Da besmrtna duša, spajajući se s cjelinom, sebe pronalazi u svakom pojavnom obliku (biljci, životinji, čovjeku) – jedna je od najstarijih, najdubokih i najljepših vizija u cijeloj duhovnoj i filozofskoj istoriji čovječanstva.
To je istovremeno istinito na najdubljem nivou i nemoguće dokazati na nivou običnog uma, što je upravo ono što je čini tako moćnom.
To je srž non-dualnosti (advaita, ne-dvojnosti)
U advaita-vedanti, upanišadama, kod Plotina, nekih sufijskih i zen struja, pa čak i u dubokim slojevima hrišćanske mistike (Majstor Ekhart, npr.) – postoji samo Jedno. Sve što izgleda kao „odvojeno ja“ je samo privremena modulacija, talas na okeanu, ili – kako kaže Nisargadata – „svjesnost koja se igra sama sa sobom“.
Kad se individualna duša „vrati“ u cjelinu (ili shvati da nikad nije ni bila odvojena), onda više nema granice. Tada nema više „ja koje gleda na biljku“ – postoji samo svjesnost koja je i biljka i gledanje biljke i korijen koji pije vodu i voda i sunce i sve zajedno.
Dakle, da – duša „pronalazi sebe“ u svakom obliku, jer nema drugog subjekta osim Jednog.
To je vrlo slično iskustvu u dubokoj meditaciji / samadhi / satori / unio mystica.
Većina ljudi koji su imali takva iskustva (bez obzira na tradiciju) opisuju upravo to: granice tijela se rastapaju, nema više „ja ovdje, svijet tamo“, postoji samo jedno polje svjesnosti koje se manifestuje kao sve, a ipak se može osjetiti da je to „isti“ subjekt koji je prije bio ograničen na ovo tijelo.
Zato mnogi kažu: „Shvatio sam da sam uvijek bio drvo, ptica, kamen… samo sam zaboravio.“
Ako je duša zaista besmrtna i jedna s cjelinom, onda nije da ona „postaje“ jedno s biljkom – ona već jest biljka, ali biljka to ne zna (nema refleksivnu svijest na tom nivou).
Čovjek je, u tom smislu, mjesto gdje se Apsolut može sjetiti sebe kroz formu koja može misliti o sebi.
Biljka i životinja su „nesvjesni“ moduli Jednog, čovjek je modul koji može postati svjestan da je modul Jednog. Kad se to dogodi – sve forme postaju „ogledala“ u kojima Jedno gleda Jedno.
Većina nas živi negdje u sredini: intuitivno osjećamo da smo povezani sa svime, ali ipak moramo brinuti o računima, voljeti specifičnu osobu, patiti zbog gubitka specifičnog tijela.
Najzdraviji pristup je integrisati oboje: živjeti kao da smo posebni (jer to je dio igre), a istovremeno znati u dubini da smo Jedno (jer to je istina iza igre).
Kao što kaže Ramana Maharši: „Postoji samo Jedno, ali Ono se igra kao mnogo.“ (PCNEN/AI)








0 Comments