“Nemamo vremena za dubioznije analize…“, rekla je sinoć crnogorska novinarska TV zvijezda u usponu dok je intervjuisala jednog lokalnog zvaničnika.
Ova strana riječ tako podsjeća na riječ dubina, dubinsko… i zato zavara one koji žele da ostave utisak učenosti. Sjetih se koliko je napora moj drug sa studija Ž.R. ulagao da brzo zapamti tuđice kojima je bila krcata knjižurina „Politički sistem“ dr Jovana Đorđevića, koju su studenti Političkih nauka u Beogradu morali da ‘svare’ već na prvoj godini. I baš se na riječi „dubioza“ nije proslavio moj drug, iako je bio prilično uspješan.
Sjetih se, ovim povodom, dirljivih pokušaja moga skoro pa vršnjaka iz zavičaja kako pokušava da razgovara sa mnom, tada studentom, na zavidnom jezičkom nivou, pa je umjesto inteligencija koristio riječ koegzistencija, u to vrijeme često korišćenu zbog jugoslovenske spoljnopolitičke orijetacije.
Sjetih se, takođe, kako je nedavno jedna meni veoma draga mlada i obrazovana osoba, u neobaveznom razgovoru, pogrešno upotrijebila riječ sekundarno.
Rijetki su, naravno, ako uopšte postoje, ljudi koji nijesu nikada ‘uzeli u usta’ riječ nesvjesni njenog pravog značenja ili u uvjerenju da ga znaju. I sam sam, u mlađim godinama, znao da jezički ‘proklizam’, mada sam više pripadao onima koji su voljeli arhaizme nego tuđice. Desilo mi se jednom da sam, na javnom mjestu, bio upozoren od meni nesimpatičnog ‘lika’ da pogrešno koristim jednu stranu riječ, i od tada sam postao još oprezniji.
Hoćete li da vam ispričam?
🙂
Početkom 90-tih, bio sam na konferenciji za novinare na kojoj, pored lokalnih političkih marginalaca, govori i beogradski slikar i jedan od ideologa tamošnje političke desnice Dragoš Kalajić – pokoj mu duši. Pitao sam nešto prilično neugodno toga gospodina i upotrijebio riječ ‘decidno’, na šta je on, zlurado, primjetio da se ne kaže ‘decidno’ nego ‘decidirano’, a pitanje je ignorisao. Priznao sam grešku, ali sam insistirao na pitanju. Od tada, kad god čujem da neko kaže ‘decidno’ – a većina tako govori – sjetim se Kalaićevog nauka.
Sve ovo ne govorim da bih sugerisao kolegama i koleginicama, ali i drugima koji ovaj tekst budu čitali, da ne koriste strane riječi. Ne, ne dao Bog, mada više volim kada se neko potrudi da pronađe domaću riječ istoga ili pribličnog značenje i pretpostavi je tuđici koju mu nude naši europeizirani zvaničnici i birokrate. Hoću samo da opomenem da bi prije nego neka riječ bude upotrijebljena trebalo provjeriti da li ona baš znači ono što mi mislimo.
Evo, recimo, jednog banalnog primjera zloupotrebe riječi zbog nepoznavanja njihovog značenja. Novinari koji izvještavaju o kriminalu uglavnom govore da su iz nekog vatrenog oružja ispaljeni meci, ne znajući da metak može da bude opaljen, a da ispaljena mogu biti samo zrna, kuršumi, tanad…
Da, svakako… I gluposti mogu biti ispaljene 🙂
Izbjegavao sam da upotrebljavam one rijeci koje se tesko izgovaraju, kao i one cije znacenje potpuno ne poznajem. Citajuci ovaj Blog gospodina Vukovica, sjetih se sta se desilo sa jednim iz naseg sela, kad je otisao da izvadi Licnu kartu u mjesnoj kancelariji 50-ih godina proslog vijeka. Rekose nasem Kosti da se sada ne zove licna karta, nego je nazivaju Legitimacija. Zapamti to Kosta, dodje u mjesnu kancelariju i rece cinovnicima da je dosao da izvadi Legitimi, Legamiti, Legatimi, i tako jadan nastavi, nemogavsi da pravilno izgovori, dok se ne sjeti pa rece, dosao sam da izvadim Licnu kartu.
Da, puno upotrebljavamo stranih rijeci koje su nerazumljive. A sada jednu malu salu prije ovih praznika: Kazu, putovali Amerikanac i Rus taksijem. Amerikanac nije znao ruski, a Rus je znao samo dvije engleske rijeci Yes i No. Kao i obicno Amerikanac se raspricao , a Rus mu je veciinom potvrdjivao sa Yes. Kad se Amerikanac uozbilji i pripita Rusa sta je rekao, Rus upotrebi onu drugu englesku rijec sto je znao No. Tako je Rus citavim putovanjem taksijem sa Amerikancem vjesto manipulisao sa te dvije rijeci, da se na kraju Amerikanac zahvalio na finom razgovoru. Znaci, da je glavno kako upotrebljavamo Rijeci, i nije vazno koliko ih znamo.
Nekada davno kad smo trazili da nam se resavaju neki problemi, obracali smo se starome Milanu da nas pomogne. Milan je imao obicaj da kaze: “Uradicu vam to CASNE MI RIIJECI.” Svi smo znali da ce Milan obecanje ispuniti ako nam da Casnu Rijec. Koliko je danas ostalo u nasem narodu od te CASNE RIJECI? Srecni vam praznici!
Za “dubiozniju analizu” uvjeren sam da je lapsus (forsiranje učenosti to umije). Ali, nije lapsus kad čoek reče “hvali mi sto eura”, već je to posljedica pogrešne analogije s parom “fala – hvala”. Kod upotrebe stranijeh riječi nije moguće tvrdit što je pravilno, a što nije. Jer, naš jezik je naš i “krojimo” ga po svojemu. Malo koja strana riječ i može bit upotrijebljena kao u originalu, bilo radi izgovora, bilo radi pisanja. Čak i kad to nije problem, važnije je kako smo mi tu riječ čuli, nego kako ona zvuči originalno. Nema, ja mnim, ni jedne riječi talijanskoga ili turskoga porijekla koja je sačuvala svoj originalni “lik”. Sve su prepravljene da zvuče više “naški”. A, ima ih mnogo.
Liše toga, jezik služi za sporazumijevanje i ako se korektno razumijemo, onda je sve u redu. Taj “purizam” neće popravit razumijevanje, već samo unijet zbrku. Ko drži do svoje pismenosti sam će se korigovat, a ostalijema je ionako svejedno. Sve to je posljedica lošeg obrazovnoga sistema.
Ne treba zazirat od stranijeh riječi, da nije njih ne bismo se mogli ni sporazumjet, ali ne treba ni zapostavljat vlastito jezičko bogatstvo. Ja sam zagovornik smišljanja novijeh riječi, kad za tijem postoji potreba, ali danas bi to samo proizvelo sprdnju. Pitam se da li bi se sprdali, za primjer, kad bi neko DANAS predložio riječ “kišobran” umjesto “lumbrelo” ili “sladoled” umjesto “doldrma” (turski- dondurma)? Začudo, nikome nije smiješno kad banka svojijem klijentima ponudi svoj novi PROIZVOD!