Autor: Hrvoje Šimičević

Prošlomjesečni izvještaj Svjetske zdravstvene organizacije o socijalnom i zdravstvenom stanju Europljana razotkrio je pune razmjere užasavajućeg stanja u Grčkoj. Broj novozaraženih virusom HIV-a u Grčkoj gotovo se udeseterostručio u posljednje dvije godine, a strahuje se da se dio novooboljelih namjerno zarazio kako bi došli do socijalne pomoći. U 2011. godini broj samoubojstava porastao je za 40 posto u odnosu na prethodnu godinu, pristup zdravstvu smanjio se nakon što je budžet bolnicama smanjen za 40 posto. Stopa nezaposlenosti u jesen ove godine iznosila je 27,6 posto. U izvješću je upozoreno kako ovi negativni trendovi u Grčkoj predstavljaju upozorenje drugim državama koje trenutačno prolaze kroz znatne fiskalne mjere štednje kao što su Španjolska, Irska i Italija.

Costas Lapavitsas, poznati grčki ekonomist u intervjuu za “H-Alter” objašnjava što je ova zemlja doista dobila od brutalnih recesijskih politika koju su joj nametnuli iz “Troike”, zašto fašizam buja zahvaljujući mjerama štadnje, zašto i dalje smatra da Grčka treba istupiti iz eurozone, zbog čega Njemačka uvjetuje još veći rasap monetarne unije, a zašto je EU postala neoliberalna tvorevina koja, nerijetko koristeći nedemokratske metode, štiti interese krupnih kapitalista, nauštrb građana u zemljama članicama, ponajprije onih koje spadaju u periferiju.

Kakva je trenutna ekonomska situacija u Grčkoj?

Set recesijskih politika nametnutih Grčkoj uvetovao je ogromnu krizu u zadnjih nekoliko godina, što je dovelo do enormnog smanjenja proizvodnje, porasti nezaposlenosti i duboke recesije. S druge strane, ovakve politike stvorile su kratkoročnu stabilnost u javnim financijama i vanjskom dugu; javna potrošnja je stabilizirana u usporedbi sa stanjem od prije tri godine. Međutim, ovakvi aspekti stabilnosti djeluju na najgori mogući način na društvo i ekonomiju, jer su stvoreni kroz radikalne rezove. Proizvodnja i dalje pada, investicije ne postoje, nezaposlenost je drastična, srednja klasa je pod teretom povećanih poreza, vrijednost nekretnina je uništena. Kad ih se stavi na hrpu, ovi negativni trendovi u političkom kontekstu uzrokuju izrazito eksplozivnu mješavinu.

Smatrate li i dalje kako je prestanak plaćanja dugova najrazumnija opcija za Grčku, uz sve reperkusije, poput bankrota te izlaska iz eurozone?

Da. Stvar je u tome da je Grčka to već učinila, premda se to naziva drugačijim imenom. U stvarnosti je ova odluka danas još neizbježnija. Recesijske politike, koje su uzrokovale ekonomsku devastaciju Grčke nisu riješile problem duga. Stabilizirana je javna potrošnja i vanjski dug, ali problem s ukupnom dugom se pogoršao. Ukupna razina duga nakon restrukturiranja 2011. i 2012. godine nije se smanjivala. Kao drugo, proizodnja je uništena, kontrakcija BDP-a je na gotovo 35 posto, i stvorena je situacija iz koje faktički nema izlaza, kojom se ne može upravljati. Grčka u ovom trenutku ide ka prevelikom omjeru državnoga duga u odnosu na bruto domaći proizvod od 175 posto. Dakle, sasvim je sigurno da će dug morati biti otpisan. Međutim, sad je puno teže to učiniti, zato jer se većina grčkog duga odnosi na velike međunarodne zajmodavce: Europsku uniju i Međunarodni monetarni fond. Stoga će bilo koja politika koja se temelji na neplaćanju duga imati političke i pravne implikacije po Grčku. Prije tri godine situacija bi bila potpuno drugačija za takav scenarij: 2010. javni dug u Grčkoj od oko 300 milijardi eura bio je u privatnom vlasništvu. Oko dvije trećine duga se odnosio na inozemne zajmodavce. Bilo bi racionalno da je Grčka u tom trenutku prestala vraćati dug, da je tražila njegovo hitno restrukturiranje i stavila ekonomiju na nove temelje. To bi vjerojatno značilo izlazak iz monetarne unije uz veliku cijenu, ali isto tako i značajnu priliku da grčka ekonomija krene od novog početka. Umjesto toga, EU je odlučila “spasiti” Grčku preko novog enormnog zaduženja, pod uvjetom da se Grci podvrgnu teškim mjerama štednje i smanjenju plaća. Rezultati su bili katastrofalni: nezaposlenost mladih je gotovo 65 posto, odraslih gotovo 30 posto, uništena je socijalna država i pojavilo se sveprožimajuće siromaštvo… Problem je što u Grčkoj nema ozbiljnije političke stranke koja će ponuditi drugačiji način vođenja države, koja će kazati da će, ako je potrebno, izvući Grčku iz monetarne unije i početi iz početka.

Može li se reći kako je jedan od uzroka europskih recesijskih politika i Zlatna zora, profašistička parlamentarna stranka na čijoj se zabrani radi tek odnedavno?

Nema nikakve dvojbe da je ovaj pokret porastao zbog toga. Zlatna zora je postojala i prije krize u Grčkoj, ali u marginalnom stanju. Njihov utjecaj prije krize porastao je zbog stavova oko imigracijskih pitanja, koje su uzrokovale društvene tenzije, što također treba ukazati i na europske politike prema imigrantima, budući da je stanje velikim prihvatom imiganata u Grčkoj izravna posljedica politika Europske unije. To međutim nije bilo dovoljno za stvaranje masovnog fašističkog pokreta u Grčkoj. Bujanje je nastalo na krilima retorike o nacionalnom poniženju uslijed kriznog razdoblja, nezaposlenosti, zatvaranju tvrtki, gubitka kuća, rasapu društva, osjećaju korupcije, političarima koji kradu novac iz džepova naroda… sve te stvari postojale su u realnosti i svakodnevnom životu. Kad je došlo do vrhunca krize, Zlatna zora je došla i rekla da može srediti ove probleme. Poručili su kako će se nasilnim i drugim načinima razračunat s imigrantima, korupcijom, kako će povećati proizvodnju i poslove u Grčkoj vratiti Grcima, kao i nacionalni ponos… Koristili su riječi koje fašisti inače koriste. Mnogim građanima Grčke ta je ideja postala uvjerljiva, svježa, drugačija od retorike izvršne vlasti… Sada vidimo rezultate svega toga.

Nedavno ste rekli da recentna odlučnost Vlade da slomi Zlatnu zoru neće poraziti i neofašizam u Grčkoj. Što ste pod time mislili?

Fašizam ne može biti poražen ako se izričito oslanjamo na represivnu ulogu države. Fašisti su nerijetko dobro raspoređeni unutar samog sustava države ili su pak jako dobro s njim povezani. U Grčkoj je to također slučaj. S druge strane, problem je u tome što oni profitiraju od krize, jer se predstavljaju kao oporba aktualnoj vlasti, antisistemski faktori i borci protiv korupcije, sa čvrstim obećanjima da će, dođu li na vlast, okrenuti situaciju. Takve ideje su privlačne frustriranim ljudima, koji su preko noći ostali bez posla, bez tvrtki, kuća i ostale imovine. Dok god je ovakva realnost u Grčkoj, fašisti će dakle profitirati. Nema prevelike koristi od toga da se izlazi u javnost i govori građanima kako oni nisu dobri ljudi, u trenutku kad ti građani ostaju bez posla, kad ih se tjera da plaćaju enormne poreze…

Kako im se oduprijeti?

Protiv ovakvog fašizma nužna je borba ujedinjenog fronta svih antifašističkih snaga u društvu, počev od upozoravanja na fašizam u gradskim četvrtima, pa sve do takvih pojava na radnim mjestima i drugdje. S druge strane, kako bi se smanjilo daljnje širenje popularnosti fašističkih snaga, nužno je oduprijeti se recesijskim mjerama koje se provode u Grčkoj, a koje su dovele do trenutne situacije u grčkom društvu. Protivljenje trenutnim politikama nužno je zbog promjena u društvenim okolnostima koje bi uvjetovale iskorjenjivanje fašističkih tendencija.

Takvi trendovi u zadnjih su par godina u različitim oblicima sve prisutniji i u brojnim drugim europskim državama, a nedavno su francuski i nizozemski radikali najavili međunarodnu koaliciju na europskoj razini.

Radikalna desnica u Europi se razlikuje i varira od zemlje do zemlje, ovisno o društvenim uvjetima svake pojedine države, pa nije uputno generalizirati ove fenomene. Društveno-ekonomska devastacija Grčke, koja je uzrokovala rast ovakvih pojava, dosta je drugačija od situacija u drugim državama. No, jedna od zajedničkih poveznica ovakvih i sličnih radikalnih političkih pokreta u Europi je osjećaj nezadovoljstva prema Europskoj uniji i politikama Unije u brojnim područjima, poput imigrantske politike – koju Europska unija provodi na jako loš način – zatim zbog smanjenja demokratskih prava u zemljama članicama u smislu da se ova kreacija, EU, sada upleće u politička i društvena prava te lokalni i nacionalni demokratski proces u državama bez ikakve odgovornosti. U Italiji je tako Europska unija faktički imenovala talijansko rukovodstvo, slično je bilo i u Grčkoj, zanemarujući na taj način demokratski proces. Nadalje, ekonomija u EU ne stoji baš najbolje… Sve to potiče euroskepticizam, koji među ostalim uvjetuje i pokrete radikalne desnice, koji nude rješenja u nacionalnim okvirima i profitiraju od retorike protiv imigranata…

Kako se odnos između centra i periferije ogleda u ekonomskom konekstu?

Periferiju eurozone i periferne članice Europske unije koje nisu u eurozoni, poput Hrvatske, nastoji se stabilizirati kroz nametanje enormnih rezova, što je u Grčkoj, kako vidimo, izazvalo društvenu katastrofu. Problem monetarne unije, kada je riječ o neuravnoteženosti konkurentnosti, nisu periferne države nego Njemačka. Njemačka namjerno ne diže jediničnu cijenu rada, što sprečava zemlje periferije da se vrate gospodarskom rastu i da budu konkurentne, jer je Njemačka u enormnoj prednosti pred drugim zemljama eurozone. No, ova zemlja odbija promijeniti svoju politiku, ali prisiljava periferiju da to učini. Preko politika štednje nametnute periferiji forsira se brutalna korekcija nakupljenih deficita i dugova – i preko smanjivanja plaća. Ipak, to ne pomaže jer njemačke plaće ne rastu dovoljno da bi periferne države mogle biti konkurentnije preko smanjivanja cijene rada.

U više ste navrata javno govorili da Njemačka na taj način osiromašuje svoje radnike i zagorčava život ostatku eurozone, pogotovo perifernim državama.

To je jedan od ključnih problema održivosti monetarne unije. Naime, monetarna unija uspostavljena je prije mnogo godina na ideji da će ta zajednička valuta promovirati duh europskog zajedništva, omogućiti gospodarski rast državama, i da će, u najkraćem, proizvesti bogatstvo, progres i napredak. Postojala je mogućnost stvaranja monetarne unije koja bi bila korisna za države članice, pod uvjetom da je postojala disciplina. Ne u smislu fiskalnog balansa, kako se često kaže, već u smislu kontrole inflacije u cijeloj monetarnoj uniji, odnosno održavanja istovjetnih troškova rada u državama. Problem koji se pripriječio ovome je Njemačka, a ne periferne države. U prošlom desetljeću Njemačka je odlučila uvesti politiku koja se bazirala na zaleđivanju rasta plaća, kako bi se održala što veća njemačka konkurentnost na međunarodnoj razini. To je pokrenula tamošnja Socijaldemokratska partija. Njemačka je tako tijekom desetak godina dobila veliku kompetitivnu prednost nad ostalim članicama monetarne unije. Tim je mehanizmom povećan izvoz. Njemačka je postala najveća i najuspješnija zemlja izvoznica i od tada stvara enormne viškove. Razlog takvoj uspješnosti nije povećanje produktivnosti i učinkovitosti, kako se to uobičajeno tvrdi, već zaleđene plaće. Njemačka stoga praktički osiromašuje svoj narod i druge države i odbija promijeniti politike jer ima najveći moć i utjecaj u Uniji. Umjesto toga, ona nameće vlastite uvjete ostatku Unije. To je također dugoročno neodrživo.

Trenutno svjedočimo pobuni talijanskih građana, između ostalog i protiv ekonomske politike Europske unije, te mjera štednje. Što će se dogoditi ako Italija prihvati sve mjere štednje koje predlaže Bruxelles?

Fundamentalni problem sada se pojavljuje između Njemačke, Francuske i Italije. Razlika u konkurentnosti između ove tri zemlje veća je nego ikad, i postaje sve veća. Stabilnost monetarne unije stoga postaje problem zemalja centra. Francuska i Italija suočavaju se s mogućom dilemom: ukoliko stvari nastave ići postojećim tokom, preko balansa različitih politika, njihov ekonomski rast nikad neće biti značajniji. Ako se, dakle, nastavi trenutna politika, to će značiti katastrofu za Italiju i Francusku. Druga opcija ili drugi dio dileme je da Francuska i Italija uvedu iste mjere štednje poput periferije: smanjenje plaća, javne potrošnje, nametanje poreza i tomu slično. Međutim, kad bi Francuska i Italija to učiinile, posljedice bi bile katastrofalne za cijelu Europsku uniju, jer se radi o velikim ekonomijama. Cijela europska ekonomija ušla bi u depresiju. Situacija je, dakle, poprilično nestabilna za Europu i monetarnu uniju i teško je izaći iz toga. Ova monetarna unija funkcionira preko nametanja užasnih politika štednje perifernim državama, dok se u isto vrijeme održava na način da ne nameće državama centra, poput Italije i Francuske, identični proturecesijski lijek. U svakom slučaju stvari ne izgledaju dobro za cijelu monetarnu uniju.

Hoće li eurozona preživjeti u postojećem obliku i što će se dogoditi ukoliko ne preživi?

Mislim da eurozona nije održiva i mislim da neće preživjeti. Pitanje je vremena kad će se urušiti. Koliko vremena ima, to ne znam. Uspjela je preživjeti zadnje tri godine, ali uz jako veliku cijenu. Ali situacija koja je iz toga stvorena nije održiva. Štoviše, još je manje održiva nego što je prije bila. Prava dilema je kako se vratiti nacionalnim valutama bez većih problema koji bi iz toga proizašli. Kad do toga dođe, EU će biti teško koordinirati u kontekstu nacionalnih valuta, jer dakako, želimo da ostane neka forma kooperacije i solidarnosti između europskih naroda, zbog zajedničkog europskog identiteta. U tom slučaju trebat ćemo osmisliti mehanizme za regulaciju tečajeva valuta, koje se ne smiju prepustiti slobodnom tržištu. Možemo, dakako, učiti i od drugih područja svijeta kako što bolje postupati u tim slučajevima, ali i ponuditi vlastite radikalne i alternativne ideje.

Što je Europska unija danas? Je li kriza demistificirala teze o europskoj socijaldemokraciji i kapitalizmu s ljudskim licem?

Mislim da je kriza pokazala da je Europska unija postala znatno drugačija od prvotnih zamisli. Evoluirala je u vrlo problematičnu instituciju, koja se bazira na rezolutnom neoliberalizmu. Sve one priče da je europski kapitalizam socijaldemokratski bile su dosta dominantne sve do posljednje dekade. To je, pokazalo se, potpuni nosens. Umjesto toga, riječ je o neoliberalnoj zajednici koja vjeruje u slobodno tržište, nameće ga ili ga promovira u svim državama. Kriza je pokazala i nedemokratsku narav EU-a i kako su ljudi koji su prije krize vjerovali suprotno bili u zabludi. EU ima načine da nameće vlastitu volju na manje države, bez obzira na demokratska prava i mišljenja većinskog stanovništva. EU uništava ili limitira nacionalni suverenitet, u smislu da neke zemlje, prvenstveno Njemačka, imaju moć da govore nekim drugim zemljama kako da se ponašaju. EU je, kriza je također pokazala, mehanizam koji podupire velike privatne kompanije, korporacije i banke. Politike Unije stvaraju se za zaštitu interesa takvih institucija. Problem je što su interesi takvih institucija u suštom sukobu s interesom radnog naroda i ostalih građana. Unija trenutno gaji užasan odnos prema perifernim državama. U tom kontekstu može se reći kako se trenutno radi na tome da se revidiraju odnosi između nacionalnih država i međunarodnih institucija, poput EU-a. Tijekom devedesetih i ranih dvijetisućitih prevladavalo je mišljenje da je ideja države zapravo prošlo svršeno vrijeme i da su transnacionalne organizacije znatno progresivnije i bolje jer nadilaze ograničenosti nacionalnih država. To uvjerenje je krivo. Države tijekom krize mogu bili vrlo važne za očuvanje demokratskih prava. Transnacionalne institucije koje podupiru korporacije nisu nimalo progresivne.

Što je s intektualnom ljevicom u Europi i progresivnim političkim idejama? Je li ljevica u potpunosti podbacila?

Za mene je ponašanje ljevice za vrijeme krize razočaravajuće. Ljevica je propustila ponuditi uvjerljive alternative postojećem stanju. Ljevica je izgubila ideološki, organizacijski i programatski, što nije dobro. Razlozi su u tome što je veći dio ljevice promovirao nekakvu ideju europeizma. Meni ta ideja nije nimalo jasna. Rođen sam u Grčkoj, ali i dalje ne znam što bi to Europa trebala biti. To je dobra stvar sama po sebi, jer utjelovljuje ideal kojem treba stremiti, kroz promoviranje slobode, solidarnosti, zajedništva i tomu sličnoga. Kad je došlo do pada istočnog bloka i socijalizma u Istočnoj Europi, europska ljevica je forsirala tezu da treba promovirati ideju pomjeranja prema većoj uniji s progresivnim politikama i socijaldemokratskom pozadinom. Kriza je, međutim, pokazala pravu narav EU-a. Lijevica je ostala nijema. Većina argumenata se odnosila na to da se ovo događa zbog toga jer zločesti desničari i neoliberalisti preuzimaju upravljanje Unijom, i kad bismo samo imali ljevičare na vrhu, onda bi sve bilo dobro. To je, dakako, budalaština. Nije problem u desničarima koji upravljaju Unijom, problem je ono što predstavlja monetarna unija sama od sebe. Ljevica ima izrazitih problema da ovo prihvati i da shvati nužnost osmišljavanja alternativnih programa koje bi se protivile ovakvoj monetarnoj uniji. Ljevica mora nanovo otkriti internacionalizam, jer su nam potrebne internacionalne solucije za probleme s kojima smo suočeni. Taj internacionalizam, dakako, ne znači prihvaćanje transnacionalnih organizacija. Potreban je program za očuvanje demokratskih prava, nacionalnog suvereniteta, prava naših građana: Porugalaca, Grka, Hrvata i svih drugih manjih zemalja. Današnja Europska unija nije ono što je zamišljala ljevica. Zato je potrebno pronaći nove ideje.

Je li ideologija neoliberalizma opet u modi? Naime, stječe se dojam kako su zagovornici nereguliranog kapitalizma bili poprilično pritajeni tijekom vrhunca financijske krize.

Mislim da neoliberalizam nije nigdje otišao. On je cijelo vrijeme ovdje. Kratko vrijeme nakon kolapsa Lehman Brothersa 2008. godine neoliberalna ideologija je bila pritajena ali već se 2009. godine vratila, pod obrazloženjem kako problem nisu tržišta, već greške koje su počinili pojedinci. Znamo da je to ideološki motivirani nonsens. Zadnje tri godine neoliberalna agenda se vraća jer su, primjerice, u Europi lijeva i progresivna opozicija propustile proizvesti alternative koji se protive takvim ideologijama. I sada takve ideje opet glasno odjekuju javnošću, i opet se kao problem spominju kolektivizam i zajednica, a odgovor je individualizam, privatne inicijative i tomu slično. U svemu tome, država omogućuje metastaziranje takvih stavova i politika preko spašavanja financijskog sustava. Država je dala enormne svote novaca za sanaciju posrnulog tržišta i banaka. Sada kad je došlo do blagog oporavka financijskog tržišta, ponovno dolazi do stvaranja financijskog mjehura u SAD-u, Velikoj Britaniji i drugdje. Sa svime time vraća se i neoliberalna ideologija, još agresivnija nego što je prije bila. To je integralni aspekt suvremenog kapitalističkog sustava – jezgra financijaliziranog kapitalizma – i takva retorika i pojava neće otići nigdje dok se ne uspostavi adekvatna alternativa cjelokupnom sustavu.

Ljudi poput lorda Adaira Turnera, bivšeg financijskog regulatora u Velikoj Britaniji, smatraju, međutim, kako je liberalni kapitalizam i dalje najbolje moguće uređenje ali da su ljudi koji su njime upravljali bili loši.

Mislim da je lord Turner zanimljiva osoba, jer pokazuje ograničenja s kojim se suvremeni mainstream koristi u diskursu. On pokazuje kako je današnji radikalizam u takvim idejama znatno manji nego što je nekad bio. Riječ je o radikalizmu koji govori da je trenutni svijet najbolji mogući, i da je samo još potrebno postaviti odgovorne i poštene ljude koji bi njime rukovodili. To je po mom mišljenju jako loš pristup svijetu. Sistem o kojem pričamo – financijalizirani kapitalizam čije je financiranje prvenstveno u službi banaka i sličnih institucija – nije, dakako, najbolje moguće rješenje za svijet. Radi se o kapitalizmu koji uzrokuje slab rast, masivnu nejednakost, masivnu ekonomsku nestabilnost, sistem koji uvjetuje financijske mjehure koje, jednom kad puknu, sanira na način da zaziva mjere štednje i rezove u javnom sektoru. Smatram da čovječanstvo može i mora u budućnosti smisliti puno bolji sustav od opisanog.

Koji bi bili alternativni potezi u postojećem stanju?

Postoji veliki prostor za alternativni sustav, koji bi prvenstveno regulirao trenutno tržište. Trebamo također javne institucije koje će upravljati financijama. Tu mislim na javne banke, ne dakle na nacionalizaciju postojećih banaka, nego javne banke koje će izričito financirati javne potrebe cjelokupne zajednice. To, dakle, ne znači davanje financija bilo kome, već građanima koji posuđuju novac u interesu šire zajednice. Također je potreban sustav regulacije međunarodnog kapitala, jer doista se ništa ne dobiva – niti postoji ekonomska opravdanost – od slobodnog protoka kapitala u svijetu. Osim takvih regulacija, potrebne su također i regulacije tečaja. Trebamo i sistem javnog investicijskog menadžmenta. Kad kažem javnog menadžmenta ne mislim na planiranje troškova ili na nekakvo centralno tijelo koje bi se time bavilo, već na inovativne i nove načine investiranja i organizacije investiranja u interesu šire zajednice. U zadnjih nekoliko desetljeća privatni kapital je u pojedinim državama radio užasne stvari. Što mislite o dominantnom mišljenju da razbijanje velikih posrnulih banaka, koje su dosad bile prevelike da propadnu pa ih se spašavalo novcem poreznih obveznika, i dalje nije dobra ideja? Nedavno ste kazali kako bi Cipar trebao pustiti da posrnule privatne banke propadnu i da nakon toga oforme javne banke.

Mislim da razbijanje velikih banaka i posljedično stvaranje manjih banaka nije pravo rješenje, jer to neće rješiti pravi problem cjelokupne priče. Umjesto toga, smatram kako su pravo rješenje javne banke. Potrebne su nam velike banke i velike financijske institucije, ali institucije od kojih će korist imati cijelo društvo, za razliku od postojećih financijskih institucija. To je problem. Pogledajmo što se desilo u SAD-u. Velike privatne banke zarađivale su enormne sume, ali kada je došlo do gubitaka, kada su posrnule, onda to nisu privatni vlasnici plaćali, već porezni obveznici. Nisu problem banke, već vlasništvo nad njima i pripadajući bankarski sustav. Umjesto njega potrebno su nam velike banke koje će biti u vlasništvu građana. Spomenuli ste Cipar. Kad sam govorio o propadanju privatnih banaka, nisam pritom mislio da su solucija manje privatne banke, nego na činjenicu da će građani i u ovoj državi morati plaćati njihovo spašavanje.

U bankama i regulatornim agencijama i dalje sjede ljudi koji su uvjetovali bujanje krize 2008. Možemo li očekivati po toj logici novu krizu?

Njezine naznake već su tu. Mjehur se nanovo pojavljuje u Velikoj Britaniji, a mogao bi i u SAD-u. Puno je novca opet dostupno financijskim institucijama. Financijska eksplozija polako nadire. Zasad ne znamo kakvog će oblika biti, ali sasvim je sigurno da sjedimo na još jednom velikom mjehuru. Ljudi stoga moraju znati da se ništa u tim institucijama nije promijenilo otkad je izbila kriza.

Hrvatska vlada planira prodati i dati u koncesiju nekoliko nacionalnih kompanija. Možete li s nama podijeliti grčko iskustvo rasprodaje javnih kompanija? Jesu li Grci nešto dobili od toga?

Cjelokupna privatizacija učinjena je s ciljem vraćanja, odnosno smanjenja nacionalnog duga. Nije postojao zahtjev građana i javnosti za tim. Štoviše, većina naroda protivila se tome. Postoji ta teza ili verzija priče da su javne tvrtke privatizirane jer se tako efikasnije upravlja gospodarstvom. To je, dakako, nonsens. Svi znaju da se val privatizacije desio zbog vraćanja duga. Međutim, tu su dvije stvari bitne. Zbog situacije u zemlji, zajedničko vlasništvo prodavano je po jako niskim cijenama. To je slično onome što se dešavalo u Istočnoj Europi – doduše nešto manje dramatičnije od toga – gdje su razni bogati pojedinci stajali u redu za kupnju javnih tvrtki i od toga zarađivali enormne sume, budući da su ih kupili po izrazito povoljnim cijenama. Druga stvar su politike koje su tu prodaju omogućile. Na početku je najavljeni cilj bio 50 milijardi eura, što je bilo poprilično nerealno. Zarada od prodaje je bila znatno manja, a nove projekcije su oko 5 milijardi eura. Kada pored navedenih projekcija o zaradi od prodaje javnih dobara stavite dug Grčke koji je veći od 300 milijardi eura, tek tada vidite kolika je glupost bila ta prodaja. Toliko o tome da je došlo do značajnog smanjenja duga zbog prodaje javnog dobra.

U jednom intervjuu 2007. godine rekli ste da bi ovo mogla biti dugotrajna i ogromna kriza. Jeste li, međutim, očekivali nešto ovakvo?

Nekoliko je ljudi nagađalo da bi kriza mogla biti velika, ali moram priznati su me njezini razmjeri iznenadili, retroaktivno gledajući. Radi se, svakako, o jednoj o historijskih kriza, događaja koji oblikuju daljnji smjer kapitalizma, i dosta zorno prikazuju kontradikcije i deficite financijalizacije. Krize su uvijek indikatori smjera u kojem će svijet ići. Ono što dolazi iz ove krize nikako nije dobro. Financijalizacija nije promijenjena, kao ni bazični temelji postojećeg sustava. Financijski interesi i dalje dominiraju u kreiranju politika. Opozicija financijalizaciji nije zasad uspjela izraditi suprotstavljeni set politika. Budućnost u tom kontekstu ne izgleda dobro, jer postojeće stanje sugerira dodatne nestabilnosti, tenzije i pripadajuće političke probleme. Čekaju nas veliki problemi ukoliko društvo ne nađe neki drugi način kako da se suprotstavi tim tendencijama. To bi trebala biti uloga lijevih progresivnih snaga u društvu.

Koliko su takve progresivne snage tijekom krize imale priliku iznijeti svoje, s obzirom na mainstream, radikalnije ideje za rješenje ekonomskih i političkih problema?

Mislim da ne postoji neki veći interes za radikalnim idejama. Volio bih da više ljudi i medija želi čuti radikalne ideje, ali to jednostavno nije realnost. Štoviše, na razini mainstreama ili think thankova na djelu je intelektualna stagnacija, što je jedna od zapanjujućih stvari u ovoj krizi. Mainstream je opet pokazao da nije sposoban osmisliti i promišljati nikakve nove ideje. Riječ je o enormnoj krizi, najvećoj od 1930-ih godina, ali nikakvih novih pristupa nismo imali priliku vidjeti.

H-alter