Piše: Branko Nadin

A da sam ja rođen prvi? Možda ne bih ostao na čaršavu između očevih koljena.

Ne bih ostao samo mogućnost. Dobio bih ime koje bi se izgovaralo s ponosom. Neko bi zapamtio datum. Možda bi negdje u porodičnom albumu stajala fotografija mene u prevelikom džemperu, sa tortom i svijećama koje još ne znam da ugasim.

Kao što rekoh – da sam rođen prvi, ko zna gdje bi mi bio kraj? Moj IQ bi dosezao nebesa, a ljepota bi bila, bez pretjerivanja, vanzemaljska. Jednom riječju – bio bih genijalac. Ušao bih u istoriju, barem porodičnu.

Ali…

Život, kažu, piše romane. Moj roman nije stigao dalje od naslova. Ovdje je preskočio prvo poglavlje. Moj je, međutim, preskočio upravo onoga koji je trebalo da bude rođen prvi. A bez tog prvog, taj roman nikada nije mogao biti napisan.

E, taj „prvi“ – sav uvrijeđen zbog neke banalnosti, kriveći se kao da ga deru – uletio je u spavaću sobu mojih roditelja u najgorem mogućem trenutku. Po mene.

Ponekad pomislim da me nema ne zato što nisam bio poželjan, nego zato što je život odlučio da u toj priči u ovom trenutku nema mjesta za mene.

Jer najteže sudbine nisu one koje su se dogodile.

Najteže su one koje su ostale samo mogućnost.

Možda za neki drugi put?

Ako uopšte postoji drugi put za one koji nikada nisu stigli ni na prvi.