Pitanje „zašto mrzimo“ je jedno od najtežih i najiskrenijih koje čovjek može postaviti – jer mržnja nije samo emocija, nego često posljedica nečega dubljeg.

Evo najčešćih (i najpoznatijih) razloga zašto ljudi mrze – bilo druge, grupe, sebe ili čak apstraktne stvari:

Osjećaj nemoći + poniženje

Kada se osjećamo nemoćno da promijenimo nešto što nas duboko vrijeđa/ugrožava/ponižava, mozak često prelazi iz ljutnje u mržnju. Ljutnja kaže: „Ovo ponašanje je loše“. Mržnja kaže: „Ti si loš, nepopravljiv, zao po prirodi“. To je odbrambeni mehanizam – lakše je mrziti nego prihvatiti da smo bespomoćni.

Projekcija vlastitih neželjenih djelova

Najklasičniji psihoanalitički odgovor (a jako često i tačan): → Mrzimo kod drugih ono čega se bojimo ili mrzimo u sebi.
Homofobija, ksenofobija, mržnja prema „previše uspješnima“, „previše srećnima“, „previše finima“… često je samo izbačaj vlastite nesigurnosti, zavisti ili potisnutih želja.

Grupna pripadnost i identitet

Mržnja prema „drugima“ je najbrži način da se osjetimo „mi“ (naša grupa) boljima, sigurnijima, moralnijima.

Zato su ratovi, nacionalizmi, navijačke tuče, cancel culture i slično – toliko česti. Mrzim njih → ja sam dobar, mi smo dobri.

Narcistička povreda

Kada nam neko ugrozi sliku o sebi (ponizi nas, nadmaši nas, pokaže našu slabost), mržnja je često pokušaj osvete i vraćanja kontrole. Zato ljudi ponekad mrze one koji su im nekad bili najdraži – jer su ih najviše povrijedili.

Trauma i naučeni obrazac

Djeca koja su odrastala u okruženju gdje je mržnja bila „normalna“ (prema susjedima, strancima, bivšim partnerima, vlastitoj djeci…), često to nesvjesno kopiraju. Mržnja postaje naučeni način suočavanja sa strahom i bolom.

Mržnja prema sebi (najgora varijanta)

Mnogi ljudi koji stalno mrze druge zapravo vode rat protiv sebe. Mržnja prema van je samo ventil. Kad prestaneš mrzjeti sebe – često nestane i većina mržnje prema drugima.