Slučaj deportacije bosanskohercegovačkih izbjeglica iz 1992. godine i dalje predstavlja jedno od najtežih nerazriješenih pitanja suočavanja Crne Gore s prošlošću.

Dosadašnji sudski epilog, obilježen spornom pravnom kvalifikacijom, ostavio je otvorena pitanja odgovornosti i izostanak pune pravne i društvene satisfakcije za žrtve i njihove porodice, poručeno je na trećem od sedam edukativnih vebinara, ovog puta o slučaju „Deportacija”, koje je danas organizovao Centar za građansko obrazovanje (CGO).

olicija Crne Gore je u maju 1992. nezakonito uhapsila najmanje 66 civila, muslimanske vjeroispovjesti, starosti od 18 do 66 godina, koji su u Crnu Goru izbjegli od rata koji je već buktao u Bosni i Hercegovini, i da ih je kao taoce predala vojsci bosanskih Srba pod vođstvom Radovana Karadžića i Ratka Mladića da im posluže za razmjenu ratnih zarobljenika. Svi izručeni iz Herceg-Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni, dok je druga grupa 25. maja 1992. upućena u koncentracioni logor u Foču (KPD), i od njih je samo nekolicina preživjela. Još uvijek nisu pronađena tijela svih žrtava deportovanih iz Herceg-Novog, niti se pouzdano zna mjesto na kome su stradali. Takođe, najmanje 33 osobe srpske nacionalnosti iz BiH su, takođe, uhapšene i izručene vojsci Srpske Republike (kasnije nazvana Republika Srpska) u cilju mobilizacije, a nije poznato da li je neko od njih stradao.

Dosadašnji epilog ovog slučaja može se ocijeniti kao krajnje neadekvatan i pravno problematičan, istakla je aktivistkinja Tamara Milaš, koja je vodila vebinar.

Posebno je, kako je pojasnila, sporna pravna kvalifikacija događaja u postupku pred Višim sudom u Podgorici, gdje je sukob okarakterisan kao nemeđunarodni, što je imalo direktne implikacije na primjenu međunarodnog humanitarnog prava i krivičnopravnu odgovornost.

Takva kvalifikacija zanemaruje širi kontekst međunarodnog oružanog sukoba na teritoriji Bosne i Hercegovine u relevantnom periodu, kao i činjenicu da crnogorska policija nije imala status strane u oružanom sukobu u smislu međunarodnog humanitarnog prava. Policija je djelovala kao organ vlasti koji je lišio slobode civile i predao ih snagama koje su učestvovale u sukobu. Ovakav pristup suzio je prostor za utvrđivanje individualne krivične odgovornosti i doveo do oslobađajućih presuda, čime je izostala puna pravna i društvena satisfakcija za žrtve i njihove porodice, kazala je Milaš.

Milaš je ocijenila da nije pokazana dosljedna i proaktivna spremnost institucija da se utvrde puna istina i odgovornost.

Iako su preduzeti određeni koraci, uključujući sudski postupak i naknadne isplate odštete porodicama žrtava u parničnim postupcima, izostala je odlučna krivičnopravna reakcija koja bi rasvijetlila sve okolnosti i eventualno utvrdila komandnu odgovornost. Takođe, nije sprovedena sveobuhvatna institucionalna analiza niti je otvoren širi društveni dijalog zasnovan na utvrđenim činjenicama. navela je Milaš.