Piše: Davor Špišić

Jadno zvuče prijetnje inkvizitorskih epigona, debelo zaštićenih iza bedema zlatnih oltara. Umjesto što siju netrpeljivost, trebali bi ispočetka pročitati priču o Djetetu koje iskupljuje Svijet. Ili, ako ih mrzi kvariti svoje odnarođene kardinalske i biskupske oči na evanđeljima, možda da pogledaju neki film. Ima, bogme, filmova biblijskih dubina. Za gledanje filmova njima alata ne fali – od ljupke gadgeterije do ekrana u sjedalima po luksuznim terencima i golemih plazmi po mramornim dvorovima. Elem, ako se dosađuju naši vajni crkveni lordovi, ili dok imaju pauzu u pohlepnom nastojanju da Hrvatsku preurede u polje stalnog križarskog rata, predlažem da si puste “Imitaciju života”, remek-djelo Douglasa Sirka iz 1959. Barem finale, u kojem je dosegnuta takva gusta groznica duše i dodir onostranog Spasenja, kakve su okađeni crkveni baruni odavno zaboravili. Dok gospel kraljica Mahalia Jackson pjeva moćnu, razarajuću “Trouble of the World” (Uskoro ću završiti s nevoljama svijeta / Putujem kući da živim s Gospodinom), bijeli vranci vuku crnu kočiju s posmrtnim ostacima tamnopute služavke Annie. Kroz kordon policajaca i novinara (jer, Anniena poslodavka je filmska diva Lora Meredith koja radi karijere zanemaruje vlastitu kćer Susie) uz krike se probija Sarah Jane, Anniena kći, mulatkinja koja se sramila svoje majke i vlastite rase. “Nisam tako mislila, majko, žao mi je… Volim te”, jeca Sarah Jane, lica uronjenog u vijence od bijelih ljiljana. Biblijski je opor i uznosit Sirk dok priča o grijesima i oprostu, suzama razmetnim i suzama bola, razdorima i ljubavima između roditelja i djece, slobodi i gaženju tijela, prokletstvu i pomazanju…

Ali umjesto takvog tankoćutnog pastirskog bdijenja nad čovjekovom dušom, hrvatskim crkvenim prelatima ogrezlim u borbu za materijalno (ista Milanovićeva Vlada na koju kardinal Bozanić sipa antisotonsko drvlje i kamenje, za iduću godinu je povećala iznos Katoličkoj crkvi za čak 122 milijuna kuna, s ovogodišnja 253 milijuna na 375 milijuna kuna!) puno je lakše izbaciti pandže rigidne manipulacije. I zabadati nos u školstvo i obrazovanje, tražeći povratak u srednji vijek, u zemlji koja je, barem na papiru, još uvijek laička država. Sve u ime lažnog dušebrižništva za čistoću dječice.

Dijeleći anateme iz svog autističnog grimiznog bogatstva (hollywoodska raskoš nove biskupske rezidencije u Osijeku, na primjer, smještena je točno preko puta prihvatilišta za beskućnike, da ubogi imaju na čemu oči pasti) visoki kler je posve napustio narod kojem i dalje samo cinično folira. Da nije tako, potrudili bi se i ponovo prolistali iskonsku Bibliju. Ondje ima više nego dovoljno održivog razvoja. Jer, u svima nama, nevjernicima i vjernicima, tinja neka vjera, tlapnja, nada, šta već, da ćemo jednom otići tamo daleko na počinak, a grijesi će nam biti isplaćeni. Priča o nejakom Djetetu koje se rodilo zbog te naše utopije, jedna je od najljepših priča ikada stvorenih.

Civilka