Piše: Branko Nadin

Ne prođe mnogo a da me misli ne vrate u moje i djetinjstvo moje generacije, u šezdesete i sedamdesete godine prošlog vijeka. Često se uhvatim kako se pitam: da li je to bilo zaista toliko lijepo ili je to samo sjećanje koje vrijeme uljepšava? A onda shvatim – bilo je lijepo, jer je bilo mirnije, jednostavnije i sigurnije.

Odrastali smo između dva rata, na ovim našim prostorima, ali smo mi, kao djeca, rat osjećali samo kroz tišinu odraslih, nikada kroz strah. Imali smo domove u kojima se znalo ko šta radi i ko za šta brine. Očevi su zarađivali, a majke su bile stub kuće – prisutne, posvećene, uvijek tu. Možda to danas zvuči staromodno, ali tada je to davalo osjećaj reda i sigurnosti koji se ne zaboravlja.

Nije bilo kućnih pomoćnica, bebisiterki ni raznih zamjena za roditelje. Majke su bile te koje su nas dočekivale, ispraćale, opominjale i učile. Kuća je bila čista ne zato što je neko morao, nego zato što se u njoj živjelo punim plućima.

Jeli smo ono što se u kući skuva. Bez doručka ili ručka nije se išlo nigdje, a kamoli u školu. Brze hrane nije bilo, ali nije ni trebala. Hrana je bila jednostavna, domaća i zdrava. Djeca su bila mršava, rumena, stalno napolju. Rijetko bolesna.

Danas, kad pogledam oko sebe, ne mogu da se ne zapitam gdje smo skrenuli.

Znam da su se vremena promijenila. Znam da današnje majke nemaju luksuz izbora kakav su imale naše. Skup život, male plate i stalna borba natjerali su porodice da se drugačije organizuju. Nije realno vratiti vrijeme unazad, ali je bolno priznati da smo, jureći naprijed, nešto važno ostavili iza sebe.

Poenta ove priče nije u vraćanju starim pravilima, nego u podsjećanju na vrijednosti. Kada bi majke danas imale mogućnost da ostanu kod kuće – ako to žele -mnogo toga bi bilo drugačije. Djeca bi imala više pažnje, više kontrole, više zdravlja. Porodice bi bile povezanije, a život, iako skromniji, možda ispunjeniji.

Možda bismo imali manje novca. Ali bismo imali više onoga što se ne može kupiti: vremena, mira i osjećaja da smo tu jedni za druge. A to, iz ove distance, izgleda kao pravo bogatstvo.