Piše: Lazar Džamić
Treba otvoriti novi krug pakla, upisati im ime u posebnu Knjigu Srama, posebni moralni katastar, u kojoj bi neljudske granice njihovog nitkovluka morale da ostanu zabeležene za buduće naraštaje
4. april
Nema više čuda, u svetu oguglalom na spektakl i sci-fi ekstravagance prepune hiper-realističkih efekata u visokoj rezoluciji. Takođe, u svetu opsednutom bazičnim i trivijalnim, da li pukim preživljavanjem, ratovima, ekonomskim krizama, ludim kraljevima ili svađama po društvenim mrežama.
Šta je jučerašnje lansiranje najmoćnije rakete ikada napravljene, na čijem vrhu je posada koja će obleteti Mesec – prvi put posle pedeset godina – i najdalje od planete gde je ljudska vrsta ikada stigla, u poređenju sa tragičnim bizarnostima ludog američkog tiranina koji istu planetu jaše i šiba kao iznemoglog konja?
Danas, koga je briga za raketu, lansiranje, Mesec, šta to nama znači, koja vajda od toga, kada treba preživeti još jedan dan, još jedne lažirane izbore, još jedno bombardovanje ili prebijanje, još jedan genocid, još jednu ekonomsku krizu, još jedno rezanje javnih usluga, još jedan minus na kartici, još jedan idiotski trend u kome se plašimo da ne učestvujemo jer će nam se „drugi“ smejati…
Pre skoro šezdeset godina, lansiranje i spuštanje Apolo 11 posade na Mesec ujedinilo je čitav svet u činu začaranosti našom zajedničkom ingenioznošću i kreativnošću, u spektaklu koji je – iako prenošen u mutnoj, zrnastoj crno-belo slici i sa lošim tonom – ispred TV ekrana posadio najveću globalnu televizijsku publiku ikada. To smo bili mi, ljudi, u jednom od svojih najboljih izdanja.
Danas, koga je briga za raketu, lansiranje, Mesec, šta to nama znači, koja vajda od toga, kada treba preživeti još jedan dan, još jedne lažirane izbore, još jedno bombardovanje ili prebijanje, još jedan genocid, još jednu ekonomsku krizu, još jedno rezanje javnih usluga, još jedan minus na kartici, još jedan skandal sa političarima, još jedan idiotski trend u kome se plašimo da ne učestvujemo jer će nam se „drugi“ smejati…
To smo mi danas, uobraženi ili poniženi, atomizovani ili tribalizovani, trivijalizovani i zabavljeni, napaljeni na prazne priče, pogleda zakovanog za blato i svakodnevicu, izgubljeni za sjaj zvezda i izgradnju zajedničke sudbine na kosmičkoj mrvici kamena i vode čija veličina i krhkost postaju vidljive tek kada se kroči van njene kolevke.
5. april
I u tom blatu, u podrumu tog svetskog blata, u njegovom civilizacijskom bunaru tako dubokom da nikakvo svetlo ne može da prodre, je izjava ministra za javna ulaganja Darka Glišića koja surovo, životinjski, patološki povezuje još neistraženu smrt jedne studentkinje i otpor smrtonosnom režimu kome dotični pripada.
Ministar srpske vlade napada Univerzitet koji finansira ista ta vlada; ministar je protiv sopstvenih institucija jer neke fakultete državnog univerziteta naziva „blokaderskim“. To naravno nije narod, to nisu naša deca, to su „oni“, „neprijatelji“ ministrovih falangi i mufljuza, drugim rečima, ološ kome ne treba slati „našu“ decu, kao da su ta „deca“ – inače svi punoletni građani Srbije – stoka kojoj treba pastir. Nemojte slati decu tim fakultetima, kaže ministar, jer mogu da vam se vrate u sanducima.
Ministar „prosvete“, osoba i funkcija koja bi trebalo da ispred tih istih studenata stoji kao prva brana od nasilja! Kada sistem počne da se menja, kabinet ministra prosvete (a i javnih ulaganja, policije – u stvari čitava vlada i skupština) morali bi da se sterilizuju kao u vreme variole vere (a, za svaki slučaj, i okade)
Gmižuća je ta paralela, politička propaganda najniže vrste u kojoj su fašisti oduvek bili dobri jer u sebi sadrži samo golu amoralnu asocijaciju namenjenu okidanju bazičnih emocija i koja se raspada čim mu narod postavi pitanje „Kako te, čoveče, nije sramota!?“
A onda, iz istog hora, iz istog mentalnog mraka, iz iste te opsesije kovčezima i batinom i pretnjama smrću, izjava do te mere gadna da su i On i njegov premijer morali od nje da se ograde, izjava jedne druge vucibratine od ministra da studenti nešto ne shvataju, nešto što bi morali da shvate: da policija, po njegovim rečima, ima pravo i da ih bije i da ih ubije.
Tim rečima. Ministar „prosvete“, osoba i funkcija koja bi trebalo da ispred tih istih studenata stoji kao prva brana od nasilja! Kada sistem počne da se menja, kabinet ministra prosvete (a i javnih ulaganja, policije – u stvari čitava vlada i skupština) morali bi da se sterilizuju kao u vreme variole vere (a, za svaki slučaj, i okade).
Demokratija je u Srbiji mrtva, to se vidi već neko vreme, ali režim i njegove trbuhozborne lutke sada već ne propuštaju svaku priliku da nam to truplo gurnu u lice, da ne možemo da propustimo njegov smrad i ogavnost njegovog truljenja. Kao (psiho)patološka kriminalna služba društvene obdukcije, oni ne traže razloge društvene smrti, već to truplo koriste kao upozorenje, kao što su nekada glave neprijatelja bile nabijane na kolac na gradskim bedemima u znak upozorenja svima kojima otpor pada na pamet.
To su režimske perjanice terminalne faze modernog srpskog društva: duhovni vampiri i moralne nakaze bez stida, bez obraza, bez morala, bez duše…
Razumem lopove jer je u pitanu bazična ljudska falinka. Ali za ljude koji mogu da izjave ovakve stvari – kao i za one koji su Dijani Hrki pevali svoje opscene pesme – treba otvoriti novi krug pakla, upisati im ime u posebnu Knjigu Srama, posebni moralni katastar, u kojoj bi neljudske granice njihovog nitkovluka morale da ostanu zabeležene za buduće naraštaje.
7. april
Britanija je nedavno dobila svog prvog virtuelnog (AI) neofašističkog „influensera“, Denija Bounza (Danny Bones – skoro da bi mogli da mu „prepevamo“ prezime u „Kostić“…). Deni je arhetipski „skinhead“: žilav, opasno ošišan, mrtvih očiju, koščatog vojničkog lica, obučen u „chav“ jaknu i ogrnut „Junion Džekom“ i zastavom Sv. Đorđa. Po Deniju se vidi da nosi nož u Dr. Martens čizmi. Deni je tu da brani „naciju“ i „engleštvo“ i čistu krv od uljeza koji bi da „nas“ zamene i isčeznu.
Deni je i reper čija pesma je postala veliki hit među radikalnim desničarima, isto kreirana uz pomoć AI, i prepuna referenci na narativ „slomljene Britanije“: imigraciju, muslimane, raspad javnih ustanova i opštu klimu i osećanje disfunkcionalne i nemoćne države. Deni je glas istih onih očajnih koji su glasali za Bregzit jer ne vide nikakvo drugo rešenje za okrutnost sistema prema njima, sem njegovog razbijanja.
Tragedija je u tome da su problemi stvarni, ali uzroci tih problema nisu ni imigranti ni muslimani. Uzrok su bogate elite sa minimalnim poreskim opterećenjem, nezajažljivi neoliberalizam i globalne kompanije koje nikome ne polažu račune, nasuprot impotentnim vladama i nezaštićenim radnicima.
Uzrok su upravo ti isti ljudi koji finansiraju kreiranje Denija Bounza i njegovo propagiranje po društvenim mrežama. Ovoga puta, finansijer je partija kranje desnice – zašto i dalje koristimo ovaj eufemizam za neofašizam je jedna od tragedija našeg sveta – The Advance UK, koja je angažovala tajnu (zaista, niko još ne zna ko su) agenciju Node Project da izmisli Denija. Pare uglavnom dolaze iz Trampove Amerike i Rusije, kao i bogatih UK ultradesničara.
Biće još mnogo Denija u vremenima koja dolaze, ne samo u Britaniji, ali samo zajedničkim otporom možemo da izbegnemo da bude i kostiju…
Deni je distrakcija: uverljiva, emocionalna, rezonantna i opasna distrakcija, skretanje reflektora sa pravih krivaca. Deni je kanarinac u rudniku upotrebe AI u populističkoj propagandi.
Deni je najnoviji, i prilično ubedljiv, primer za one sklone ovim narativima kako se i AI prvo prima u istim prostorima u kojima su se u mase uvodile – na svakodnevnom i najbanalnijem nivou – i sve druge nove tehnologije našeg doba: prostorima pornografije i fašizma (koji je po sebi pornografija sile). Ima smisla: Eros i Tanatos uvek idu pod ruku, oba primeri kako – što jednom mudro reče prof. Miško Šuvaković tokom jedne naše davne kafe – „afekt negira etiku“.
Deni je primer sve bujnije i sve opasnije „slopagande“ – talasa propagande kreirane AI sistemima. „Slop“ je žargon za neubedljivi, mlaki, nekreativni AI sadržaj za koji se odmah i jasno vidi da je AI tvorevina; međutim, Deni je ubedljiviji. Desničarske društvene mreže u Britaniji su se raspalile Denijem, milioni pregleda videa, pesma je postala mala himna iako mnogi ne znaju da Deni nije stvaran, da je samo uverljiva maskota napravljena od statistički poređanih piksela koji reflektuju standardnu simboliku desničarke militantne sfere.
Biće još mnogo Denija u vremenima koja dolaze, ne samo u Britaniji, ali samo zajedničkim otporom možemo da izbegnemo da bude i kostiju…
9. april
U međuvremenu, Expo se veselo promoviše po regionu, Ljubljana kao samo jedan od gradova u kome projekat megakorupcije deluje kao legitimna aspirativna ideja…
…
Šta je u glavi režima vezano za izbore ako se dese pre nego što se Expo otvori?
S obzirom na monetarnu važnost projekta za vrh režima – ličnu, naravno – i na činjenicu koju upućeni pominju – da režim ne može da uvede vanredno stanje pre održavanja manifestacije – održavanje parlamentarnih (i možda i predsedničkih) izbora pre samog Expa ne bi bilo dobra ideja. Jer, izbori će biti pokradeni, narod će se dići na ustanak, društvo će potonuti u nemire i Expo neće moći da se održi. A i niko normalan neće doći u zemlju koja je u takvom stanju. Režim gubi.
Ovaj scenario ne važi samo ako je režim ubeđen da uprkos krađi – koja bi morala da bude masivna i masivno očigledna i praćena još brutalnijim nasiljem – narod neće podići bunu. Da će se do Expa sve vratiti na normalne nivoe protesta koji režimu ne prijaju, više zbog sujete, ali ga suštinski ne ugrožavaju. Režim pobeđuje.
Šta će narod da uradi ako predsednik, fino i ljubazno, pomalo patetično, zbog nekih vanrednih okolnosti i zbog stabilnosti zemlje, odluči da nezakonito produži svoj mandat. Jer, skupština može da odluči šta hoće, a Ustavni sud je ionako pod njegovom kontrolom
Ili, izbora neće biti pre završetka Expa.
Moje tumačenje ovog akronima je EKStremna Pljačka Opštenarodnog, jedan od većih privatnih penzijskih projekata na svetu. Zbog toga, vreme je od ključne važnosti za režim. Još samo pola godine zamajavanja naroda, vežbanja sile na lokalnim izborima, ignorisanja protesta i studentskih simboličkih događaja, i – ako za time bude potrebe – kršenja svih zakona koji ugrožavaju postojeće stanje, uključujući i zakone o izborima. Jer, šta će narod da uradi ako predsednik, fino i ljubazno, pomalo patetično, zbog nekih vanrednih okolnosti i zbog stabilnosti zemlje, odluči da nezakonito produži svoj mandat. Jer, skupština može da odluči šta hoće, a Ustavni sud je ionako pod njegovom kontrolom…
Tako da se ne bih uopšte iznenadio da izbora ne bude dok se Expo ne završi. Ali, hajde da pustimo vreme i događaje da govore za sebe…








0 Comments