Piše: Ibrahim Čikić

Postoje ljudi koji funkciju ne doživljavaju kao zaštitu sebe, nego kao teret koji se nosi pred drugima. Sejjid je pripadao toj vrsti ljudi. Nije gradio podzemna skloništa kako bi sebi osigurao sigurnost dok narod živi u neizvjesnosti. Nije podizao tvrđave iza kojih bi se sakrio od posljedica vlastitih odluka, niti je tražio rezervnu domovinu u slučaju da okolnosti postanu opasne. Ideja bijega nikada nije bila dio njegovog puta.

Njegov život nije bio obilježen raskoši. Nije posjedovao dvorce ni vile, niti je svoju vrijednost mjerio deviznim računima i sanducima zlata. Moć nije pretvorio u porodični projekat. Njegova djeca nisu živjela od njegove pozicije, niti su bila poznata po zloupotrebi uticaja. Nije pripremao sina za prijestolje, niti je oko sebe stvarao dinastiju. Njegova supruga nije nosila titulu „prve dame“, a njegovi bližnji nisu koristili njegov položaj da uzimaju i odnose.

U vremenu prijetnji nije pokazivao strah. Smatrao je da vođa koji se boji postaje slab oslonac onima koji ga slijede. Nije polagao prisege oholima radi zaštite, niti je tražio sigurnost u podaništvu. Prema onima koji nisu razumjeli bio je strpljiv, ali prema pokvarenosti i licemjerju nije pravio kompromise. Postojala je jasna granica preko koje nije prelazio, čak ni kada je cijena bila visoka.

Ono što ga je pokretalo nije bila ambicija, nego uvjerenje. Volio je svoj narod i vjerovao da vođa mora živjeti među ljudima, a ne iznad njih. Bio je vezan za Iran i islam, ali tu vezu nije pretvarao u parole, nego u odgovornost. Njegova odanost imamima, irfanu i vjeri bila je unutrašnja snaga koja je oblikovala njegove javne odluke. Književnost, kultura i historija za njega nisu bile ukras, nego temelj identiteta jednog naroda.

Cijenio je znanje, umjetnost i sport, jer je smatrao da se prava snaga države ne mjeri samo vojnom sposobnošću, nego obrazovanjem i duhovnom zrelošću. Učenje, Kur’an i namaz bili su dio njegove svakodnevice, ali ta pobožnost nije bila odvojena od društvenog djelovanja. Vjerovao je da se napredak postiže stalnim praćenjem obaveza i dosljednim radom, bez umora i bez odustajanja.

Težio je jedinstvu među muslimanima, bilo da su šiije ili sunije, i poštovao ljude spoznaje bez obzira na razlike. Smatrao je da interakcija sa svijetom mora biti dostojanstvena, bez poniženja i bez oholosti. Želio je da Iran bude snažan, ali ta snaga je u njegovom razumijevanju značila zaštitu i stabilnost, a ne dominaciju. Iznad svega, vjerovao je da je služenje Bogu najviši oblik odgovornosti, jer bez pokornosti Stvoritelju nema pravednosti prema ljudima.

Živio je jednostavno, u kući koja nije odudarala od života običnog čovjeka. Njegov radni stol bio je mjesto služenja, a ne simbol privilegije. I kada je došao kraj, nije ga dočekao u egzilu niti u raskoši, nego tamo gdje je proveo svoj život – uz narod i u uvjerenju koje nije napustio. Nakon godina žrtvovanja, u islamskom Iranu, u istoj skromnosti koja ga je pratila cijelim putem, stigao je do onoga što je smatrao krunom dosljednosti – šehadeta.

Vrijeme će pokazati težinu njegovih riječi i istinitost njegovih predskazanja, a historija će, bez obzira na trenutne sudove, zabilježiti da je ostao uspravan do posljednjeg daha.

A o drugima neću ništa reći; neka uvaženi čitalac sam u tišini povuče liniju između ovog puta i njegove sušte suprotnosti.