Piše: Ksenija Milović

Verbalni napadi na političarke nijesu nova vijest, ali svakako da su učestaliji. Da li je uzrok tome što korisnici društvenih mreža ne postavljaju sebi limite u načinu i stilu izražavanja i na istim funkcionišu pod parolom – svi smo mi pomalo i politički analitičari, kao i to što ne uviđaju da je i online svijet javni prostor i da je jednako teška uvreda upućena online i offline, ili jednostavno prisustvujemo ekspanziji mizoginije.

Kada se desi orkestrirano blaćenje putem anonimnih komentara, sa botovskih ili ličnih naloga, uslijede saopštenja podrške od strane političkih subjekata. I tako do nove mete i novog ciklusa uvreda. Lično se osjećam beskorisno i bespomoćno kada pišem jedno takvo saopštenje podrške. Jer znam da ništa nije urađeno od prethodnog puta i da se vrtimo po istom tragu.

U jednom periodu počela sam da pravim kolaže od poruka i komentara koji su mi stizali na društvenim mrežama. Proisteklo je iz želje da dokumentujem stvarnost koja se često ne vidi. Iza svakog mog reagovanja u privatnim porukama i komentarima često dolazi drugačiji ton – uvrede, omalovažavanje, vulgarnost. To je bila moja mala arhiva političke kulture u kojoj živimo. Brzo sam shvatila da to neće imati kraja. Zbog toga sam uradila nešto što vjerovatno rade mnoge žene koje su u javnom prostoru – filtrirala sam svoja prijemna sandučad. Ne da bih izbjegla kritiku, ona je sastavni dio javnog djelovanja, već da bih postavila granicu između političke rasprave i verbalnog nasilja. Postavila sam svoj digitalni zid. Digitalno nasilje je prepoznato kao oblik političkog pritiska. Istraživanja relevantnih organizacija pokazuju da je online nasilje jedan od glavnih razloga zašto žene odustaju od bavljenja politikom.

Paralelno sa napadima na političarke utvrđuje se Predlog zakona o Vladi koji propisuje da 40% članova Vlade mora biti iz redova manje zastupljenog pola. Ovo je svakako korak naprijed, ali nije kraj borbe za potpunu ravnopravnost. Jer ovaj korak naprijed, ukoliko ga ne budu pratile korjenite i sistemske promjene, može poslužiti samo kao dekor, a ne kvalitativni napredak. Veći broj žena u institucijama ne donosi automatski i jačanje ženskih prava.

Zato moram reći nešto što nije popularno – ženska solidarnost u politici mora biti svjesna odluka. Žene se često bore dvostruko: da uopšte uđu u prostor odlučivanja, a zatim da mijenjaju pravila igre. Ako se svedemo samo na kvote, prijeti opasnost da ravnopravnost postane statistika, a ne stvarna promjena. Jedan od primjera iz ličnog iskustva je članstvo u Ženskom klubu lokalnog parlamenta. Njegov statut propisuje da se sve odluke donose konsenzusom. I tako smo mi, članice kluba, uspjele da dođemo do konsenzusa samo jednom, dok je sve ostalo bila podjela u dva tabora.

Ono što dodatno komplikuje potpunu ravnopravnost kao cilj za koji se većina makar deklarativno zalaže jeste fenomen poznat kao „queen bee“ ili sindrom matice. Naučna istraživanja pokazuju da žene koje dostignu visoke pozicije u politici ili biznisu ponekad naprave distancu od drugih žena. Ovaj fenomen nije lični karakter, već posljedica rodno nejednake strukture i okruženja. To znači da znanja i instrumente koji dovode do jednakosti moramo neprestano da usvajamo i čuvamo – pod uslovom da postoji stvarna politička volja.

U malim političkim sistemima poput našeg, politički pritisci su direktniji, konflikti su ličniji, što znači da žene u Crnoj Gori doživljavaju i intenzivnije napade.

Nedavno je jedan Predlog izmjena Zakona o radu uzburkao javnost. Polemika je brzo zašla u zonu uvreda i javnog blaćenja resorne ministarke. Naime, radilo se o uvođenju 10 dana odsustva za očeve po rođenju djeteta, 10 mjeseci roditeljskog odsustva za majke i 2 mjeseca odsustva za očeve koji su neprenosivi. Istaknuto je da je cilj postizanje većeg balansa između posla i porodice. Problem je bio u tome što je roditeljsko odsustvo za majke smanjeno za dva mjeseca. Kako naše društvo ne karakterišu ni sposobnost argumentovane polemike niti dijalog na pristojnom nivou, resorna ministarka je postala meta mizoginih komentara i najtežih uvreda. Dva dana kasnije, predlog je izmijenjen i sada sadrži 12 mjeseci odsustva za majke i dva mjeseca za očeve.

Da li bi reakcije bile drugačije da je ovoj izmjeni prethodila široka javna rasprava i detaljno objašnjenje razloga? Iskreno, sumnjam. Jer problem očigledno nije samo u zakonima koji se predlažu, već u načinu na koji kao društvo reagujemo kada žene donose ili predlažu odluke.

Ključ prevencije leži negdje drugo – u zakonima koji štite žene na radnom mjestu, u institucijama koje zaista reaguju na prijave kršenja prava i u društvu koje razumije da ravnopravnost nije politički slogan.

Moram iskazati i iskreno žaljenje što prilikom sastavljanja ovog predloga nijesu posebno uzeti u u obzir roditelji prevremeno rođenih beba, posebno onih kojima je po rođenju bila potrebna intenzivna neonatalna njega.

Istovremeno, širom Evrope vode se rasprave o reproduktivnim pravima. Pred Evropskom komisijom se našla inicijativa koja se zalaže za siguran i dostupan abortus širom EU i koja je prikupila više od milion potpisa. Ona je reakcija na ograničenja i zabrane u pojedinim evropskim zemljama. Podaci Svjetske zdravstvene organizacije pokazuju da se u Evropi godišnje obavi blizu 500.000 nesigurnih abortusa, što dovodi do ozbiljnog ugrožavanja zdravlja žena.

Ipak, rasprave o abortusu često se pojednostavljuju i koriste politički. U zemljama u kojima je broj abortusa smanjen, stopa fertiliteta i dalje ostaje ispod nivoa potrebnog za obnavljanje stanovništva. Istraživanja pokazuju da glavni uzroci niskog nataliteta nijesu abortusi, već ekonomska nesigurnost, visoki troškovi života, karijerni pritisci i neplodnost. U Evropi se jedna od šest osoba suočava sa neplodnošću tokom života. Medicina jasno potvrđuje i da u velikom broju slučajeva uzrok nije samo na strani žene.

Ali o tim temama se rjeđe govori. Jer zahtijevaju ozbiljne reforme zdravstvenog sistema i velika ulaganja kako u prevenciju, tako i u liječenje. Za razliku od toga, priča o abortusu lakše polarizuje društvo i mobilizuje birače.

I tu se vraćamo na početak.

Politički sistemi koji zakonski osiguravaju kvote učešča, a istovremeno se ne hvataju u koštac sa uvredama, napadima i relativizacijom prava žena, mogu još dugo ostati udaljeni od stvarne ravnopravnosti.