Ljudi se smiju iz više razloga, a nauka (psihologija, evolucijska biologija i neuronauka) daje vrlo zanimljiva objašnjenja. Evo glavnih razloga zašto se smijemo:

1.       Smijeh je prije svega socijalni alat, a ne samo reakcija na nešto smiješno

Najčešći okidač za smijeh nije vic ili nešto urnebesno – već društvena interakcija. Istraživanja (npr. Roberta Provinea) pokazuju da se ljudi smiju 30 puta više u društvu nego kad su sami.

Smijemo se da bismo signalizirali: „Ovdje je sve OK“, „slažem se s tobom“, „volim biti u tvom društvu“, „mi smo tim“.

Zato se najviše smijemo u razgovorima koji objektivno nisu smiješni – to je ljepilo za odnose.

2.       Evolucijski korijeni – smijeh je mnogo stariji od govora

Smijeh postoji kod svih velikih majmuna (šimpanze, bonobo, gorile) – obično tokom igre i golicanja.

Kod njih služi kao signal: „Ovo je samo igra, nema opasnosti, nastavi se boriti/igrati bez straha“.

Kod ljudi se taj signal razvio u mnogo širi alat za društveno povezivanje (social bonding).

Kada su naše grupe postale veće (a vrijeme za dotjerivanje krzna ograničeno), smijeh je postao „jeftiniji“ način da se gradi povjerenje i saradnja – nešto poput grupnog pjevanja ili aplaudiranja.

3.       Što se događa u tijelu i mozgu kad se smijemo?

Mozak luči endorfine (prirodni opijati → smanjenje boli i stresa), dopamin (nagrada i motivacija) i serotonin (osjećaj blagostanja).

Smanjuju se kortizol i adrenalin → niži stres, niži krvni pritisak, bolja imunost.

Zato se kaže da je smijeh „najbolji lijek“ – nije samo fraza, ima čvrstu fiziološku osnovu.

4.       Zašto se smijemo i kad nije smiješno?

Nervozni / neprikladni smijeh – obrambeni mehanizam protiv straha, tuge, nelagode ili prevelikog uzbuđenja.

Zarazan smijeh – jer mozak automatski prepoznaje smijeh kao pozitivan signal i „zarazi“ nas (simetrični neuroni).

Incongruity theory (teorija nesklada) – smijemo se kad nešto nije onako kako očekujemo, ali na bezopasan način (klasični vic, iznenađenje, apsurd).