Piše: Dragoljub Stojanov

Ekonomska kriza se javlja onda kada profitna stopa pada i kada nema više motiva za investiranje. To se desilo razvijenim zapadnim zemljama, kao što se uvijek kroz povijest događalo. Ovaj put je kriza nešto drugačija jer se radi o globaliziranom svijetu. Imamo centre ekonomske moći, imamo hegemone, to su pojedine najrazvijenije zapadne zemlje.

Nisu one te koje odlučuju, nego njihove velike korporacije. Te države, pretpostavljam, rade u interesu tih korporacija. Njihove korporacije pokušavaju, što je opet normalno zbog profitne stope, dominirati svijetom. Ako bi se globalna ekonomija malo zatvorila, onda bi te firme propale. Znači, one moraju imati otvoreno svjetsko tržište.

Zato je recept koji one nude svima i nama: otvorite se za naš kapital. Nama je zabranjena bilo kakva domaća ekonomska ekspanzija domaćim kapitalom, uglavnom nas se savjetuje da se oslonimo na strani kapital. To je ustvari njihov kapital i njihov interes.

Radeći tako, mi zapadamo u još dublju krizu, siromašimo, jer oni uzimaju profit iz onog što kod nas stvore, iz naše nove vrijednosti. Kako mi siromašimo dalje, tako se roba teže prodaje. Tako oni opet imaju problem, a tako nastaje začarani krug iz kojeg je jako teško izaći, osim jednom svjesnom organiziranom, humanom, pametnom akcijom na svjetskom globalnom planu. Veliko je pitanje da li je to još uvijek moguće.

Slušajte svakog ministra u Bosni i okolo Bosne kad kaže: moramo investirati. Međutim, kaže se: morate investirati i morate biti atraktivni za strani kapital. Kako ćemo biti atraktivni za strani kapital? Morate smanjiti sve poreze i sve doprinose. Učinite vaš rad još jeftinijim. Kad mi to sve učinimo, opet nismo sigurni da će oni doći kod nas. Ako dođu kod nas, ako ostvare profit, opet će ga odnijeti sebi.

To je taj ciklus koji prolazite. Jako je teško izaći iz ove situacije bez vlastite koncepcije razvoja. Ono čega se ja posebno bojim to je da su ljudima isprani mozgovi. Rijetko čujete ekonomistu, profesora, teoretičara, da ne kažem političara, koji razmišlja da postoji druga mogućnost osim oslanjanja na strani kapital. A to sigurno nije rješenje. Privatizaciju treba izvesti perfektno.

Sama privatizacija po sebi ništa ne znači. Imate države – Grčka je privatizirana zemlja, pa šta? Španija i Portugal isto tako, pa su zapali u krizu. To je priča koja se nama prodavala kako bismo mi ušli u taj proces i zanemarili sve ono što smo prije toga imali i riješili se mnogih dobrih stvari koje smo imali. Mozgovi su nam isprani jer nam je rečeno da sami ne možemo ništa, ne znamo ništa. Zato sve prodajemo – Telekom i ostale stvari, a neka zemlja koja prodaje resurse, koja ostane bez resursa, ona nema čime upravljati.

Zemlja u biti postaje nesuverena, a zemlja koja nije suverena ekonomski, nije ni politički. Ja sam bezobrazno drzak pa kažem da smo mi postali kolonija, ne samo mi, nego i sve druge zemlje u tranziciji. Bilo je nekih ekonomista ’95. koji su tada zagovarali ekonomsku konfederaciju zemalja bivše Jugoslavije. To bi bilo puno bolje rješenje od ovoga što smo sad napravili, ali to tada politički nije bilo prihvatljivo. I još uvijek nije politički prihvatljivo. Ljudi još uvijek ne razumiju u čemu je u biti problem.

Evo šta će se dogoditi dalje: mi ćemo morati slušati ova pravila igre kako nam pametuju, pa ćemo smanjivati doprinose i poreze, pa će nam se javni sektor smanjiti, pa će zdravstvo postati privatno, pa će škole postati privatne, pa ćemo mi postati radnici koji rade za strance. Ekonomisti su nasjeli na hvalospjeve i priče o neoliberalnoj ekonomiji. To se uči, to se predaje studentima i studenti imaju potpuno isprane glave, oni pojma nemaju da postoji alternativa.

Protest.ba