Piše: Patrik Lorens
Znam pouzdano da New York Times ima mnoštvo dopisnika na terenu u zapadnoj Aziji – zalivskim državama, Saudijskoj Arabiji, Libanu, Egiptu, Turskoj, itd. Ne treba ni spominjati da je Times prisutan u Izraelu: između Tel Aviva i Jeruzalema brojim više od desetak dopisnika i novinara koji su angažovani lokalno.
To je puno skupih ljudi za angažovati. Što dovraga svi oni rade sada kada oko njih bjesni rat koji mijenja svijet? Moj kratak odgovor: marljivo ne izvještavaju o tome. A Times je, kao što tako često jeste, simboličan za ostale mainstream medije: posvuda vidite istu mješavinu propagande koja favorizuje američko-izraelsku agresiju i višestruke grijehe propusta.
U ovoj profesiji uvijek moraš izgledati dobro – dobro, što znači ozbiljno, pronicljivog oka i prodornog uvida, „bez straha ili favorizovanja“ i svega toga. Moraš izgledati kao da si „u toku priče“. Ljudi su ponekad navikli na takve stvari. Moglo bi se reći da je to ono čime se bave u životu.
Ali izgledati kao da ste na priči nije isto što i biti u priči. A dopisnici Timesa nisu baš dobri u ovom potonjem nastojanju.
Tu je, na primjer, Ismaeel Naar. Ismaeel Naar radi iz dopisništva u Dubaiju i pokriva Ujedinjene Arapske Emirate, Oman, Kuvajt, Katar i Bahrein. Pouzdani stručnjaci koji objavljuju i pojavljuju se u nezavisnim medijima izvještavaju da su mnoge, većina ili sve američke vojne baze u tim zemljama uništene ili onesposobljene od početka američko-izraelskog rata protiv Irana 28. februara.
Vojno osoblje u tim bazama premješteno je u hotele, a Iranci su napali te hotele, možete pročitati u izvještajima nazavisnih medija.
Evo naslova koji se nalaze iznad nekoliko nedavnih priča Ismaeela Naara: „Izrael započinje napad u južnom Libanu, što izaziva strah od šireg upada (5. mart), „Očajni putnici čekaju da Dubai nastavi s nekoliko letova“ (3. mart) i, objavljeno 2. marta, „Katar tvrdi da su njegove vazduhoplovne snage oborile dva iranska bombardera“.
Naslove suprotstavite onome što se čini kao stanje stvari: Ismaeel Naar nije “u priči”, ali, što je važno, izgleda kao da jest u priči.
Ismaeel Naar je možda pokazao interes, da završim s ovom pričom, utvrditi jesu li Katari doista srušili dva iranska ratna aviona ili samo tvrde da jesu. Ali ovakav izostanak toliko je uobičajen u zapadnoj štampi da je pomalo donkihotovski čak i primijetiti ga.
Post-it poruka za Ismaela: Priča nije ono što su Katari rekli. To je ono što se dogodilo ili nije.
Ne želim ni spominjati izvještavanje Timesa o Izraelu, ali upravo jesam i zato ću ukratko nastaviti.
Na društvenim mrežama i drugdje postoji mnogo videa koji prikazuju Tel Aviv u onome što izgleda kao opsadno stanje. The Times of India objavio je 10 minuta ovog snimka u ponedjeljak pod naslovom „Tel Aviv ‘u plamenu’ dok Iran baca kasetnu bombu; Izrael ne uspijeva blokirati Blitz | Prijavljeno više od 15 eksplozija.“
David Halbfinger, šef jerusalemskog dopisništva New York Timesa i kapetan izvještavanja o Izraelu, imao je koristan članak u nedjeljnom izdanju novina pod naslovom „Izraelski doseljenici ubili su tri Palestinca u vikendu nasilja na Zapadnoj obali“. Koliko god se često ova priča izvještava, nije dovoljno često.
Među Halbfingerovim nedavnim objavama su: „Izrael napada južni Bejrut, uporište Hezbolaha“ (5. marta), „Izrael prodire dublje u Liban i sprema se za još“ (takođe 5. marta) i „Izrael i SAD trube o svojoj saradnji u ratu protiv Irana“ (4. mart).
O ratnim događajima u Tel Avivu, ništa. O Jerusalemu, ništa. O drugim mjestima u Izraelu pod iranskim napadom, izvještaji o uspješno presretnutim raketama i dronovima i ne puno više. O nastavku blokade Gaze od strane cionističkog režima, a time i o kampanji izgladnjivanja: Ne, apsolutno ništa.
Kao što dopisnici moraju izgledati kao da prate priču čak i kada je prikrivaju, ne smiju izgledati kao da učetvuju u zataškavanju vijesti čak ni kada upravo to rade.
Cenzura i autocenzura
Nekoliko mjeseci nakon puča u Ukrajini koji su organizovale SAD, dok je kijevski režim započeo svoju osmogodišnju kampanju granatiranja vlastitih građana u istočnim pokrajinama, pokojni Džon Pilger primijetio je: „Potiskivanje istine o Ukrajini jedno je od najpotpunijih zataškavanja vijesti kojih se sjećam.“
U to sam vrijeme smatrao ovo oštrim zapažanjem (i još uvijek smatram), ali mislim da bi Džon, da je još uvijek s nama, smatrao zid potiskivanja koji se podigao oko američko-izraelskog rata – ili, preciznije, prividni uspjeh iranskih protunapada – uporedivim slučajem.
Smatram da su zapadni mediji posebno podmukli jer se pretvaraju da izvještavaju o ovom katastrofalnom sukobu, a istovremeno se trude da ga sakriju od pogleda. Ali autocenzura uostalom postoji već dugo. (I to je jedan od razloga zašto sam odustao od pisanja za ove medije prije mnogo godina. Možete imati platu ili svoje principe, ali ne možete imati oboje: To je bio moj zaključak.)
Još je gore kada autocenzurisani dopisnik krotko prihvaća otvorenu cenzuru koju nameću oni o kojima navodno izvještava. Dobro je poznato – makar samo u struci, a ne izvan nje – da se ništa važno ne izvještava iz Izraela bez da prethodno prođe kroz državnu cenzuru. Slučaj dvaju CNN-ovih dopisnika koji su izvještavali iz Tel Aviva tokom prvog rata jasno pokazuje ovu poentu.
Projektil, obasjan onim crvenkasto-žutim plamenovima koje su izlučivali, spustio se iza njih prema noćnom nebu i pogodio metu s velikim bljeskom negdje u gradu. S mikrofonom u ruci, jedan je dopisnik posramljeno pogledao drugog i rekao: „Ne možemo vam reći odakle je to došlo jer Izraelci ne žele da to učinimo.“
Post-it poruka za ova dva CNN dopisnika: Ovim gubite dvije priče. Trebali biste izvještavati o rigoroznom režimu cenzure cionista.
Izraelski vojni cenzor sprovodi strogu kontrolu prema Odbrambenim (vanrednim) propisima britanskog mandata iz 1945. koje je Izrael usvojio 1948. i pooštrio u ratu s Iranom prošlog juna. Neovlašćeno snimanje ili izvještavanje o šteti u Izraelu moglo bi dovesti do novčanih kazni i zatvora od pet do 15 godina.
CNN ili bilo koji medij, uključujući društvene mreže, mogao bi završiti u zatvoru zbog izvještavanja o uticaju iranskih dronova i projektila na Izrael. Već je bilo nekoliko hapšenja , uključujući dopisnika CNN Türka Emraha Çakmaka i njegovog snimatelja Halila Kahramana. O ovom režimu represije treba izvijestiti.
Informacijski jaz
Mislio sam da razumijem do koje mjere se ovaj rat prikriva sve dok mi jedan iransko-američki prijatelj nije poslao članak koji je Tomas Neuburger objavio u nedjelju u God's Spies , svom biltenu Substack, pod naslovom „Rat protiv Irana: Informacijski jaz“. Neuburger, esejist i komentator, napisao je dobar podnaslov za sebe: „Svijet je slijep na štetu nanesenu Izraelu i SAD-u.“
„Nijedan nezavisni analitičar kojeg sam čitao ne misli da Iran neće ustrajati na tom putu i učiniti to po svaku cijenu“, korisno započinje Neuburger. „Iran je bio u ratu s Irakom osam dugih godina i iznova je izjavljivao svoju namjeru da rat dovede do kraja. Osim toga, režim danas ne pokazuje znakove povlačenja.“
Neuburger zatim razmatra slučaj Planet Labsa, kalifornijske kompanije koja upravlja s nekoliko stotina satelita putem kojih isporučuje globalne snimke svim vrstama subjekata – medijima, energetskim kompanijama, think tankovima i, među njima, istaknutim američkim vojnim i obavještajnim službama. Ispostavilo se da je Planet Labs bio ključan za protok informacija od početka američko-izraelske operacije.
„Što se tiče dokaza o šteti, postoje satelitski snimci Irana, zahvaljujući kompanijama poput Planet Labsa“, piše Neuburger. „Nažalost, Planet Labs je odlučio odgoditi objavljivanje slika Izraela i zalivskih država, uključujući američke vojne baze. Slike Irana, međutim, biće odmah dostupne.“
Neuburger zatim citira izjavu koju je Planet Labs upravo izdao za Ars Technicu, web stranicu s tehnološkim vijestima:
„Kao odgovor na sukob na Bliskom istoku, Planet uvodi privremena ograničenja pristupa podacima unutar određenih područja pogođene regije. Odmah nakon toga, sve nove snimke prikupljene iznad zalivskih država, Iraka, Kuvajta i susjednih zona sukoba biće podložne obveznom 96-satnom odgađanju prije nego što budu dostupne u našoj arhivi. Slike iznad Irana ostaće dostupne čim se prikupe. Ova se promjena odnosi na sve korisnike osim ovlašćenih vladinih korisnika koji održavaju trenutni pristup za operacije kritične za misiju.“ (Planet Labs sada je produžio odgađanje s 96 sati na 10 dana.)
Morate shvatiti, ako se oni koji vode rat tako marljivo, tako sistematično, posvete skrivanju stvari, sigurno postoje stvari koje treba sakriti.
„Prva žrtva rata je istina.“ Svakakvim se ljudima pripisuje ovaj poznati moto . Hiram Džonson, političar Progresivne stranke iz Kalifornije koji je služio pet mandata u američkom Senatu, od 1917. do 1945., generalno dobija pripisivanje. Ali možete se vratiti sve do Eshila („U ratu je istina prva žrtva“) preko Samuela Džonsona („Među nesrećama rata može se ubrojiti smanjenje ljubavi prema istini“) i pronaći tu misao.
Dakle, ovdje postoji duga priča, nit koja se provlači kroz istoriju. Ali ovo je naš odlomak u priči i na nama je da se s njim pomirimo.
Sjećate li se kada je praksa „ugrađivanja“ dopisnika prvi put postala moderna? To je bilo tokom Prvog zalivskog rata, kada su vojska i političke klike bile odlučne da kontrolišu štampu nakon njenog izvještavanja o Vijetnamskom ratu.
Po mom mišljenju, svi dopisnici su od tada na ovaj ili onaj način utkani u medije. To se odnosi na sve, od svakodnevnih novinara u Vašingtonu do onih koji prate rat koji je sada pred vratima. Jedini nezavisni mediji među zapadnim silama sada su… samostalni mediji. Cijeli mainstream je efektivno utkan.
S druge strane, tu su Tomas Neuburgeri I Džon Elmers među nama. Potonji piše Izvještaj o otpor, koji se objavljuje na Ali Abunimahovoj elektronskoj intifadi. Prošlog četvrtka, šestog dana američko-izraelske invazije, Elmer je posvetio 47 minuta analizi karata i svih ostalih dostupnih izvora informacija.
„Iran uzvraća udarac nakon što su Izrael i SAD pokrenuli rat“ Elmerov je naslov. Čini se da je upravo to, efikasnost iranskih protivnapada, pravo središte gravitacije u ovoj inače zaboravljenoj priči, no malo nas je među njima slobodno izviještavati o tome.
Patrik Lorens (Patrick Lawrence), dugogodišnji dopisnik iz inostranstva, uglavnom za International Herald Tribune, kolumnist je, esejist, predavač i autor.
0 Comments