Piše: Biljana Vankovska

Za nekoga kao ja, koja već 20 godina usta ne zatvara, a ne zna se već koliko je moćnika naljutila svojim kritikama, ova kolumna je samo gubljenje vremena. Ona, pa i još hiljadu sličnih kolumni neće predomisliti one koji su mi već presudili: Vankovska je politički neutralac, ali ne običan, nego kapitalac. U ovom lovu, ja sam plijen kojim se mogu dičiti.

Nisam imala namjeru odgovarati na hajku, da neki medij nisu od mene napravili emanaciju „politički neutralnog intelektualca“. (Čudo je kako ih samo jedna osoba može toliko isprovocirati!) Pošto sam se, navodno, ja kroz medijumske nastupe artikulirala, sada su zatražili i da branim tu „neutralnu poziciju“ u TV duelu.

Moj urođeni instinkt je prvo proradio i prihvatila sam izazov nasuprot „protivnika“ koga sam mogla birati među ne-neutralnim intelektualcima, ali su ubrzo na površini isplivale neke dileme: prvo, tema debate („da li je politička neutralnost korisna za društvo“) je sasvim pogrešno postavljena; drugo, pošto ja nikako nisam neutralna, ne mogu ni da branim nešto što nije moje kredo; i treće, u ovom času kada sam objekt napada, prihvatanje bi značilo ulazak u „tuđi film“ u kome je meni dodijeljena uloga negativca, jer neutralnost je postala stigma i sinonim za nedemokratu.

Mlada i uporna novinarka me je pokušavala ubijediti koliko je važan moj nastup u njenoj emisiji, da bih tako imala mogićnost da se izjasnim (okajem grijehe?), a da se još trebam osjećati počašćenom šro sam pozvana kao gost u njihovoj emisiji (prva ove sezone). I tako, sve su dileme nestale u tren! No, thank you! Imam ja svoju kolumnu, intervjue, pa i na Facebooku sam hiperaktivna, a kao univerzitetskom profesoru meni ne treba niko praviti čast, pošto stvari vjerovatno stoje obrnuto, jer svaki put prihvatam pozive bez ikakve političke ili finansijske zamisli, bez ikakve lične koristi. Što će meni medijska slava?

Kasnije, nakon što sam pogledala emisiji i čula „teze“ pro et contra novinarskog tima, nešto što je trebalo poslužiti kao apetizer prije glavnog duela dvoje sagovornika, shvatila sam da i oni koji me napadaju i oni koji me brane, ustvari, malo znaju šta je javni intelektualac i koja je njegova misija. Zato, ova kolumna je na neki način iznuđena nerazumevanjem ili neznanjem, pa ću ponovo pokušati da „nacrtam“ zašto je govor o političkim neutralcima besmisleni oksimoron. Oni koji nastoje dokazati da su „neutralci“ mog tipa rak-rana za makedonsku demokratiju pate od selektivnog pamćenja ili su namjerno zlonamjerni. Meni se zaista može sve pripisati, sem da ćutim i krijem se u svojoj bezbjednoj profesorskoj poziciji. Insinuacije da sam napravila „unosan ugovor sa vlastima“ su zrele za klevetu. Govorila je ona cura o Chomskom, ali nije odradila dobro domaći zadatak, pa je zaboravila jedan „mali detalj“: on jeste najveći disident, ali nikada ne zauzima stranu u međustranačkoj borbi republikanaca i demokrata, već dijagnosticira problem kao postojanje nedemokratskog jednostranačkog sistema sa dvije frakcije. Nebrojeno puta su ga pitali zašto se sam ne angažuje i stane na čelu masovnog građanskog pokreta, ali je njegov odgovor oduvijek bio: neki od nas su dobri u nekim stavrima, a loši u drugim. I nikome ne pada na pamet da ga etiketira kao neutralnog intelektualca koji stoji po strani.

Takav je bio i Sartr: učesnik u protestima iz 68-me, koji su bili protiv establišmenta, sistema kao takvog, pa se tražilo nemoguće (za razliku od naših demonstranata koji traže moguće, vlast). Prema njemu, javni intelektualac je čovjek koji reaguje i brine o stvarima koje se njega lično ne tiču. Tako, kada reagujem i kritikujem lustraciju, to radim ne zato što sam zabrinuta za sebe i zato što imam nečisti dosije ili savjest, nego zato što se ona pretvorila u osvetu, lov na vještice i u novi talas kršenja ljudskih prava. Ali, kada javno reagujem u vezi pitanja na mom fakultetu, onda to nije djelovanje javnog intelektualca, jer sam u tim stvarima i lično pogođena. Prema Emersonu, intelektualac ne ulazi u javni angažman zato što je to njegova obaveza, nego zato što ima unutrašnju potrebu, poriv da to čini. Kada novinar pravi emisiju o neutralcima-kapitalcima ili radi moj diskvalificirajući omaž, to od njega ne čini javnog intelektualca (mada on očajnički želi biti to), nego je profesionalac koji radi svoj zadatak (dobro ili loše, svejedno): namjera je uraditi interesantan proizvod, koji će se prodati publici (i sponzorima), a dobro zna da kada se udara po Vankovskoj to povećava gledanost.

Teško meni i sa onima koji su pokušali braniti moju poziciju! Nisu shvatili bazične stvari, a to je da se ovdje ne radi o pravu pojedinca da se posveti ličnom životu, zalivanju cvijeća ili šetnji djece u parku, dok se nešto dramatično dešava na političkoj sceni. (By the way, ako meni ostavite cvijeće da brinem o njemu, vi ste ga osudili na smrt, jer ću ga svakako zaboraviti, a tačno je da sam i svojim trima kćerima ostala dužna kada su bile male, jer sam bila uvijek javno angažirana. Srećom, oprostile su mi, zato što su razumjele bolje od odraslih da njihova majka čini i nešto što je društveno važno.)

Intelektualac je ličnost koja promišlja o sebi i svom životu, o drugima, i o svijetu oko sebe; a kada već razmišljaš i promišljaš, tu više nema neutralnosti, osim ako je neko na sedativima. No, ono što odlikuje javnog intelektualca od ostalih građana (polites) je što nastupa sa već stečenim ugledom iz svoje struke ili djelatnosti, a taj svoj ugled stavlja u funkciji vršenja uticaja na javne stvari i za javno dobro. U svojoj drskosti da se suprostavi nosiocima moći i nepravdi, on zna da ga se neće tretirati kao ostale, da ga neće uhapsiti, a čak i da to urade, to neće ostati neprimijećeno i bez reakcija.

To je, naizgled, lagodna pozicija javnog intelektualca, koji ima moć skraćene argumentacije (kako to dobro kaže Žarko Puhovski). Drugim riječima, stvara se utisak da je velika vjerovatnoća da ono što govore ovi ljudi ima smisla, t.j. da raspolažu zdravim argumentima i moralnom vertikalom, pa zato se njima i vjeruje, a oni imaju moć da pokrenu i kreiraju javno mnjenje. Komunikacija s javnošću, odnosno saopštavanje određenog stava po pitanjima od javnog interesa je ono što od nekoga čini javnog intelektualca. Oni, svakako, nisu nadljudi, nitu se takvima trebaju smatrati, a znaju i griješiti; mada analiziraju stvarnost (kako jeste) i proektiraju traektorije (kako treba biti), oni su dio društva u kome su sazreli, mada su ga i nadrasli.

Biti na tankoj frontalnoj liniji koja razdvaja dva zaraćena stranačka bloka nije uopšte laka stvar. Probajte, pa ćete vidjeti. Edward Said je definisao neke od dilema intelektualca: kako može intelektualac istovremeno biti i posmatrač i sudionik? Kako treba reagovati na dramatično promjenljive konstelacije u društvu, a da pri tome ne kompromitira vlastite principe i uvjerenja? Kako ostati relevantan, ubjedljiv i prije svega shvaćen, bez prihvatanja „novogovora“, političke korektnosti ili manihejstvo kao dominantni oblik političke borbe?

Intelektualna reakcija je determinirana korišćenjem imena/ugleda onoga koji govori, njegovom bezinteresnosti (postupanje iz principa, a ne iz interesa), kao i od argumentacije koja nužno dobija oblik moralne kontekstualizacije. Upravo preko tog moraliziranja na javnoj sceni (nešto što se kod nas smatra čistom glupošću i luksuzom, pošto ljudi preferiraju pragmatičare i makijaveliste koji sredstva opravdavaju velikim kauzama, dok ih uvo boli za naše učešće u misijama u Iraku ili Avganistanu, na primjer), javni intelektualac upozorava i staje na stranu koju u datim okolnostima smatra zapostavljenom, a koja sama nema glas i moć artikulacije. U našem sadašnjem slučaju, to je većina građana, zbog čijeg dobra stranke su spremne ne samo da pogaze ustavni poredak, nego i da se pobiju i od zemlje stvore protektorat.

Gdje je tu moja greška? Zašto sam u fokusu tolikog interesovanja i to u vrijeme dok se dešavaju daleko značajnije stvari od stavova moje malenkosti? Da ja nisam neutralna jasno je i vrapcima na grani, a o građanima koji mi svakodnevno prilaze jer su prepoznali moj jasan politički i moralni stav, pa traže da ga efektuiram u konkretnu političku stranki, i da ne govorim. Što se tiče mog navodnog ćutanja u kontekstu najnovije političke krize, evo što sam izjavila za nedjeljnik „Građanski“ (dok su se mnogu još premišljali): „Tog 24. decembra su konačno propale sve iluzije da živimo u demokratiji, makar shvaćenoj u njenoj minimalističkoj verziji: odnos snaga u parlamentu je postao manje važan od odnosa snaga na ulici, a procedura zа donošenje budžeta beskrupulozno prekršena. Vlast je arogantno manifestirala silu, čak i bukvalno, prema opoziciji, novinarima, pa i prema nama, kao javnosti.“

Dakle, moj najveći grijeh je što nisam izašla na ulice i podržala uličnu demokratiju. Još od prvog trena, javni prostor je bio okupiran i kontaminiran stranačkim aktivistima koji su dolazili u glavni grad iz različitih djelova zemlje, po direktivi stranke, pa većina građana je ostala po strani. Čak i oni koji su bez dvoumljenja osudili poteze vlasti, nisu imali veliki izbor: ili su morali stati pod barjak opozicije, ili su rizikovali da budu etiketirani kao idioti/neutralci (što je sada gore nego biti partiski vojnik). Onima koji me još prozivaju, posvećujem pjesmu 1=1 Brane Crnčevića:

Ja ostajem 1 u svakome zbiru,

usamljen ko svemir u većem svemiru.

I kad me dele i kada me množe,

ja ostajem 1 ispod svoje kože.

Živim isključivo zato što sam rođen

i nisam birao ni narod ni vođe.

Na jedini život imam strašno pravo

jer ga, kao svako, plaćam svojom glavom.

 

Nova Makedonija