Autor: Dr Bruce Levine

Anti-autoritaristi prvo preispitaju činjenicu o tome da li će vlast biti legitimna prije nego ju shvate kao ozbiljan autoritet. Procjena legitimiteta vlasti uključuje i procjenu o tome da li ta vlast zapravo zna o čemu govori, da li je poštena, te da li brine za one ljude koji poštuju njen autoritet. A kada anti-autoritaristi ocjene vlast kao nelegitimnu oni izazivaju tu vlast i pružaju joj otpor – nekad agresivno, a nekada i pasivno-agresivno, katkad mudro, a katkad ne.

Neki aktivisti lamentiraju nad činjenicom da u SAD-u postoji tek nekolicina anti-autoritarista. Jedan od razloga za to bi mogao biti da su mnoge prirodno anti-autoritativne osobe psihopatologizirane i liječene prije nego što uopšte steknu političku svijest o društvenoj opresiji.

Zašto stručnjaci za mentalno zdravlje anti-autoritariste proglašavaju duševnim bolesnicima?

Stjecanje priznanja koje polazi od osnovne škole, medicinske škole, pa sve do doktorata u oblasti psihologije ili psihijatrije, zahtijeva preskakanje mnogih prepreka, i sve to upravo znači da se sve vrijeme treba pristojno ponašati i biti oprezan prema vlastima, čak i prema onoj za koju inače nemate poštovanje. Izbor i socijalizacija stručnjaka za mentalno zdravlje inače pretendira uzgajanju mnogih anti-autoritarista.

Nakon deset godina upravljanja visokoškolskim terenom, znam da su diplome i uvjerenja prvenstveno značke poštovanja. Oni koji su se dugo godina školovali, predugo su živjeli u svijetu koji rutinski odgovara zahtijevima vlasti. Tako su za mnoge liječnike i doktore filozofije ljudi koji su drugačiji od njih, dakle oni koji odbacuju autoritet, samo ljudi sa druge planete, a pri tome podobni i za dijagnoze.

Otkrio sam da su psihijatri, psiholozi, te mnogi drugi stručnjaci za mentalno zdravlje, ne samo izuzetno povinovani autoritetima, nego uopšte nisu svjesni vlastitog nivoa poslušnosti. Također mi je postalo jasno da taj anti-autoritativizam njihovih pacijenata stvara ogromnu anksioznost njima samima, a onda ta njihova anksioznost postaje pokretačko gorivo za uspostavljanje dijagnoza i liječenja drugih.

U srednjoj školi sam otkrio da neslaganje sa autoritetom znači samo ne ulizivati se direktoru kliničkog obrazovanja čiji je karakter bio kombinacija Donalda Trumpa, Newt Grincha, te Howard Cosella. Kada bi mi neko od nastavničkog osoblja rekao da imam problem sa poslušnošću, osjećaji u vezi s tim bili bi mi pomiješani.

S jedne strane to mi je bilo smiješno, jer sam ja, od radničke djece s kojom sam odrastao, bio smatran podobnim za vlast. Uostalom, uvijek bih uradio zadaću na vrijeme, studirao sam, a dobivao i dobre ocjene.

Međutim, dok me moja nova etiketa zvana „neposluh prema autoritetu“ činila samozadovoljnim jer sam sada i ja smatran „lošim dečkom“, također me je zabrinulo kako će sve to sada utjecati na struku u koju sam ušao. Naime, ako je neko kao ja etiketiran kao „osoba koja ima problema sa autoritetom“, kako li su onda tek zvali onu djecu koja su sa mnom odrastala a koja su puno pažnje pridavala mnogim stvarima, a jako malo školi i tome da se povinuju tim pravilima? Pa, odgovor na to je uskoro postao jasan.

Dijagnoza: Anti-autoritaristi su mentalno poremećeni

Članak pod naslovom „ADHD i ODD: Suočavanje sa izazovima poremećenog ponašanja“, koji je objavljen 2009. godine u „Psihijatrijskom Timesu“ piše da su „razorni poremećaji“, koji uključuju poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje, te opozicioni prkosni poremećaj (PAR), najčešći mentalni zdravstveni problemi djece i tinejdžera.

ADHD je definiran kao slaba pažnja i zbunjenost, slaba samokontrola i impulsivnost, te hiperaktivnost. ODD se definira kao „uzorak negativističkog, neprijateljskog, i prkosnog ponašanja bez kršenja temeljnih prava drugih, kod kojih se primijeti poremećaj u ponašanju“; ODD simptomi uključuju: „učestalo i aktivno odbijanje autoriteta“, i „česte svađe da odraslim osobama“.

Psiholog Russel Barkley, jedan od vodećih mainstream psihologa o ADHD-u, kaže da oni koji su pogođeni ADHD-om izbjegavaju „pravilima uređeno ponašanje“, također su manje osjetljivi na pravila uspostavljena od strane vlasti, te su nezainteresovani za pozitivne ili negativne posljedice toga. ODD mladih ljudi, sudeći prema stavovima mainstream mentalno-zdravstvenih gurua, također imaju tzv. nedostatke u pravilima reguliranog ponašanja, tako da je onda veoma uobičajeno za mlade ljude da imaju tzv. „dvoboj-dijagnozu“ koja varira između AHDH-a i ODD-a.

Postavlja se pitanje da li mi onda stvarno želimo dijagnosticirati i liječiti svakog sa “nedostatkom u pravilima-reguliranog ponašanja”?

Albert Einsteinu je kao mladiću vjerovatno trebalo uspostaviti dijagnozu ADHD, a možda i ODD također. Albert nije obraćao pažnju na svoje profesore, dva puta je pao na prijemnom ispitu za fakultet, čak nije mogao zadržati ni jedan posao koji bi dobio. Međutim, Einsteinov biograf Ronald Clark (Einsten: „Life and Times“) tvrdi da Albertovi problemi ne proizlaze iz nedostatka pažnje, nego upravo iz mržnje prema autoritetu i pruskoj disciplini u njegovoj školi. Einstein je rekao: „Nastavnici su u osnovnim školama bili poput narednika, a u gimnaziji su bili kao poručnici“. Kada je imao samo trinaest godina Albert je pročitao Kantovu „Kritiku čistog uma“ – bio je jednostavno zainteresovan za nju. Clark nam također govori da je Albert odbio da se pripremi za upis na studij samo zbog pobune prema očevom „nepodnošljivom“ zvocanju o „praktičnoj struci“. Nakon što se upisao na fakultet, jedan profesor je rekao Einsteinu: „Ti imaš jednu manu – ne daš da ti bilo ko soli pamet“. Osnovne osobine Einsteina koje su toliko uznemirile autoritete bile su upravo one koje su mu omogućile da nadmaši samog sebe.

Po današnjim standardima bi i legendarni Saul Alinsky („Reveille for Radicals“ and „Rules for Radicals“) sigurno završio sa nekom od ovih dijagoza poremećenog ponašanja. Sjećajući se svog djetinjstva Alinsky je jednom rekao: „Nikada mi nije palo na pamet da hodam po travi sve dok nisam vidio znak „Zabranjeno hodanje po travi“. Tek tada bih ju svu izgazao.“ Alinski se također sjeća vremena kada ga je rabin podučavao hebrejskom jeziku:

Jednog dana pročitao sam tri stranice bez ijedne greške u izgovoru, i odjednom mi je novčić pao na Bibliju… Onda se odjednom rabin pojavio i rekao mi da počnem čitati. Nisam počeo čitati, samo sam sjedio u tišini. Pitao me je zašto šutim, a ja sam rekao “ Ovoga puta čitam za novčić ili ništa?“ Tada je snažno zamahnuo rukom i udario me svom snagom.

Mnogi ljudi sa teškom anksioznošću ili depresijom također su anti-autoritaristi. Veliki bol u njihovim životima često uzrokuje strah od toga da će se njihov prezir prema nelegitimnoj vlasti okrenuti protiv njih u smislu da će postati financijski i socijalno marginalizirani; no isto tako strahuju da će povinovanje vlastima prouzrokovati njihovu egzistencijalnu smrt.

Također sam proveo mnogo vremena s ljudima koji su u određenim trenucima imali bizarne misli i ponašanja koja su bila izuzetno zastrašujuća za njihove porodice, pa čak i za njih same; dijagnosticirana im je šizofrenija i neke druge psihoze, ali bi se u potpunosti oporavili i nakon toga bi vodili produktivan život. Među ovom populacijom nikada nisam sreo nekoga ko nije bio anti-autoritarista. Jednom oporavljeni, naučili bi kako kanalisati svoj anti-autoritarizam u konstruktivne političke svrhe, uključujući i reformu mentalnog zdravlja.

Mnogi anti-autoritaristi kojima je nekada bila upostavljena dijagnoza duševno oboljele osobe, te im je također bila uspostavljena psihijatrijska dijagnoza, kažu mi da su mnogo puta bili u dilemi. Autoritaristi po definiciji potražuju bespogovornu poslušost, te je tako svaki otpor njihovoj dijagostici i tretmanu stvorio ogromnu tjeskobu za autoritarističko mentalno zdravlje stručnjaka; a stručnjaci koji ne bi znali šta da rade tada, i kada mi pomislili kao da su izvan kontrole – etiketirali su te ljude „nesusretljivima za liječenje“, uveličavajući tako ozbiljnost njihove dijagnoze, te im povećavajući tretman lijekovima. Ovo je toliko razbjesnilo anti-autoritariste da su reagirali na način da još više zastraše svoje porodice.

Postoje anti-autoritaristi koji koriste jake antidepresive kako bi im pomogli da normalno funckionišu, ali oni obično odbijaju prihvatiti autoritativna psihijatrijska objašnjenja zašto imaju takve poteškoće. Tako, na primjer, oni uzimaju lijek adderall (amfetamin koji je propisan za ADHD poremećaj), ali oni znaju da njihov problem nije rezultat biohemijske neravnoteže mozga, nego je zapravo prouzrokovan dosadnim poslom (radnim mjestom).

Također, mnogi anti-autoritaristi u jako stresnim uslovima posežu za propisanim benzodiazepinima kao što je Xanax, jer znaju da, iako je marihuana bolja, ne smiju da je uzimaju zbog zaposlenja koji podrazumijeva povremeno testiranja na droge.

Iz vlastitog iskustva znam da anti-autoritaristi etiketirani psihijatrijskom dijagnozom ne odbijaju svaki autoritet, nego samo onaj za koji znaju da je nelegitiman, a takva je većina društvene vlasti.

Održavanje statusa quo

Amerikanci su postali sve indoktriniraniji u tome da se nepažnja, ljutnja i anksioznost izjednače sa mentalnim poremećajima, u to je, naravno, uključena i depresija. Očaj je, dakle, proglašen stadijem mentalnog zdravstvenog stanja. Zbog toga onda svi radije posežu za medicinskim liječenjem, umjesto za političkim sredstvima sprječavanja takve prakse. Kud ćete boljeg načina za održavanja statusa quo od toga da nepažnju, ljutnju, anksioznost i depresiju gledate kao biohemijske probleme poremećnih ljudi, umjesto da se sve to shvati kao normalna reakcija na opresivno društvo.

Istina je da je depresija usko povezana s društvenim i financijskim mukama. Mnogo je vjerovatnije da će neko biti depresivan ako je nezaposlen, nedovoljno plaćen, prima socijalnu pomoć, ili ako je u dugovima (za dokaz pogledati statistiku “Konzumacija atidepresiva porasla za 400%” ). Čak i djeca kojoj je dijagnosticiran ADHD obraćaju pažnju na sva ako im se plati, ili kada je aktivnost u kojoj učestvuju roman koji ih zanima, ili su ga oni sami odabrali (to je dokazano u mojoj knjizi “Zdravorazumska pobuna”).

U prethodnom mračnom dobu autoritativne monarhije bile su se udružile sa autoritativnim religijskim institucijama. Kada je svijet napokon prešao iz mračnog doba u prosvjetiteljstvo, dogodila se ekspanzija energije. Veliki dio ove revitalizacije uključivao je skepticizam u autoritet i korumpirane institucije, ali i vraćanje samopouzdanja vlastitom umu. Mi smo sada ponovo zašli u mračno doba, samo su se institucije promijenile. Amerikanci pod hitno trebaju anti-autoritariste da preispituju, izazivaju i da se odupiru nelegitimnim vlastima, te da ponovo vrate povjerenje u vlastiti zdravi razum.

Svaka generacija imati će autoritariste i anti-autoritariste. Iako nije uobičajeno da se u američkoj historiji dogodi da anti-autoritaristi preuzmu stvari u svoje ruke i da nadahnu druge za revolt, s vremena na vrijeme ipak dođe neki Tom Paine, Crazy Horse, ili Malcolm X. Dakle, autoritaristi financijski marginaliziraju one koji podrivaju sistem, oni kriminaliziraju anti-autoritariste, oni ih psihopatologiziraju, te na tržište plasiraju lijekove za njihovo “izliječenje”.

Kontrapunkt