Kako se sukob Izraela i SAD sa Iranom produžava i prijeti sve većom eskalacijom, u medijima se ponovo počelo spekulisati o tzv. “Samsonovoj opciji”, kako se zove navodna izraelska doktrina nuklearnog odvraćanja, koja podrazumijeva masovnu odmazdu nuklearnim oružjem kao “posljednje sredstvo” protiv neprijatelja koji bi uništili veći dio Izraela ili ugrozili njegov opstanak.

Ova strategija je inspirisana biblijskom pričom o Samsonu, koji je srušio stubove Filistejskog hrama, ubivši sebe i hiljade neprijatelja u posljednjem činu osvete.

Heršova knjiga

Ova doktrina je od samog početka obavijena tajnom, jer Izrael zvanično nikada nije priznao posjedovanje nuklearnog oružja, održavajući politiku “nuklearne nejasnoće”, što doprinosi intrigama i spekulacijama.

Koncept je popularizovao američki istraživački novinar Simon Herš u svojoj knjizi iz 1991. godine ‘Samsonova opcija: Izraelski nuklearni arsenal i američka vanjska politika’ (The Samson Option: Israel's Nuclear Arsenal and American Foreign Policy), gdje je otkrio detalje o izraelskom nuklearnom programu i njegovom uticaju na američko-izraelske odnose.

Herš je, na osnovu intervjua i dokumenata, tvrdio da Izrael ima razvijen nuklearni arsenal, razvijen uz pomoć Francuske i drugih saveznika, te da bi “Samsonova opcija” bila aktivirana u slučaju egzistencijalne prijetnje – ne samo vojne invazije, već i ako bi Izrael bio prisiljen na kompromise poput povlačenja sa okupiranih teritorija.

Ova knjiga je izazvala kontroverze, optužbe za širenje tajnih informacija i dramatična otkrića, uključujući navodne veze sa američkim obavještajnim agencijama i špijunažom.

Prema procjenama iz 2021. godine, Izrael posjeduje oko 90 nuklearnih bojevih glava, koje mogu biti isporučene avionima, balističkim raketama sa kopna ili podmornica.

Doktrina nije samo o osveti, već služi kao sredstvo odvraćanja: poruka je da bi poraz Izraela doveo do uništenja i njegovih neprijatelja, čak i po cijenu samouništenja.

U posljednje vrijeme, tokom eskalacija sukoba sa Iranom, Hezbolahom i drugim regionalnim prijetnjama, ova doktrina se ponovo spominje u strateškim analizama, naglašavajući njenu ulogu u očuvanju izraelske sigurnosti u međusobno povezanom svijetu.

Izrael zvanično ne komentariše ove navode, što održava auru misterije i intriga oko cijele teme.

Izraelski nuklearni program

Glavni sadržaj Heršove knjige istražuje kako je Izrael postao nuklearna sila u tajnosti. “Ovo je knjiga o tome kako je Izrael postao nuklearna sila u tajnosti. Ona također priča kako je ta tajna dijeljena, sankcionisana i, ponekad, namjerno ignorisana od strane vrhunskih političkih i vojnih zvaničnika Sjedinjenih Država još od Ajzenhauerovih godina”, napisao je Herš u predgovoru.

Fokus je na istorijskom kontekstu, uključujući ulogu ključnih izraelskih lidera poput Davida Ben-Guriona, Šimona Peresa, Levija Eškola i Moše Dajana, koji su sredinom 1960-ih usvojili ‘Samsonovu opciju’ kao strategiju odvraćanja.

Herš u knjizi otkriva nekoliko dramatičnih detalja. Tokom Šestodnevnog rata 1967. godine, Izrael je planirao detonaciju nuklearne bombe u Sinajskoj pustinji kao upozorenje neprijateljima, ali rat je završen prije nego što je to izvršeno.

U Jom Kipurskom ratu 1973. godine, premijerka Golda Meir je autorizovala nuklearni alarm i pripremila 13 atomskih bombi. Izraelski ambasador je upozorio predsjednika Ričarda Niksona na “vrlo ozbiljne zaključke” ako SAD ne obezbijede vazdušnu podršku, što je na kraju učinjeno.

Pobjeda Likud partije Menahema Begina 1977. godine pojačala je posvećenost ‘Samsonovoj opciji’ i nuklearnom arsenalu.

Izrael je nastojao da održi superiornost u konvencionalnom oružju kako bi izbjegao oslanjanje na nuklearno, ali ga vidi kao krajnje sredstvo za garanciju bezbjednosti.

Heršova knjiga takođe ističe da je Izrael razvio nuklearni arsenal uz pomoć Francuske i drugih saveznika, te procjene CIA-e iz 1976. godine da Izrael ima 10-20 nuklearnih bombi, koje su narasle na oko 90 do 2021. godine (prema nekim procjenama čak i do 400).

Herš se oslanja na duboko istraživačko novinarstvo, intervjue, deklasifikovane dokumente i istorijske događaje. Ključni doprinos dolazi od izraelskog istoričara Avnera Koena, te izjava izraelskih vojnih figura poput brigadnog generala Isaka Jakova. Knjiga koristi deklasifikovane komunikacije, poput Niksonovih upozorenja, da tvrdnje iznesene u knjizi bile poduprte.

Koncept ‘Samsonove opcije’ je kontroverzan jer podrazumijeva masovnu nuklearnu odmazdu, čak i ako to znači globalnu katastrofu. “Posjedujemo nekoliko stotina atomskih bojevih glava i raketa… Imamo sposobnost da povučemo svijet sa sobom. I uvjeravam vas da će se to dogoditi prije nego što Izrael propadne”, zjavio je 2003. profesor Martin van Kreveld.

Program je započeo gotovo odmah nakon osnivanja države 1948. godine, vođen strahom od ponavljanja Holokausta i okruženja neprijateljskim državama.

Prema najnovijim procjenama uglednih institucija (SIPRI, Federation of American Scientists, Nuclear Threat Initiative, Center for Arms Control and Non-Proliferation), Izrael posjeduje oko 90 operativnih nuklearnih bojevih glava (plutonijum-baziranih), sa mogućnošću proširenja. Država ima dovoljno fisijskog materijala (plutonijuma i visoko obogaćenog uranijuma) za proizvodnju do 200–300 dodatnih oružja.

Procjene su stabilne već decenijama, što ukazuje da Izrael ne gradi masivni arsenal poput SAD-a ili Rusije, već se fokusira na minimalno odvraćanje za preživljavanje.

Satelitski snimci iz 2025. pokazuju intenzivnu gradnju nove strukture u kompleksu Shimon Peres Negev Nuclear Research Center. Stručnjaci (uključujući one iz Associated Pressa i Federation of American Scientists) vjeruju da se gradi novi reaktor ili postrojenje za proizvodnju/tehničko održavanje nuklearnog oružja. Ovo se tumači kao modernizacija i moguće proširenje kapaciteta.

U junu 2025. Izrael je pokrenuo napade na iranski nuklearni program, tvrdeći da je Teheran blizu izrade bombe. Ovo je ponovo aktualiziralo pitanje dvostrukih standarda: Izrael optužuje Iran, ali sam ima tajni arsenal bez ikakve međunarodne kontrole.

Izrael nije potpisnik Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja (NPT), za razliku od Irana, SAD-a, Rusije i većine svijeta. Postrojenje u Dimoni nije pod nadzorom Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA).

Mordechai Vanunu – bivši tehničar u Dimoni – 1986. godine dao je fotografije i detalje britanskom Sunday Timesu, otkrivši postrojenja za proizvodnju plutonijuma. Osuđen je na 18 godina zatvora (od čega 11 u samici). Njegove informacije su i danas osnova mnogih procjena.

Izrael održava ovu tajnu iz strateških razloga: nejasnoća pojačava odvraćanje, a izbjegava pritiske za razoružanjem ili stvaranjem zone bez oružja za masovno uništenje na Bliskom istoku.

Kenedi bio najagresivniji u protivljenju

Uloga SAD-a u izraelskom nuklearnom programu je bila složena, ambivalentna i evoluirala je od otvorenog protivljenja do tihog prihvaćanja i strateške podrške. SAD nikada nisu direktno pomagali u izgradnji nuklearnog oružja (kao što je Francuska učinila u početku), ali su kroz istoriju pokazivali mješavinu pritiska, inspekcija, ignorisanja i kasnije strateškog partnerstva koje omogućava Izraelu da održava nuklearnu nejasnoću,

Ajzenhauerova administracija je bila zabrinuta zbog mogućeg širenja nuklearnog oružja.

Predsjednik Džon F. Kenedi bio je najagresivniji u protivljenju: smatrao je izraelski program velikom prijetnjom neproliferaciji i regionalnoj stabilnosti. Zahtijevao je redovne inspekcije Dimone od strane američkih naučnika, prijetio da bi podrška Izraelu mogla biti “ozbiljno ugrožena” ako se ne dozvoli pristup.

Izrael je odgovarao odgađanjem, obmanom i ograničenim inspekcijama (npr. 1961–1969), ali su Amerikanci bili uvjereni da se radi o oružanom programu. Kenedi je čak razmatrao ultimatum, a postoje deklasifikovani dokumenti koji pokazuju da je bio u “bici volja” s Ben-Gurionom i Eshkolom.

Kenedi je bio jedini predsjednik koji je aktivno pokušavao zaustaviti program; nakon njegove smrti, pritisak se smanjio.

Od 1970-ih nadalje, SAD su održavale politiku “ne pitaj, ne govori” (don't ask, don't tell) o izraelskom nuklearnom programu. Zvanično, Vašington ne priznaje da Izrael ima nuklearno oružje, što omogućava da se izbjegnu sankcije prema američkim zakonima o neproliferaciji.

Američka vojna pomoć Izraelu (oko 3,8 milijardi dolara godišnje) indirektno podržava ukupnu sigurnost, uključujući i nuklearno odvraćanje, iako nije direktno vezana za nuklearni program.

SAD su od aktivnog protivnika postale pasivni zaštitnik izraelske nuklearne nejasnoće – politika koja omogućava Izraelu da održava Samsonovu opciju bez javnog priznanja, a SAD-u da izbjegne diplomatske i proliferacijske probleme. Ova “hipokrizija” (kako je neki nazivaju) je ključna za američko-izraelski savez. (PCNEN/AI)