Autor: Ramzy Baroud
Izrael je jednako opasan u porazu kao i u pobjedi. Zaista, Liban danas plaća cijenu izraelskog strateškog neuspjeha u Iranu.
U trenutku kada je objavljeno dvonedjeljno primirje između SAD i Irana – postignuto pakistanskim posredovanjem 7. aprila – Iran je izjavio da je Liban uključen u aranžman. Bila je to jasna poruka: rat se ne može podijeliti na odjeljke i frontovi su povezani.
Izraelski premijer Benjamin Netanjahu je požurio da to porekne. Ali poricanje je otkrilo više nego što je prikrilo. Liban i drugi frontovi otpora već su bili ugrađeni u širi iranski predlog od deset tačaka – okvir koji je Trampova administracija prihvatila kao izvodljivu osnovu za pregovore koji bi trebali početi u petak.
Netanjahu je ostao politički i strateški izložen.
Iran nikada nije bio samo još jedno bojno polje. Bio je to vrhunac duge kampanje neprekidnog rata koju Netanjahu vodi godinama – počevši od genocida u Gazi, šireći se na Liban i protežući se na više frontova kad god bi njegov politički opstanak zahtijevao eskalaciju.
Svaki rat je služio svrsi: ućutkivanju neslaganja unutar njegove koalicije, odvraćanju pažnje od urušavanja rejtinga odobravanja, izbjegavanju odgovornosti u suđenjima za korupciju. Rat je postao način upravljanja.
Ali iranski gambit je propao. A neuspjeh, za Netanjahua, nikada nije krajnja tačka. To je okidač. Bez pobjede koju bi mogao proglašeni i bez strateških dobitaka koje bi mogao predstaviti, okrenuo se – još jednom – Libanu.
Ponovno razmatranje doktrine Dahije
U srijedu su izraelski ratni avioni izveli jedno od najopsežnijih bombardovanja Libana u novijoj istoriji.
Bejrut. Južni Liban. Dolina Beka. Planina Liban. I još mnogo toga. U roku od samo dva sata, izvedeno je otprilike 150 vazdušnih napada, prema libanskim medijima.
Broj poginulih nastavlja rasti. Čitave porodice zakopane su pod ruševinama. Spasioci su na meti. Sahrane izvršene. Civilna infrastruktura uništena. Ovo nije ratovanje. Ovo je kazna.
Ali ovi napadi nisu slučajni. Oni slijede doktrinu – onu koju je Izrael usavršavao i ponovo primjenjivao kad god je pokušavao kompenzirati vojni neuspjeh.
Netanjahu ponovo uspostavlja Dahija doktrinu – strategiju koja je prvi put artikulizovana nakon rata protiv Libana 2006. godine.
Doktrina je jednostavna i brutalna: koristiti ogromnu, nesrazmjernu silu protiv civilne infrastrukture kako bi se kolektivno kaznilo stanovništvo za koje se vjeruje da podržava pokrete otpora.
Čitava naselja se tretiraju kao vojni ciljevi. Cilj nije preciznost – to je razaranje. Logika je prisila kroz uništenje.
Danas je Liban ponovo njegova laboratorija.
Sedam poruka
Ova eskalacija nije haos. To je komunikacija.
Prvo, Netanjahu tvrdi da su rat i mir isključivo njegove odluke. Ne iranske. Ne Vašingtona. Ne odluke regiona. Poruka je jasna: nijedan sporazum ga ne obavezuje.
Drugo, on nastoji ponovo nametnuti strah širom Bliskog istoka – u trenutku kada milioni slave ono što vide kao odlučujuću iransku pobjedu protiv udružene moći SAD, Izraela i njihovih saveznika.
Treće, on pokušava razbiti front otpora sugerišući da je Iran napustio svoje saveznike. Cilj je proizvesti nepovjerenje tamo gdje je jedinstvo upravo ojačano.
Četvrto, on pruža municiju svojim političkim saveznicima u Libanu – i poslušnim arapskim režimima – koji tvrde da je Hezbolah uvukao Liban u katastrofu. Ova naracija je osmišljena da pojača pritisak za razoružanje.
Peto, on odvraća pažnju od vlastitog neuspjeha. I pristalice i kritičari unutar Izraela dovode u pitanje ishod rata s Iranom. Stoga, Liban postaje diverzija.
Šesto, on maskira vojnu stvarnost: Izrael nije uspio da neutrališe Hezbolahove sposobnosti. Uprkos ponovljenim tvrdnjama, Hezbolah je i dalje operativan, otporan i sposoban da poremeti izraelske planove duž granice. Ciljanje civila nije snaga – to je priznanje ograničenja.
Sedmo, Netanjahu povećava cijenu prije neizbježnog rješenja. Zna da ne može odmah poraziti Hezbolah. Nanošenjem maksimalne štete sada, nada se da će preoblikovati politički teren prije pregovora koje ne može izbjeći.
Krhko primirje
Da, okončanje rata u Libanu bilo je ugrađeno u iranske uslove za razgovore. Ali postoje pukotine.
Vašington može – i vjerovatno hoće – tvrditi da se njegov sporazum odnosi samo na akcije SAD, a ne na Izrael, koji prikazuje kao nezavisno djelovanje.
Istovremeno, iranski predlog bio je osnova za privremeno primirje – a ne finalizirani okvir za trajno rješenje.
Ova dvosmislenost nije slučajna. To je prostor u kojem Izrael sada djeluje.
Hoće li izraelski masakri biti dovoljni da Iran proglasi da je američko-izraelski tabor prekršio primirje?
Ili će se pregovori nastaviti, uprkos krvoproliću u Libanu?
Odgovor će oblikovati sljedeću fazu rata. Ali jedna lekcija je već jasna.
Od početka genocida u Gazi, pojavio se obrazac: svaki put kada Netanjahu eskalira u pokušaju da povrati inicijativu, njegovi protivnici odgovaraju istom mjerom – i često s većim strateškim efektom.
Stoga, njegova eskalacija nije donijela pobjedu. Umjesto toga, produbila je zapetljanost Izraela.
Liban možda danas gori, ali rat je daleko od odlučenog. Netanjahu možda vjeruje da preoblikuje bojno polje.
Istorija sugeriše drugačije, jer druga strana još uvijek drži svoje karte – i ovaj put, barem za sada, Vašington ne interveniše da preokrene ravnotežu.
Jer su i oni bili prisiljeni da se povuku. I to je, više od svega, ono što ovaj trenutak čini tako opasnim.
Dr Ramzy Baroud je novinar, autor i urednik časopisa The Palestine Chronicle
Prevod: PCNEN
0 Comments