Piše: Biljana Vankovska

Dok polako tone u opasne vode, za koje neki upozoravaju da veoma nalikuju onima iz 30-tih godina prošlog stoljeća, u Evropi se sve više raspravlja o predlozima kako bi se najbolje suočila sa rastučim talasom netrpeljivosti i diskriminacije manjinskih/ranjivih grupa. Među ostalima, tu su i obnovljeni zahtjevi za pravnu zabranu veličanja ličnosti i simbola iz vremena ”komunizma“, kao i svih oblika netolerancije.

Stvarni oblici netolerancije koji su sve vidljiviji i po mjerama koje primjenjuju same evropske vlade i po rastu popularnosti stranaka iz krajnje desnice, kao i kontroverznost novog predloga iniciranog od strane NVO finansirane od strane EU, nameće generalno pitanje: “Gdje ide EU/Evropa?“ Kao da nije bilo dovoljno što su u istom paketu totalitarnih režima osuđeni fašizam i “komunizam“ (znaci navoda su zbog toga što komunizam nikada nije ni postojao kao režim) i (s pravom) osuđeni zločini počinjeni u ime ovih ideologija, pa se sada krenulo ka konfiskaciji istorije i memorije, i to odozgo, od pozicije moći.

EU se nije proslavila dosadašnjim javnim kampanjama, kojima je htjela da promoviše vrijednosti. Prije godinu dana u jednom video-klipu u trajanju od samo dva minuta, koji je bio dio kampanje o proširenju EU i njene globalne misije širenja mira, pokazao se sav rasistički, seksistički i imperijalistički samo-imidž ”bijele i lijepe EU “ koja je mahom ”sredila“ agresivne i ružne muškarčine obučene tako da ne bude zabune kome pripadaju. Da bi sebe prikazala u lijepom svijetlu, EU je iskoristila i pokazala stereotipe koje njeguje prema ljudima drugih rasa i porijekla i prema kulturama sa drugih kontinenata.

Najnoviji predlog nije u obliku javne kampanje, već više u pravcu zabrane i kažnjavanja upotrebe svega onoga što će zakonodavac (u slučaju Evropski parlament i Savjet) utvrditi kao zločinački simbol ili simbol netolerancije (kao srp i čekič, na primjer). Grupa NVO aktivista je u tom smislu nedavno pripremila draft-dokumenta nazvan”Evropski okvir za nacionalnu legislativu za promociju tolerancije“. Većina smatra da se takav odnos prema simbolima ”komunizma“ može opravdati zbog masovnih zločina, počinjenih ne samo u vrijeme staljinizma, nego i u okviru mekših oblika ovde ideologije (“titoizma“?), što je posebno naglašeno zbog nasljedstva koje je još uvijek živo unutar najmlađih država-članica EU. Ali ove inicijative daleko nadmašuju u svojim ambicijama ono što bi se moglo nazvati suočavanjem s kriminalnom prošlošću socijalističkih režima, i što bi moralo biti dio domaćeg zadatka samih društava, a ne nešto nametnuto od strane nadnacionalnih instanci, bilo da se radi o Savjetu Evrope ili EU. Čitava stvar postaje još interesantnije ako se zna da se sa svojim zločinima iz prošlosti još nisu ni pokušale suočiti neke stare demokratije (Belgija, recimo, kao sjedište EU).

Strah od revolucionarnih simbola poznatih iz borbe radničkog pokreta i njihovo sankcionisanje govori o nečem drugom. U uslovima duboke ekonomske, socijalne i moralne krize, kada sve veći broj mladih i obrazovanih ljudi sve više tone u razočarenje i okreće leđa neoliberalnom sistemu i traži odgovore na otvorene probleme, prirodno je da kod elita raste strah od promjena, pa i bunta. Prema jednoj analizi Die Welta, globalne elite strahuju zbog porasta socijalnih tenzija izazvanih od strane visoke strukturne nezaposlenosti, siromaštva i produbljene ekonomske nejednakosti. Prema rezultatima istraživanja, zabrinutost zbog socijalnih nemira je najveća u Evropi. Elite se i dalje drže ”politike štednje“ i teret krize prebacuju na najslabije društvene slojeve, i najvažnije od svega – odbijaju i razgovor o alternativama. Debate uopšte i nema, uključujući tu i Evropski parlament, jer desne i lijeve političke snage (akо među njima uopšte i postoji neka ideološka razlika) su složne da”alternativa postojećem poretku ne postoji“. Kada je debata zaustavljena prije no što je zaista i počela, jedini prostor za traganje ostaje onaj na dnu društvene ljestvice, kod mladih, siromašnih i gnjevnih. Oni su, čini se, podjednako otvoreni za radikalne solucije, bez obzira da li dolaze od krajnje desnice ili ljevice.

Ako se na ovo nadovežu i predlozi za zakonsko regulisanje i monitoriranje ”netolerantnih građana“, onda se nameće pitanje – o kakvom se stilu discipliniranja ili o kakvom se inžinjeringu radi i za što se zapravo zalažu branitelji liberalizma (političke elite i od njih finansirane NVO)? Ako se u nekim drugim vremenima zaista nastojalo stvoriti ”čoveka novog tipa“, da li ovo nije sličan pokušaj kreiranja”evropskog čovjeka“ odozgo, od onih koji bi da urede jedno ”idealno društvo“.

Zabrana netolerancije ustvari nije ništa novo, jer takve odredbe sadrže skoro svi moderni ustavi, ali ovaj novi predlog ma koliko naizgled bio potreban i dobar, nije ništa drugo do očajnički pokušaj da se nekako zaliječi kolosalni neuspjeh ovih društva, a koji izvire iz svih pora društva, uključujući i obrazovanje, i poljuljanu vrijednosnu i moralnu vertikalu. Prije svega, naravno, radi se o neuspjehu u eliminiranju uzroka duboke ekonomsko-socijalne krize, koja se onda samo preslikava kao politička i moralna kriza, a za koju se lijek traži u intervenciji odozgo. Predlog novog okvirnog zakonodavstva sugerira različite oblike borbe protiv netolerancije, eliminacije rasizma, etničke diskriminacije, vjerske netolerancije, totalitarnih ideologija, ksenofobije, antisemitizma, antifeminizma (sic!) i homofobije. Vlade bi trebale uvesti ne samo krivične sankcije protiv onih koji izazivaju netrpeljivost i nasilje, nego i da formiraju nacionalne komisije za monitoring tolerancije u društvu.

Podjednako, i kada se zabranjuju određene ideologije i kada se vrši ovakva promocija tolerancije kao neke ultimativne vrijednosti, čovjek mora biti oprezan. U vrijeme novogovora, kada se ispred očiju javnosti vrše najbrutalniji zločini u ime liberalne demokratije, postaje jasno da se svaka vrijednost, svaka ideologija može zloupotrebiti radi legitimacije nasilja i nametanja volje snažnijeg. U ime izvoza demokratije i neoliberalnog kapitalizma vrše se masovni zločini, ponekad u somotskim rukavicama, nekada bez njih. Da li se onda američka ili britanska zastava ne mogu smatrati kontroverznim simbolima? Jasno je da se ni jedan zločin ne smije pravdati drugim, ali podjednako je licemjerno pravdati one učinjene u ime ”demokratije“.

Tolerancija ne samo da ima sumnjivu vrijednost (jer proizilazi iz premise da postoji nečija zagarantovana nadređena pozicija, pozicija sa koje neko (ili nešto) se tolerira tj. podnosi/trpi, nego na um dolazi i teza o represivnoj toleranciji u kapitalizmu malo zaboravljenog Markuzea. Po njemu, zahtjevi o toleranciji su zahtjevi o očuvanju društvenog status quo-a. Ide on i korak dalje kada kaže da ne smije biti tolerancije prema grupama koje promoviraju agresiju, naoružavanje, šovinizam, ili koje se protive širenju javnih službi, socijalne sigurnosti, zdravstvene zaštite, itd. Eventualnim prihvatanjem predloga o evropskom zakonu protiv netolerancije, ustvari, oni koi održavaju društvo koje rađa šovinizam, diskriminaciju (Roma, migranata, siromašnih), koje održava vojnu industriju i koje se plaši ”socijalističkih mjera“ (kao besplatno zdravstvo i školstvo), problem nalazi u pojedincima koje se trebaju naučiti pameti kaznama, tako ignorirajući činjenicu da netolerancija ima dublje korijene. Problemi se ne traže u strukturnim elementima koji omogućavaju netrpeljivost i nasilje, nego u njihovnim pojavnim oblicima. Ne liječi se bolest, nego simptomi bolesnog društva koje je u fazi odricanja.

Nova Makedonija

Prevod je autorkin