Autor: Juan Carlos del Rio

Umjetna inteligencija (UI/AI) nije novi fenomen. Čovječanstvo je od svojih početaka pokušavalo stvoriti strojeve i automate da bi ih stavilo sebi u službu ili da proširi i uveća ljudske sposobnosti. Mnoge od tih priča i predaja odražavaju divljenje takvim inovacijama no istovremeno i strah od gubitka kontrole nad naprednim tehnologijama. Sjetimo se grčkih mitova poput stvaranja Talosa, brončanog diva kojeg je ubila Medeja ili kipa Galatee od bjelokosti koju je izradio Pigmalion i oživjela Venera. U srednjem vijeku postojale su i druge legende o stvaranju živih bića, poput zagonetnog Bafometa vitezova Templara ili Paracelzusovih homunkula. Spomenimo i židovske predaje o stvaranju Golema, bića od gline koje je oživljeno pomoću magijskog obreda. U moderno doba, imamo čudovišno biće dr. Victora Frankensteina iz romana Mary Shelley, dok se u romanu Carla Collodija radnja vrti oko drvenog dječaka Pinocchia kojeg je načinio stolar Gepetto. U oba slučaja poziva se na odgovornost znanosti i ljudskog djelovanja koje bi kao temeljni kriterij trebali koristiti etičke smjernice.

Drugi automatoni (riječ koju su prvi koristili Grci) su također izumljeni te predstavljaju uređaje koji se, poput mehanizma sata, prividno ponašaju autonomno ili inteligentno. Prvi “roboti” – izraz izveden iz češke riječi za prisilni rad – pojavili su se u 20. stoljeću. Zanimljivo je da je u svojoj Politici Aristotel zagovarao stvaranje automatona za obavljanje ponavljajućih fizičkih zadataka jer je smatrao da bi to moglo dovesti do ukidanja ropstva budući da bi, u tom slučaju, fizički rad ljudi bio nepotreban.1

Razvoj umjetne inteligencije započeo je 1950-ih. Od početka, cilj umjetne inteligencije je oponašati ljudsku inteligenciju koristeći algoritme ili logičke upute za postizanje određenog cilja, odnosno korištenje ekspertnih sustava koji se oslanjaju na usvojeno znanje. Uvođenjem sustava strojnog učenja, eliminirana je ovisnost o ograničenom skupu znanja. Neuronske mreže su razvijene za rukovanje složenim podacima i nelinearnim odnosima, dok je umjetni vid omogućio prepoznavanje uzoraka u svrhu oponašanja ljudske interakcije s okolinom. Konačno, uvedena je obrada prirodnog jezika kako bi se omogućila interakcija s ljudskim bićima. Iako još uvijek nije jako napredna, brzi napredak ove tehnologije ne prestaje nas iznenađivati. Sada je moguće stvarati glasove, fotografije, pa čak i videozapise koji simuliraju ljudski izgled, a u bliskoj budućnosti mogli bismo izgubiti sposobnost razlikovanja činjenica od fikcije generirane umjetnom inteligencijom.

Neki od izuma vezanih za umjetnu inteligenciju izazvali su strah jer posjeduju potencijal da budu moćniji od ljudi, da zamijene ljude ili da budu iskorišteni za dominaciju svijetom. Također, velika sličnost nekih strojeva s ljudima može biti uznemirujuća te sve navedeno predstavlja izazov suživota sa strojevima.

Etička pitanja

Korištenjem UI srećemo se s nizom etičkih pitanja kao što je, na primjer:

Algoritamska diskriminacija. Ovaj problem može nastati kada se sustavi umjetne inteligencije obučavaju na podacima koji sadržavaju kulturne i društvene predrasude, što posljedično dovodi do diskriminacije i nepravde u raznim područjima primjene kao što su zapošljavanje, stanovanje i krediti. Dokumentirani su brojni primjeri pristranosti algoritma.

Nedostatak transparentnosti u algoritmima. Ovaj problem nastaje kada se odluke koje donosi umjetna inteligencija temelje na algoritmima koji su netransparentni i/ili teško razumljivi što čini provjeru njihove upotrebe izuzetno zahtjevnom. To je posebno zabrinjavajuće u područjima kao što je zdravstvena skrb gdje odluke umjetne inteligencije mogu imati direktne i značajne posljedice na zdravlje i dobrobit pojedinaca.

Tko je odgovoran kada algoritam umjetne inteligencije donese lošu odluku? Je li to programer, tvrtka koja ga je implementirala ili sam algoritam? Ako definiramo “preuzimanje odgovornosti” kao izraženi osjećaj dužnosti ili predanosti utvrđenim normama te preuzimanja pozitivnih ili negativnih posljedica naših postupaka, postaje očito da postoji veza između odgovornosti i svijesti o postupcima, dakle opet imamo problem određivanja istog kod UI.

Treba li autonomnom oružju poput dronova, dopustiti izvođenje policijskih ili vojnih operacija? Dopuštanje bi moglo dovesti do eskalacije sukoba i gubitka ljudske kontrole nad uporabom vojne sile. Izmišljena priča filma Terminator mogla bi postati stvarnost ako bi postojao sustav poput “Skyneta” koji bi mogao samostalno kontrolirati vojni arsenal.

Ključno je osigurati da ljudi zadrže kontrolu i odgovornost za odluke koje utječu na njihovu dobrobit u kritičnim područjima kao što su medicina, socijalna pravda, nacionalna sigurnost i obrana. Nije preporučljivo dodijeliti UI apsolutnu kontrolu nad svojim radnjama.

UI prodire u područja u kojima smo vjerovali da smo nezamjenjivi. Smatrali smo se jedinim razumnim životinjama. Um je bio definiran kao ključna značajka koja nas razlikuje od životinja. Međutim, strojevi su postupno oponašali i nadmašili ljudske sposobnosti, i to ne samo u snazi ili fizičkoj sposobnosti. U početku su to bili matematički izračuni, a danas je opće poz­nato da osnovni kalkulator ili naši pametni telefoni mogu neusporedivo brže od nas raditi računske operacije. Mali čip sada može pohraniti više knjiga od slavne Aleksandrijske knjižnice. UI je također pokazala izvanredne sposobnosti prepoznavanja uzoraka koje joj omogućuju brzo prepoznavanje sličnosti i razlika, na primjer kod prostorne orijentacije pri rukovanju kartom. Nedavno je umjetna inteligencija postigla napredak u obradi prirodnog jezika, pokazujući sposobnost prevođenja, sažimanja ili vještine pisanja tekstova bolje od ljudi. Također, otkrivamo moć i umjetničke mogućnosti umjetne inteligencije u stvaranju slika, glazbe i poezije koje stvara učeći iz prethodnih stilova i kombinirajući različite elemente u procesu učenja za ostvarivanje novih rezultata, baš kao što to čine i ljudi.

Ljudska inteligencija

Kritičari umjetne inteligencije ističu da nas njezina upotreba sprječava u razvoju nekih ljudskih mentalnih sposobnosti poput čitanja, razmišljanja, pamćenja, pisanja itd. Moramo priznati da je um temeljni element u razvoju ljudskog bića. Ezoterijske tradicije govore da je “božanska iskra” ili mentalna iskra ključna za ljudsku prirodu i da je zadatak ljudskog bića otkriti i njegovati taj dar kroz duhovnu praksu i potragu za istinom. Nasuprot tome, strojevi nemaju takve koncepte svrhe ili transcendencije. Ako izgubimo svoje mentalne sposobnosti, mogli bismo postati “manje ljudi”.

Dugo smo sebe smatrali jedinim inteligentnim bićima, iako životinje mogu pokazivati inteligentno ponašanje, ali one nisu toga svjesne. To je temeljna razlika između nas i drugih bića. Strojevi s umjetnom inteligencijom mogu biti vrlo inteligentni ili nas nadmašiti u nekim područjima, no nedostaje im samo­svijest i sposobnost samostalnog donošenja odluka. Oni su alati dizajnirani da pomognu ljudima u postizanju određenih ciljeva, ali ne posjeduju svijest o sebi ili o svijetu oko sebe. UI nije zamjena za ljude, već predstavlja proširenje naših sposobnosti ostvareno iznimno naprednim programiranjem. UI nije oblik ljudskog znanja jer ljudski um nije računalo.

Ljudi su zadivljeni sposobnostima umjetne inteligencije jer se usredotočuju na apstrakciju i rasuđivanje, međutim, istovremeno zanemaruju druge ljudske aspekte poput emocionalne ili socijalne inteligencije. U tom smislu, moglo bi se tvrditi da strojevi (UI) nisu istinski inteligentni, ako inteligenciju definiramo kao sposobnost odabira između različitih opcija ili situ­acija, njihova razumijevanja i sinteze informacija kako bi se donijela najbolja odluka. Ljudska bića posjeduju kreativnost, maštu, empatiju, kritičko mišljenje, znatiželju i strast, elemente koje umjetna inteligencija ne posjeduje.

Umjetna inteligencija obrađuje informacije koristeći niz logičkih i matematičkih uputa. Takvo procesiranje je determinističko i ne može donositi autonomne ili kreativne odluke izvan onoga za što je programirano. Ljudi uče kroz subjektivna iskustva i istraživanje, dok UI koristi samo matematičke i statističke obrasce. Strojevi nemaju namjere; mogu djelovati samo na temelju uputa koje su im dane. Oni nemaju ciljeve ili želje kao ljudska bića.

Zlouporaba umjetne inteligencije u društvu može imati negativne posljedice. Na primjer, u slučaju Cambridge Analytica i Facebooka, umjetna inteligencija je korištena za manipuliranje ishodom izbora i referenduma. Osim toga, određene tražilice koje pokreće UI postale su “strojevi istine”, referentni izvor koji utječe na način na koji ljudi percipiraju i razumiju informacije. Kineski sustav socijalnog kreditiranja također je zabrinjavajuća pojava. Ovaj UI sustav ocjenjuje i prati ponašanje građana i poduzeća u različitim aspektima svakodnevnog života. Koristeći podatke vezane za financije, obrazovanje, sigurnost, zdravlje, načine ponašanja i ophođenja, dodjeljuje bodove koji se mogu koristiti za dobivanje (ili uskraćivanje) raznih usluga ili pogodnosti kao što su pristup javnim uslugama, zajmovima, zapošljavanju i putovanju.

Unatoč našim sumnjama, moramo priznati da objektivnost umjetne inteligencije, sposobnost obrade golemih količina podataka i razmatranja brojnih čimbenika pri donošenju odluka mogu pomoći u organiziranju društva. Sustavi umjetne inteligencije, racionalnošću i nedostatkom subjektivnosti i predrasuda, potencijalno bi mogli biti pravedniji od ljudi u nekim situacijama te bi mogli čak i sudjelovati u upravljanju našim društvom ili pomoći u realizaciji pouzdanijih i sigurnijih transportnih sustava.

Budući da je uvijek dostupna i da može s nama komunicirati, možda bi mogla poslužiti da “pravi društvo” stotinama milijuna starijih ljudi koji žive usamljeni u ovom dehumaniziranom svijetu. To se, na primjer, već događa u Japanu. Zanimljivo je da nas je pretjerana digitalizacija društva pretvorila u sve izoliranija i usamljenija bića, a rješenje bi moglo biti upravo u većoj primjeni tehnologije.

Izgledno je da nam je potrebna “prijateljska umjetna inteligencija” koja uzima u obzir dugoročne posljedice svog djelovanja i odlučivanja. Cilj bi bio stvoriti sustave koji nisu samo učinkoviti već i sigurni i korisni za društvo. Da bi to ostvarili, moramo ih oblikovati imajući u vidu etičke vrijednosti te ih biti u mogućnosti trenirati i prilagođavati tijekom uporabe. Osim toga, trebali bismo potaknuti vlade da surađuju sa znanstvenom zajednicom na zakonodavstvu koje štiti prava pojedinaca i postavlja kaznena ograničenja za zlouporabu umjetne inteligencije. To će zahtijevati da tvrtke koje rade na UI budu u dosluhu s institucijama i vladama, psiholozima, filozofima i organizacijama za ljudska prava kako bi se osiguralo da svi aspekti ove tehnologije budu uzeti u obzir.

1 Jer kada bi uzmoglo svako pojedino oruđe, onako kako mu se naredi ili predosjećajući nalog, obaviti svoj posao, kakvi kažu da su Dedalovi kipovi ili Hefestovi tronošci, ο kojima reče pjesnik da ‘sami od sebe dođoše na božansko zborište’, te kad bi tako tkalački čunci tkali sami i trzalice citarale, onda ne bi trebalo ni graditeljima pomoćnika ni gospodarima robova. Aristotel, Politika, 1253b,35 (prijevod T. Ladan, Biblioteka Episteme; Globus, Zagreb; Liber, Zagreb)

S engleskog preveo: Ivica Rosić

Izazov suživota s umjetnom inteligencijom