Autor: Željko Vujović

Esej o slobodi mišljenja, unutrašnjoj transformaciji i literaturi u malim sredinama

ZNANJE, SAMOĆA I TIŠINA

Živimo u vremenu prezasićenom informacijama, ali osiromašenom unutrašnjom autonomijom. Znanje je dostupno, stavovi se formiraju brzo, reakcije su trenutne. Ipak, što je više objašnjenja, manje je unutrašnje sigurnosti. Čovjek zna mnogo, ali rijetko je miran.

Znanje, samo po sebi, ne mijenja svijet. Ono ga tumači, sistematizuje i analizira. Ali između razumijevanja i promjene postoji prostor koji nije racionalan, već egzistencijalan. To je prostor tišine, distance i samoće – stanje u kojem se pojedinac povlači iz spoljašnjeg svijeta da bi sagledao sopstvenu unutrašnju strukturu. Baš taj prostor me je vodio literarnom izrazu.

Poslije godina analitičkog i javnog angažmana, u kojem su argumenti i polemika bili osnovni alati, postalo je jasno da postoje teme koje ne mogu biti iscrpljene esejom. Postoje unutrašnji procesi koji zahtijevaju narativ, simbol i lik. Roman nije odustajanje od javnog mišljenja; on je njegovo produbljenje. Umjesto da nudi teze, roman omogućava da se ideje žive kroz iskustvo pojedinca, kroz njegovu sumnju, strah i unutrašnju borbu.

Roman, u ovom kontekstu, funkcioniše kao sredstvo spoznaje unutrašnje dinamike pojedinca i njegovih odnosa sa društvom, a ne samo kao forma prenošenja ideja.

ZAŠTO ENGLESKI JEZIK?

U maloj kulturnoj sredini to pitanje zvuči gotovo provokativno. Pisanje na engleskom jeziku ne znači napuštanje sopstvenog prostora. To znači iznošenje iskustva tog prostora izvan zatvorenog kruga lokalnih potvrđivanja i osporavanja. Male sredine često proizvode snažne polemike, ali rijetko otvaraju horizont. Engleski jezik danas funkcioniše kao prostor šire intelektualne provjere – test ideje, a ne znak prestiža.

Riječ je, zapravo, o odgovornosti prema sopstvenoj misli.

PRITISAK SREDINE I UNUTRAŠNJA SLOBODA

Tema odnosa znanja i slobode, pojedinca i okruženja, identiteta i pritiska kolektiva nije lokalna tema. U društvima sa izraženim političkim i kulturnim tenzijama ona dobija poseban intenzitet. U takvim okolnostima, javni angažman se često svodi na nužno svrstavanje. Ko nije jasno „za“ ili „protiv“, proglašava se nedovoljno angažovanim. Neutralnost se doživljava kao sumnjiva, a introspekcija kao slabost.

Samoća, međutim, nije slabost. Ona je prostor unutrašnje konsolidacije – stanje u kojem se pojedinac distancira od spoljašnjih pritisaka da bi formirao sopstveni sud. Bez sposobnosti da izdrži izdvojenost, čovjek ostaje trajno zavisan od priznanja drugih. A zavisnost od priznanja nije sloboda.

Ovdje se misli na unutrašnju autonomiju – sposobnost da se oblikuje sopstveni stav i kritički odnos prema spoljašnjim očekivanjima.

SPOROST, LITERATURA I REFLEKSIJA

Savremena kultura često favorizuje vidljivost, umreženost i stalnu prisutnost. Povlačenje se često doživljava kao poraz. Ipak, bez unutrašnje distance nema ni unutrašnje slobode. U tom smislu, literatura nudi drugačiji oblik javnog djelovanja. Ona ne reaguje trenutno, ne traži aplauz i ne proizvodi viralnost. Ona zahtijeva vrijeme i koncentraciju. U prostoru koji nagrađuje brzinu, sporost postaje gotovo subverzivna.

Crnogorska kulturna scena, kao i širi regionalni kontekst, često funkcionišu kroz male krugove uzajamnog potvrđivanja. Kritika se lako personalizuje: umjesto da se raspravlja o idejama, procjenjuje se ličnost onoga ko ih iznosi. Argumenti se zamjenjuju identitetskim etiketama, a rasprava se pretvara u sukob pripadnosti. U takvom ambijentu introspektivna literatura rijetko ima glasnu podršku. Možda joj to i nije potrebno.

Personalizovana kritika označava procjenu ličnosti ili pripadnosti govornika, a ne sadržaja njegovih argumenata.

ROMAN I UNUTRAŠNJA BORBA

Roman, kao forma, omogućava da se pitanje slobode postavi bez parole. Umjesto deklaracije – put. Umjesto ideološke sigurnosti – sumnja. Ako je analitički rad pokušaj da se razumiju strukture moći i društveni obrasci, literarni rad je pokušaj da se razumije unutrašnja struktura pojedinca. Ta dva procesa nijesu suprotstavljena; oni su komplementarni. Bez unutrašnje jasnoće, spoljašnja kritika lako postaje samo još jedan oblik frustracije.

Pisanje na engleskom jeziku je zato i eksperiment: može li glas koji nastaje na periferiji odbiti provincijalnost? Može li iskustvo male sredine postati univerzalna priča bez folklorne egzotizacije – bez stereotipa i površne „drugačijosti“ – i bez ideološke prenaglašenosti?

Egzotizacija označava predstavljanje male sredine kao neobične ili folklorne, čime se gubi univerzalni ljudski značaj iskustva.

OD INTROSPEKTIVNE SLOBODE DO JAVNOG DJELOVANJA

Ako postoji jedna misao koja se provlači kroz ovu fazu mog rada, onda je to sljedeće: okruženje ne možemo uvijek promijeniti, ali možemo promijeniti odnos prema njemu. U tom prostoru između spoljašnjeg pritiska i unutrašnje odluke nastaje sloboda.

A sloboda, koliko god bila lična, nikada nije bez javne posljedice.

Pisanje ovakvog romana predstavlja oblik plivanja uz vodu – svjesno suprotstavljanje dominantnim obrascima mišljenja i očekivanjima kolektiva. To nije gest provokacije, već pokušaj očuvanja intelektualne autonomije.

Plivanje uz vodu je metafora za otpor kolektivnom pritisku i samostalno oblikovanje stava.

Ova pozicija podsjeća na poznatu marksističku misao da nije dovoljno svijet samo razumjeti, već ga treba mijenjati. U ovom kontekstu, ta promjena ne odnosi se samo na političku stvarnost, već i na unutrašnju transformaciju pojedinca. Između znanja i slobode stoji odluka da se preuzme odgovornost za sopstveni odnos prema svijetu.

Ovdje se misli na Marxovu ideju da praktična transformacija – i unutrašnja i spoljašnja – nadilazi puko teorijsko razumijevanje.

Ova pitanja su razrađena u knjizi The Saga of the Son of Thunder, čije izdanje na engleskom jeziku uskoro izlazi.