U 4:30 izjutra, džungla Ñancahuazú nije izgledala kao stvarno mjesto. Bila je više kao gust, vlažan san, gdje se magla dizala sa tla kao da zemlja diše umor. Kapi kondenzacije padale su sa ogromnih listova i udarale u crno blato uz uporan zvuk, gotovo kao tužan sat koji mjeri prolazak vremena. Na malom proplanku, nevidljivom za onoga ko ne poznaje tačan put, spavali su ostaci jedne ideje koja je obećavala da će zapaliti cijeli kontinent.

Šesnaest ljudi. Samo šesnaest.

Neki obješeni u improvizovanim mrežama, drugi oslonjeni leđima o stablo, držeći pušku zagrljenu kao posljednju stvar koja im je ostala. Tijela su im bila sjene: ispupčene jagodice, ispucale usne, upali obrazi od gladi i groznice. Ali najgore nije bila mršavost ni hladan znoj noću. Najgore je bio pogled. Onaj pogled koji se pojavi kada poraz prestane biti strah i postane svakodnevna mogućnost.

Na ivici proplanka, sjedeći na oborenom stablu sekropije, jedan čovjek je pisao. Slaba svjetlost baterijske lampe jedva je osvjetljavala istrošenu kožu dnevnika i vrh olovke. Ernesto „Če“ Gevara, isti onaj koji je jedanaest mjeseci ranije napustio Havanu kao neupitan simbol pobune, sada je izgledao drugačije: neuredna brada, uniforma zakrpljena tkaninama raznih boja, čizme vezane konopcem da se ne raspadnu. Oči zelene, čuveno sigurne, sada su imale nešto novo. Nije bio strah. Bila je sumnja.

Pisao je slovima sve manjim da bi uštedio papir, kao da može uštedjeti i trošenje duše. Nije bilježio samo pokrete, rute, neuspjele zasjede. Pričao je o sporoj i okrutnoj eroziji: vjere koja se ruši kada stvarnost ostane netaknuta.

„Dan 325“, zapisao je. „Ljudi su na granici. Nije samo glad. To je gubitak vjere. Prvi put moram predvoditi ljude koji više ne vjeruju.

“Oko njega, gerila je bila ranjeni mozaik: Kubanci koji su se borili na Sierra Maestri više iz lojalnosti nego optimizma, mladi Bolivijci koji su sanjali da ponove Kubu kao da je istorija kalup, peruanski internacionalisti koji su došli vjerujući da oslobođenje nema granice. Svi su dijelili iste simptome: krvareće desni, žućkastu kožu, beživotnu kosu. A u noćnim razgovorima — onim koje vode misleći da komandant ne čuje — bilo je riječi koje su sjekle dublje nego kuršum: predaja, dezertiranje, greška, izdaja.

Izdaja bolivijske Komunističke partije, koja je obećala podršku, a onda se povukla kao da ta izgubljena grupa ne postoji. Odsustvo seljaka koji bi se pridružili. Nedostatak zaliha. Gorka istina da je bolivijska vojska bolje naoružana i bolje obaviještena.

Če je to znao. Znao je previše dobro. Pa ipak je nastavio pisati, kao da riječi mogu zadržati krov svijeta koji se rušio.

Tada se pojavi pokret u polumraku.

Čovjek priđe opreznim koracima, s izrazom lica kakav se nosi kada se više ne može odlagati neizbježno. Bio je to Inti Peredo. Trideset dvije godine, crvenkasta brada, svijetle oči, koža očvrsla od borbi. Jedanaest mjeseci bio je Čeova desna ruka. Najpouzdaniji. Najtvrđi. Onaj koji gotovo nikad nije sumnjao.

“Če…”, reče tiho. “Treba da pričamo”.

Če podiže pogled sa dnevnika i odmah shvati kakav razgovor dolazi. Zatvori svesku, ugasi lampu i nasloni se na stablo. U mraku, jedva osvijetljeni stidljivim svitanjem koje se probijalo kroz lišće, dva veterana revolucije koja je nekad bila pobjeda stajala su licem u lice kao dva čovjeka na litici.

“Govori”, reče Če.

Inti duboko uzdahnu, kao neko ko se sprema da razbije nešto sveto.

“Če… mislim da više ne možemo pobijedimo u ovom ratu”.

Riječi padoše kao kamenje u duboki bunar. Če ne odgovori odmah. Ali Inti vidje mali gest: vilicu kako se steže, prste kako se skupljaju u pesnicu, vazduh kako postaje teži.

“Zašto to kažeš?”, upita napokon.

I tada Inti izbaci sve što je nedjeljama nosio u sebi.

“Jedanaest mjeseci ovdje… a mi smo gori. Počeli smo sa pedeset, sada nas je šesnaest. Nismo ostvarili nijednu značajnu pobjedu. Podrška seljaka nikad nije stigla. Komunistička partija nas je ostavila same. Kuba ne može poslati pojačanje. Vojska je bolje naoružana, bolje obaviještena. A mi svaki dan slabiji… oni jači. Če… nije dovoljno. Koliko još argumenata ti treba da priznaš da smo propali?”

Če ustade i poče lagano hodati po proplanku. Koraci su mu jedva pravili šum po tepihu mokrog lišća. Zaustavi se i pogleda prema šumi, kao da traži odgovor među drvećem koje ne govori.

“Sjećaš li se kako je počela kubanska revolucija?”, upita.

Inti namršti obrve, jer je znao kuda ide, ali odgovori.

“Naravno.”

“Koliko nas je bilo kada smo se iskrcali sa Granme?”

“Osamdeset dva”.

“A koliko nas je preživjelo prve sedmice?”

Inti proguta pljuvačku.

“Dvanaest”.

Če se zaustavi. Pogleda ga pravo u oči.

“Dvanaest, Inti. Da li ti se to činilo kao snažna sila?”

“Če, to je bilo drugačije…”

Inti pokuša da se pobuni.

“Na Kubi smo imali narodnu podršku, komunikaciju, diktatora koga su svi mrzili…”

Če ga prekide mirno, ne vičući.

“Imali smo isto što imamo sada na početku. Jednu stvar. Volju. Uvjerenje. Ostalo se gradi hodajući”.

Inti stisnu usne.

“Ali ovdje nije Kuba”.

Če priđe i glas mu postade intimniji, kao da priznaje nešto što ga dugo tišti.

“Druže… reći ću ti nešto što nikome nisam rekao, čak ni Fidelu. Kada sam napustio Kubu, znao sam da su šanse u Boliviji male”.

Inti se sledio.

“Onda… zašto smo došli?”

Če pogleda prema džungli, prema tom zelenom horizontu koji kao da nikad nije prestajao.

“Zato što, ako niko ne pokuša, kontinentalna revolucija će ostati romantičan san. A snovi koji se ne pokušaju… umiru u udobnosti”.

Okrenu se prema Intiju, i na tren Inti ugleda Čea iz govora u Havani, Čea koji je palio ljude jednom rečenicom.

“Znaš li koja je razlika između sanjara i revolucionara?”

“Koja?”

“Sanjara zamišlja bolji svijet i ostaje da sanja. Revolucionar zamišlja bolji svijet i spreman je da umre pokušavajući da ga stvori”.

Inti spusti pogled.

“A čemu služi umrijeti… ako izgubimo?”

Če sjede na zemlju ispred njega, prekrsti noge kao profesor.

“Pusti da ti pričam o neuspjesima”.

I pričao mu je o Pariskoj komuni, zgaženoj i pretvorenoj u simbol. Pričao mu je o Monkadi, vojnom debaklu koji je postao iskra. Pričao mu je kako istorija ne nagrađuje uvijek trenutnu taktiku, već dostojanstvo koje ostavlja trag.

“Ponekad”, reče Če, crtajući grančicom po vlažnoj zemlji, “herojski neuspjesi su važniji od lakih pobjeda. Jer laka pobjeda ne uči ništa. Dostojanstven neuspjeh uči generacije”.

Inti ga pogleda s mješavinom divljenja i bola.

“Če… to zvuči lijepo, ali mi smo i dalje šesnaest izgubljenih ljudi, bez podrške, bez veze…”

Če podiže pogled.

“A to ti se čini malo?

Inti trepnu.

“Šta hoćeš da kažeš?”

Če pokaza prema mjestu gdje su spavali neki gerilci, umotani u prljavu ćebad.

“Ti vidiš šesnaest poraženih. Ja vidim šesnaest ljudi koji su ostavili sve da se bore za pravdu. Vidim pet Kubanaca koji su već imali svoju revoluciju, a ipak su došli ovdje. Vidim osam Bolivijaca koji su odbili sudbinu koju su im nametnuli. Vidim tri Peruanaca koji su shvatili da oslobođenje nema granice. Da li ti to izgleda kao neuspjeh?”

Inti ne odgovori. Džungla je i dalje kapala. Sunce je počinjalo bojiti maglu.

“Vojno… gubimo”, promrmlja Inti.

Če nakrivi glavu.

“Ko ti je rekao da se revolucije mjere samo vojno?”

Tada otvori dnevnik na jednoj stranici i pokaza mu.

“Znaš li šta ovdje pišem, Inti? Nije samo izvještaj. Pišem priručnik. Bilježim svaku grešku, svaku lekciju, svaku stvar koja funkcioniše i svaku koja nas potapa. Da kada drugi pročitaju ovo… ne ponove naše pogrešne korake”.

Inti disaše sporije, kao da odjednom shvata da nije sve trenutno.

“A ako nema drugih?”

Če ga pogleda pravo u oči.

“Tu je razlika između šefa i vođe. Šef upravlja kada ima pobjede da ponudi. Vođa mora upravljati kada nema ništa… osim uvjerenja”.

Proplanak je počinjao da se budi. Jedan Bolivijac se pridignu trljajući oči. Drugi namjesti oružje. Treći pogleda Čea kao da traži na njegovom licu razlog da nastavi hodati.

Inti proguta pljuvačku.

“Če… ti stvarno vjeruješ da ćemo pobijediti?”

Če sačeka nekoliko sekundi. Ne odgovori propagandno. Odgovori kao umoran čovjek koji ipak bira da ustane.

“Ne znam hoćemo li dobiti ovaj rat vojno. Ne znam hoćemo li zauzeti Boliviju. Ne znam hoćemo li svi preživjeti”.

Pauza.

“Ali znam jedno: ako sačuvamo dostojanstvo do kraja, dobićemo nešto drugo. Pravo da se pogledamo u ogledalu i kažemo: kada nas je istorija stavila između udobnosti i uvjerenja… izabrali smo uvjerenje. I to, druže, niko nam ne može oduzeti”.

Inti spusti glavu. I prvi put nakon nedjelja, ramena mu više nisu izgledala pognuta.

“Da li ti se to čini dovoljno?”

Če pruži ruku da mu pomogne da ustane.

“Ako možeš umrijeti znajući da je tvoj život inspirisao druge da se bore za pravdu… šta više može tražiti jedno ljudsko biće?”

Ustadoše zajedno. Pođoše prema ostalima.

Prije nego što stigoše, Inti postavi pitanje koje mu je gorjelo u grlu.

“Če… kako održavaš nadu kada sve izgleda izgubljeno?”

Če se zaustavi i pogleda prema beskrajnoj džungli, pa prema tih šesnaest ljudi koji su se spremali za još jedan nemoguć dan.

“Nadu održavam sjećanjem da je svaki dan koji nastavljamo da se borimo pobjeda protiv onih koji nas žele predati. A kada se nada ne dostigne… koristim dostojanstvo. A kada ni dostojanstvo ne dostignem… koristim ljubav”.

Inti namršti obrve, gotovo nježno.

“Ljubav?”

“Ljubav prema potlačenima koje nikad neću upoznati. Ljubav prema pravdi. Ljubav prema mogućnosti da jednog dana, negdje, neko dijete odraste u pravednijem svijetu zato što smo mi bili spremni da se borimo za to”.

Sunce je već bilo gore. Magla se povlačila kao pobijeđen duh. Ljudi su se budili. Dan marša i gladi počinjao je.

Dvije sedmice kasnije, 8. oktobra 1967, Čea su zarobili u klancu Juro. Sjutradan je strijeljan u La Higuera. Inti je pobjegao, vratio se, nastavio, i takođe pao kasnije, vjeran tom razgovoru koji ga je uspravio kada je sve izgledalo da se ruši.

Kažu da je prije smrti napisao nešto jednostavno, bez ukrasa, kao neko ko je već shvatio suštinu: da nije važno da li pobijediš ili izgubiš bitku, već da li si kadar ostati vjeran svojim uvjerenjima kada te sve gura da odustaneš.

I možda je tu pitanje koje nam ostavlja ta zora u Ñancahuazúu, pitanje koje ne stari: koliko puta napustismo pravednu stvar samo zato što su šanse bile protiv nas? Koliko puta pobrkasmo taktički neuspjeh sa moralnim neuspjehom?

Možda pobjeda nije uvijek stići. Ponekad je pobjeda ne izdati sebe na putu.

Prevod: PCNEN

CHE GUEVARA Bolivia Cuando Inti Peredo Dijo “Ya No Podemos Ganar” — Última Lección Liderazgo…