Piše: Branko Nadin

Ponedjeljak

Težak dan. Demokratija ne spava, pa ne mogu ni ja. Plata je legla – doduše malo je jača, ali ko to broji kad je teret odgovornosti tako ogroman? Narod očekuje reforme, transparentnost, pravdu… a ja jedva stižem da potpišem putni nalog. Morao sam zamoliti ličnog savjetnika da mi odvede auto na pranje.

Utorak

Sjednica Skupštine. Diskutovali smo žustro tri sata. Potom zasluženi ručak u restoranu Skupštine. Cijene simbolične – skoro da mi je neprijatno koliko štedimo budžet.

Neko iz opozicije pomenuo prosječnu platu građana. Nisam stigao da reagujem, državni interes ne čeka.

Srijeda

Službeno putovanje. Demokratija zahtijeva da se Evropa vidi iz prve ruke. Nije lako predstavljati državu iz hotela sa četiri zvjezdice. Dnevnica simbolična, ali nekako će potkrpiti.

Troškovi putovanja porasli. To je znak da radimo više. Što više trošimo, više doprinosimo BDP-u. To se zove ekonomski patriotizam.

Četvrtak

Primio sam platu, naknadu za odvojeni život, putne troškove i još par sitnica. Sve po zakonu. Zakon smo, doduše, sami izglasali, ali to samo pokazuje efikasnost sistema. Nije lako ali… idemo dalje.

Petak

Narod se pita ko snosi odgovornost.

Dragi dnevniče, odgovornost je kolektivna. Kad dođu izbori, narod ima priliku da kazni ili nagradi. A do tada – mi skromno nastavljamo da služimo.

Jer neko mora.

Vikend u znaku dnevnice

Subota

Demokratija ne poznaje vikend. Narod odmara, ali ja – nikad. Jutros sam herojskim naporom otvorio oči oko deset. Teško je nositi teret javne funkcije, pogotovo kad plata prelazi dvije hiljade eura.

Danas sam proučavao budžet. Fascinantna stvar. Toliko stavki, toliko kolona – prava umjetnost raspodjele. Negdje piše “troškovi reprezentacije”. Uvijek me gane ta riječ. Reprezentujemo državu. Nekad kafom, nekad večerom, nekad avionskom kartom.

Razmišljam o riziku. Nije lako biti poslanik. U svakom trenutku može doći do naglog otvaranja blagajne-sefa. Toliki pritisak sredstava nagomilanih u budžetu – ko zna kakvu imploziju može izazvati? Predložiću krizni štab za bezbjedno rukovanje naknadama.

Razmišljam o pancirima i šlemovima. Za bezbjednost zbog eventualnog pritiska vazduha. Ne želim da budem žrtva budžetske eksplozije.

Nedjelja

Dan za porodicu i razmišljanje o javnom interesu. Pročitao sam na portalu da su građani ogorčeni zbog dnevnica i službenih putovanja. Kako drugačije da znamo kako funkcionišu tuđe skupštine, ako ih ne obiđemo turistički…

Telefon zvoni. Službeni, naravno. Država zove. Tačnije, sekretar provjerava jesam li potpisao zahtjev za refundaciju goriva. Jesam. Odgovorno, transparentno i u skladu sa propisima koje smo sami donijeli.

Veče provodim planirajući narednu sedmicu. Sjednica, odbor, eventualno putovanje. Neko mora da brine o državi. A dok ja brinem o državi, država brine o meni.

Ako narod pita ko snosi odgovornost – odgovor je jednostavan: svi. Ali naknade ipak stižu pojedinačno.

Demokratija je čudo.