji način.
Ovo je možda i najbolja ilustracija dva ekstrema, kao i dominantni osjećaj bezizlaznosti i nemoći usljed blokade Makedonije i limba u kojemu se nalazi od 2005. godine. Ukratko, ta atmosfera bi se mogla svesti na zaključak da bi veliki broj makedonskih građana dao sve da je na mjestu drugoga, da samo izađe iz svoje kože. Ne pita se za cijenu, jer bi veliki broj želio da sebe vidi kao blagonadežne Evropljane, bez obzira i na bagaž koji dolazi uz srpski progres, recimo, ili se priželjkuje pomak, pa makar bio po cijenu dolaska na ivici građanskog rata.
Ako pitate mene, a i ne mali broj srpskih intelektualaca, Srbija ima malo toga na čemu joj treba zavidjeti. Dok čitam kako neki lamentiraju što smo ostali u zapećku dok je Srbija sasvim evropeizirana zemlja, pitam se da li je moguće da neko zavidi zemlji na čijem su čelu ljudi koji su bili, manje ili više, involvirani i odgovorni za politiku u vrijeme Miloševića, koja je optužena za genocid, koja iza sebe ima Vukovar i Srebrenicu, Tomašicu i Batajnicu, u kojoj Ceca, Bora Čorba i Baja Mali Knindža razveseljavaju javnost? Da li treba zavidjeti zemlji koja još nije prihvatila odgovornost za mnoge stvari koje su se desile posljednjih 20 godina, u kojoj se četništvo rehabilitira, a koja se suočava sa velikim ekonomskim problemima, a otvaranje slučaja Ćuruvija je više sprdnja sa pravdom nego potraga za njom? Samo naivni ljudi ne mogu da vide da je odnos prema Kosovu nešto što je Srbija morala da uradi još mnogo ranije, a i nešto što je sada prihvatila zato što je bila u bezizlazu i pod velikim pritiskom izvana.
Kada je Hrvatska postala članica EU, moj hrvatski kolega, prof. Puhovski, je izjavio da njeno učlanjivanje u evropski klub nalikuje stizanju na vrijeme na sahranu, a i da je danas, šest mjeseci nakon toga, to zemlja koja je najmanje dobila od članstva. Srbije je, razumije se, još dalje čak i od ceremonije sahrane, jer put koji treba da pređe biće i dug i neizvjestan. U principu, na nama je samo da joj poželimo sreću i da se posvetimo svojim domaćim zadacima, a ima ih veliki broj.
Ipak, bizarna je potreba makedonskog društva da se upoređuje sa srpskim: prvo su neki nastojali da Gruevskog portretiraju kao malog Miloševića, а sada kada je Srbija napravila koran naprijed ka Briselu – jadikuje se i žali što nemamo državnike ko što su Dačić, Vučić ili Nikolić. Uporedba sa Srbijom je, u najmanju ruku, neodgovarajuća. „Žaba“ koju Makedonija treba progutati (promjena imena) se ne može uporediti sa srpskom (Kosovo). Pozicija u kojoj se bez svoje krivice nalazi Makedonija, koja je u ostalim parametrima sasvim slična ostalim balkanskim kandidatima, se treba pripisati na račun onih iz Brisela, koji odlučuju (geo)političkim kantarom kome će pružiti ruku, a koga će ostaviti da se davi ili da oči kopa da bi ušao u „carstvo zemaljsko“. Za makedonske prilike i neprilike se može debatirati do besvijesti, uključujući i demokratski deficit – i finalni saldo bi svakako pokazao da po mnogum pokazateljima nismo ni blizu demokratiji po evropskom modelu. (Istini za volju, od tih standarda se sve više udaljavaju čak i zemlje koje su članice, počevši od zemlje koja trenutno predsjedava Unijom, a koja to koristi da bi u francuskom Senatu pričala o svojim mukama sa makedonskim susjedom, koji je vještačka tvorevina; da se sada preispituje koliko ove zemlje ispunjavaju Kopenhaške kriterijume pitanje je da li bi mogli „proći“ sa prolaznom ocenom, a o ekonomskim parametrima i da ne govorimo.)
Ipak, žalosno je to što neki u Makedoniji namjerno previđaju jedinu stvar po kojoj se zemlja može ponositi usred regiona koji je ne tako davno bio balkanska klanica: stanje je neuopredivo kada se uporede posljedice konflikta, u smislu masakra, broja žrtava i destrukcije. Tačno je da je izrastao užasan kičeraj od spomenika (koji ide zajedno uz korupciju), ali bar zemlja nije „fertilizovana“ krvlju i ljudskim tijelima. Utoliko više sramota je za vlasti što nisu našli snage i odvažnosti da otkriju ostatke 12-tak isčezlih, da bi se i ta strana istorije zatvorila. А da budemo na mjesti Srbije, koju (kako kaže pjesma) mrzimo i divimo joj se, treba „malo“ – samo pristati na grčku ucjenu. Gledano kroz briselsku prizmu, onda bismo bili vrijedni i dobri isto ko i Srbija.
Аko se do EU treba stići „ukrajinskim scenarijom“, onda odgovor svakog razumnog čovjeka bi trebao biti: ne, hvala! Oni koji su oduševljeni EU-revolucijom izgleda da nisu čuli staru afričku izreku: Bez obzira na to da li slonovi vode ljubav ili se bore, trava je ona koja strada. Ulazak u EU, po definiciji, kao i sam put ka tom cilju, mora biti put nenasilja i prihvatanja evropskih vrijednosti – jer je i sama EU simbol mira, zar ne? Ukrajinsko društvo je žrtva dugogodišnje unutrašnje podjele, korupcije i autoritarnih struktura. Ono što se trenutno odvija nalikuje na ulazak u građanski rat, a ne na revoluciju. Mada je nepopularno da to kaže intelektualac, ipak masovni protesti su prestali biti odraz spontanog narodnog nezadovoljstva diktaturom, nego pokušaj političkog puča. Zainteresovani globalni moćnici za to imaju drugačiji naziv – regime change! To što je neko u opoziciji, tj. pretstavlja pretendenta na vlast, ne čini ga po difolutu demokratom, a mobokratija može na vlast dovesti i nekoga od onih junaka koji ovih dana uzvikuju „nije važno zašto živiš, nego za šta si spreman umrijeti!“
Tugujući što nismo na mjestu drugoga, neki su krivicu otkrili u činjenici da je više od 62% građana Makedonije protiv ikakve promjene imena – i to je za njih bio vrhunski dokaz da u društvo vlada jednoumlje, koje se može naći samo u Sjevernoj Koreji. Ti isti novinari i analitičari nemaju nikakav problem sa podacima koji ukazuju na 90-procentnu podršku za ulazak u NATO i EU. Nedavno je održana promocija jedne starije knjige profesora Šarpa („Оd diktature ka demokratiji“) koja je vjerovatno trebala da navede na razmišljanje: da li smo to za 20 godina uradili „dvostruki salto“, pa smo od komunističke diktature došli do (sic!) demokratije, koju je onda sadašnji režim pretvorio u (novu) diktaturu. Otuda i potreba da naučimo ponovo mehanizme osvajanja slobode kroz proteste i građanski nepokor. No, takva je akcija kod Šarpa, ipak nenasilna, jer režim je taj koji raspolaže brutalnom silom i može dovesti do krvoprolića. Radi se zaista o vrijednim i inspirativnim idejama; jedino je šteta što se ovakvi priručnici ne dijele besplatno i u domovini profesora Šarpa. Sve do kraja svog bogatot života, i Hauard Zin je zagovarao aktivizam i ukazivao na poslušnost Amerikanaca, koja je od njih napravila topovsko meso i podanike plutokrata. Interesantno, ali ovih dana je grupa evroposlanika uputila apel ukrajinskim vojnicima da otkažu poslušnost vlastima. Slažem se da to može biti dobra poruka, ali kamo sreće da to isto rade i kada njihove evropske vlade šalju vojnike u intervencije kao one u Avganistanu, Libiji ili CAR!
I tako, kada na kraju dana spojite Šarpa i zaključke Evropske komisije po kojima Makedonija ispunjava Kopenhaške kriterijume i treba početi pregovore, rezultat je šizofren. Ko će ga znati? Možda bi i ovdje dobro došla jedna revolucija, ali protiv Brisela koji daje legitimitet diktaturi na vlasti? Ili se trebamo pobiti između sebe i tražiti stranu intervenciju ili protektorat?
Prevod je autorkin
0 Comments