Piše: Josip Vričko

Iako je i sama bila dvostruki narodni heroj i drugarica posebna kova, nije se najbolje snašla nakon što joj je ‘75. bračni (ali i partijski) drug zahvalio na pažnji i preselio u Beli dvor, a nju ostavio u Užičkoj 15. No, dok joj je ex-muž bio u komšiluku, bijela udovica je nekako i gurala, ali kada se sused Joža ‘80. iznenada, mimo svih prognoza, u 88. godini vratio, kazao bi Branko Ćopić (i sam, inače, žrtva vremena koje su pojeli skakavci), u bajku, počela je kalvarija Jovanke Budisavljević, sad već, doista, udovice.

Ne misli, kao što su to tvrdile neke mudre glave davno prije njega, srbijanski premijer Ivica Dačić kako se na Balkanu, osobito u njegovu središnjem dijelu, proizvodi višak povijesti; Zato vjerojatno ovih dana i jeste zagazio duboko u prošlost, baš kao da se u aktualnoj Srbiji historija ne proizvodi u tri smjene.

Umjesto da se, kao što je običavao 20. kolovoza na rođendan svoga političkog oca Slobodana Miloševića, zaputi u Požarevac i tradicionalno pusti suzu na voždov grob, Dačić je položio na vijenac na jedan drugi znameniti, ali zaboravljeni, grob –  Aleksandra Rankovića. Ničim izazvan, misle neki. Drugi, pak, vjeruju kako u ovom potezu (nekada) malog Ivice, ipak, ima nekog rezona; Premijer igra na kartu Rankovića kao žrtve Josipa Broza i zaštitnika Srpstva. Jer, navodno, dio socijalističkih glasača ima sentimet prema drugu Leki, šefu zloglasne UDBA – zbog koje(g) je mnoga zaplakala majka.

Usto, desna Srbija njeguje mit kako je Aleksandar Veliki bio čovjek (a i policajac) blagodareći čijoj su čvrstoj ruci Albanci bili manji od makova zrna, a kosovski problem riješen. Doduše, objektivni povjesničari drže kako Lekin sistem policijske represije nije (bio) neki naročit način za rješavanje bilo kojeg, pa, jasno, ni albanskog pitanja. Devedesete godine, kada je Srbija gazila baš Rankovićevim putom na Kosovu, to su i potvrdile. No, Dačić, danas i sam, uz to što je premijer, šef policije, stao je mirno prošloga tjedna iznad groba svoga glasovitoga predšasnika, Brozove žrtve, ali i navodnog zavjerenika protiv najvećeg sina svih naših naroda i narodnosti. A onda ga je krenulo!

Potkraj tjedna je, naime, bivšom Jugoslavijom prostrujala vijest kako se kuma Aleksandra Rankovića iznenada u 89. godini razboljela, te je žurno prebačena u beogradski Urgentni centar; Riječ je, dakako, o Jovanki Broz, koju, osim kumstva, s Rankovićem veže i navodno zavjereništvo kontra doživotnog predsjednika, slijedom čega je i nekadašnja prva drugarica naše zajedničke domovine, ako ne baš Titova žrtva, a onda sigurno žrtva toga vremena u kojem njezin pokojni suprug nije živio pjesme koje je narod o njemu ispjevao; Nije bio baš ljubičica bijela. A, bogme, ni janje naše bijelo. Uostalom, i vremena su bila vučja, pa se i trostruki narodni heroj vladao po prostoj komunističkoj logici – snađi se, druže.

Drugarica Jovanka, iako je i sama bila dvostruki narodni heroj i drugarica posebna kova, nije se najbolje snašla nakon što joj je ‘75. bračni (ali i partijski) drug zahvalio na pažnji i preselio u Beli dvor, a nju ostavio u Užičkoj 15. No, dok joj je ex-muž bio u komšiluku, bijela udovica je nekako i gurala, ali kada se sused Joža ‘80. iznenada, mimo svih prognoza, u 88. godini vratio, kazao bi Branko Ćopić (i sam, inače, žrtva vremena koje su pojeli skakavci), u bajku, počela je kalvarija Jovanke Budisavljević, sad već, doista, udovice. Dok se Broz još nije ni ohladio ispod dedinjskog bijeloga kamena, u srpnju su je žurno deložirali i prebacili u kuću na Bulevaru mira, gdje živi, evo, već 23 godine u nekoj vrsti kućnog pritvora.

Čim je čuo za tu tužnu vijest, Dačić je pohitao ka Jovankinoj bolesničkoj postelji. Mandat za to osigurao mu je minuli rad. Još, naime, 2009., a i tada je bio šef policije, aktualni je srbijanski premijer uručio, zapravo vratio dokumente, osobnu i putovnicu najpoznatijoj balkanskoj udovici. Uz njega, tvrde danas u Beogradu, ta 89-godišnjakinja vjeruje još samo ministru Rasimu Ljajiću, koji joj je svojevremeno osigurao grijanje u kućetini koju nitko nije održavao otkako je u nju uselila nekadašnja prva dama Belog dvora.

I kada smo već kod toga impozantnog zdanja, kojega je Broz, u ime naroda, oteo Karađorđevićima, spomenimo jednu legendu, ili anegdotu, svejedno – a autorstvo se pripisuje glasovitoj drugarici. U inat svima sam u Beli dvor stavila sliku Karađorđa, svjedočila je udovica. Istina, tek kada je pokojni joj suprug već dugo orao nebeske njive. (Ili kopao rudnike tamo dolje kod Nečastivog, Bože mi oprosti!) Jasno, vjerojatno je i to imao u vidu Dačić kada je sa cvijećem pohitao ka trenutačno najpoznatijoj balkanskoj bolesnici, koja se, kao što je to tvrdio Milovan Đilas – također Brozov disident – svojevremeno popela na visine koje nije sama osvojila.

Ali, to nije sve; Drugarica Jovanka, koja je u jednom svome nedavnom svjedočenju kao suprugovu najveću zaslugu promovirala to što je sve naše narode i narodnosti uspijevao držati na okupu, u posljednje se vrijeme (re)afirmirala i kao svjesna Srpkinja. Za te potrebe se nedavno sjetila kako se ‘52., taman nakon što su u Iloku Ranković i general Ivan Gošnjak kumovali njoj i vrhovnom komandantu, Broz razbolio i morao na operaciju. Dok se oporavljao, vjerna mu je druga sjedila uz postelju i, tvrdi, recitovala srpske junačke pjesme u desetercu. A i kakve bi bile doli junačke?!

Nije, čini se, to na pokojnog joj muža ostavilo naročit dojam. Danas kada su Amerikanci doveli u pitanje Brozovo Jugoslavenstvo, tvrdeći kako je, zapravo, bio Rus, javljaju se, navodno autentični, svjedoci, koji – na američkoj liniji – svjedoče da je doživotni predsjednik, brojeći u Ljubljani posljednje dane, recitovao gotovo u bunilu. Ljermontova – toga pjesnika Kavkaza – na perfektnom ruskom! Nije ga, dakle, čak ni usprkos svim nekadašnjim očiglednim atributima, drugarica Jovanka uspjela asimilirati. Radije Rus, nego Srbin, nije se, eto, dao Tito ni u najtežim trenucima. Pa bi ga, da imaju imalo nacionalne samosvijesti, oni njegovi (?!) Hrvati danas posthumno morali proglasiti za narodnog heroja. Od viška glava ne boli!

I kad smo već u pjesničkim vodama, a u kontekstu američkih tajnih arhiva, evo jedne pjesme bolesnici koja je, javljaju iz Beograda, noć provela mirno: Oj, Jovanko, jesi l’ znala za koga si se udala?!

Oslobođenje