Piše: Časlav Vujotić

Kada Javni servis proglase TV Bastiljom, da treba oslobođenje, nije to želja da se estetski urede prostorije. Nego potreba za istinom. Za ukidanjem ideoloških i svake barijere koje sputavaju spreman, dokazan, osposobljen kadar. Umjesto toga postao je „Bastilja na kvadrat“ te  2020. Umjesto veće slobode okovaše ga komesari kakve ni Tito nije slao. Ukinuše individualnost, posebnost, redakcija i ljudi, izvrgoše ruglu lica i glasove, simbole. Pretvoriše specijaliste raznih medijskih oblasti u obične radnike što izvršavaju nedostojne zadatke. I ne pitaju se za svoju struku.

Javni servis, to sam ja

Ostaće spomen na njihove Đeknu, Mehanizam, Svjedoke vremena, Škrinju, o kojima se i danas priča. U misiji eliminisanja znalaca i tradicije, destruktivno rukovodstvo banalnim smicalicama cenzuriše otvoren pristup scenariju, kameri i mikrofonu.

Individualno istraživanje je prošlost a prolaz imaju kolektivne teme, nema preispitivanja javne riječi, traženja uzroka pojava na račun religijskih rituala i propagatora, kalendara tuđe istorije i laži, Vraneš obmane i nejasnog informisanja. Gušenje samostalnosti i kreativnosti sprovodi nelegalni generalni ističući svaki čas svoja bezbrojna krečenja, prekrajanje prostorija, kupovinu (nepotrebne) i skupe tehnike, solarne panele, „šer“, ili lickanje parka. Na začelju mu je tek produkcija (sistemski gotovo ugasla). Ne prekida sa auto-hvaljenjem i prilikom nabrajanja dostignuća RTCG u njegovom mandatu ističe sve kao njegovu zaslugu. Najveći raspon mu je „mi smo“ ama poimenično ne ističe autore. Kao da je sam. Odnosno da ni šoferi nijesu znali voziti dok on nije došao.

A imao bi koga pomenuti, zahvaliti mu. Donkihotovske pojedince zaslužne za, recimo, dokumentarac „Štrpci“, ili „Nekad i sad – muzički vremeplov“, najbolje komentarisanu emisiju na Twitteru. Po mrežama se evo kokoti kako je „objedinio“ crnogorsku kinematografiju. Maltene – je on je snimio. Pokušava uklopiti kako je sve počelo njegovim potpisom. Između redova stoji „nemojte me mijenjati, vidite kol'ko valjam, presude protiv mene su štetne“. Hrabrost mu ulivaju sudijska sporost, podrška vlasti, i što se niko ne buni zvanično u kući. Nema veze štose to i ne može. Ukinuo je sve mehanizme kojima se može ukazati na gluposti. Sindikalni skupovi i nezavisni mediji su neobavezujuće oaze đe se čuje kritika iznutra, ali nedovoljne da stopiraju nedjela. Praški đak Bobo Šćepanović je tamo ogorčen nedavno ilustrovao „Jedini smo javni servis na kom su ljepši iza a ne ispred kamere“.

Menadžment pakosti

Generalni Boris Raonić je faks poslije oko četvrt vijeka nedavno završio. Čudo je i to uspio. Danijela Popović je, pak, približno istovremeno upisala ali uredno diplomirala za razliku od tog vjerovatno najgoreg studenta u istoriji pravnog. Živio je češući se o raznorazne donacije osnovavši NVO. Solio je pamet društvu o vladavini prava, istog o čemu nije umio završiti studije. Ona je pak, kontra njemu, poslije likovne škole radila i stekla autoritet kao medijski znalac, toliki da je uz rad postala Ombudsman RTCG prije 6 godina. Što je napredovala – napredovala je do tad. Jer dođoše „oslobodioci“. Ili „osvježivači“ kako su još samonazvani.

Opominjala ih zbog očitih grešaka čim su počele prijave pa bijaše očigledno da neće dugo. Nije reizabrana. Jer trebalo je da žmuri. Udariše je ne samo po funkciji, nego i karijeri … počeo je proces. Postupno su je odvajali od zapaženih pozicija. Poznata je postala po rediteljskom poslu, mnogim programima, dječjim emisijama, dokumentarcima, igranim filmovima, ne možeš nabrojat. Njen serijal „Gorski vijenac izbliza“, radila sa Snežanom Radusinović (I Sneža je slično njoj prošla), sad je u srednjim školama pomoć u nastavi. Zatrli su joj profesionalni uspon, onesposobivši da drugima pokazuje i još se dokazuje. Bila je žrtva.

Rukovodioci nazadovanja

Nasuprot brojnim sputanim pregaocima, sindikati popisali, silni pomoćnici direktora ustoličeni su i dovedeni mimo konkursa i istinske potrebe. Kreiraju još jači haos u popisu radnih mjesta zvanom Pravilnik o sistematizaciji. Mijenjan do njih rijetko, minimalno i stručno, samo na godišnjem nivou. Iznenada je postao osnova uhljebljavanja podobnih a nedostupan pravosudnim organima. Sakriveno je još mnogo toga. Promjene su netransparentne, neplanirane od kolektiva, uglavnom nejasne, i bez odgovornosti zasad. Dobra pravila i praksa nestali su. Sudovi svako malo vrate nekog protjeranog na posao, ali progonilac nastavlja lov.

Grupa predvođena Veselinom Drljevićem, predsjednikom Savjeta RTCG, osuđenikom i sumnjivim doktorom nauka, i Raonićem, razgradila je decenijama utvrđivane temelje i logiku bezbrojnim aneksima, kad god im potreba iskrsne. Pošto je valjalo Danijeli uskratiti mogućnost da režira ukinuli su joj radno mjesto reditelja („Reditelj 1“) osiguravši da ne može konkurisati za to na preostalim rediteljskim pozicijama, ukinuvši pristup sa (njenom) školom likovnih umjetnosti, uvažavanoj otkako je institucije. Brojne uspjehe požnjeli su na tom polju upravo ljudi s takvim obrazovanjem. Najpoznatiji – Živko Nikolić. Da je danas u RTCG bio bi –  otpušten.

Animatorka tabela

Popovićevu su potom uputili da bude animator. Nikad nije to radila, neadekvatno obučenu je postavili tamo. Iako ni to ne smije – prema istom Pravilniku za animatora nema  odgovarajuću školu! Ali tu principijelni nijesu jer bolji im loš animator nego dobar reditelj. Slično je u drugim oblastima. Novinare šalju u arhivu, portire u montažu, brkaju medijske specifičnosti, najiskusnijima daju početničke pozicije, turbulentni i neshvatljivi premještaji posvuda. Smanjuju medijska zanimanja a bujaju administrativna. Atmosfera beznađa. Napreduje se ne stvaralaštvom nego milošću direktora. Dogovori ne pomažu jer ih nema. Sve je „na trupicu“ i uglavnom mimo radničkog uticaja. Većina ćuti i igra kako se zapovjedi sa strahom da ih ne pretumbaju. Ili otpuste. Razgrađuje se jedna od glavnih državnih institucija. Ukazuju što misle državi. Za takvu destrukciju dobiše privilegovanu platu, poneki i stan.

U trenutku kad šaljem tekst, saznah, Danijela se ne bavi sad ni animacijom. Nego prepravlja neke tabele u Desku. Pa kad na TV ili Portalu vidite neku tabelu znajte da je iza umjetnička ruka jedne rediteljke. I brojnih joj kolega slične sudbine.

Simpozijum ili istjerivanje

Pogledajmo kapacitete, znanje, rad, na osnovu kog se usuđuju članovi Savjeta RTCG mijenjati sudbinu firme i (svih!) pripadajućih struka:
Predrag Marsenić je sportski radnik, Amina Murić politikolog, Vladimir Drekalović, filozof, Veselin Drljević, sportski novinar i mogući akademski plagijator, a Naod Zorić, slikar. Svi oni u životu niđe veze nijesu imali sa rediteljskim poslom. Posljednji je čak unizio svoj i fakultet nepoželjne mu režiserke sužavajući mu zastupljenost u Nacionalnom javnom emiteru. Sve u naponu da podrže kombinacije Borisa Raonića, friško diplomiranog uzurpanta sa simboličnim, čak anegdotskim, iskustvom u medijima.

Park ispred zgrade simbolizuje kakav improvizorijum gradi. Zatrpao ga je bijelim skulpturama i nazvao, na postamentu piše, „Simpozijum Živka Nikolića“. Legendarni lik, u kamenu, plače.