Autor: Ladislav Babić

Udar (pro)ustaške vlade (za sada samo uz prefiks, ali je stvar ista kao i bez njega) na odluku Zagrebačke gradske skupštine o zabrani nastupanja ustaškog revca na području grada pod njegovom ingerencijom, eskalirao dočekom rukometaša i svega što se dešavalo tom prilikom, analizira se sa sasvim krive strane, kao i masa nedemokratskih (u okviru tzv. „kapitalističke demokracije“, inherentno nepotpune) poteza vlasti i ponašanja ogromnog dijela građana ove „slučajne države“ (nije moja sintagma). Pa, da podučim sociologe, psihologe i pravnike, a prosječnu raju i političare nema se čemu podučavati jer im se ne prima u sivu koru minimalne moždane mase zatrovane domoljubljem, nacionalizmom, nacionalšovinizmom i fašizmom, kako treba prići stvari. Što je, uostalom, sasvim zaludno, jer oni dobro znaju da bi u tom slučaju ostali bez posla, a prosječna rulja bez vođa, onih koji ih vode kao slijepci još veću gomilu slijepaca, ili da se izrazim religijskom terminima – kao pastiri ovce. O ovim stvarima, želi li se zbiljski spoznati uzroke naraslog desničarenja na granici fašizacije, treba razmotriti slijedeće:

– trenutni stupanj evolucije (naročito socijalne) ljudskog roda

 – smanjenje stupnja inteligencije (IQ) mladih generacija

 – Marxovu „11 tezu o Feuerbachu“: „Filozofi su svijet samo različito interpretirali, radi se o tome da ga se izmijeni.“

Sklonosti masa mitovima, vjerskim zanosima, njihova zatrovanost navodnim svetinjama, nedostatak humanizma, laži da ideologije ne postoje (mada se stalno eksplicitno spominju u vrhovnom državnom „kokošinjcu“!), i slične budalaštine, tek su posljedica navedenih triju točaka. U osnovi, već je prva sa popisa sasvim dovoljna da se mnogi intelektualci – a među njima gomila kvaziintelektualaca iliti, kako kaže Milan Kangrga, inteligenata, ostave cijepanja dlake i odaberu perspektivniji posao. Sagledajmo ukratko točku po točku.

Evolucija, ni biološka kao ni socijalna, ne zahvaća mase istovremeno niti ravnomjerno.

„Ništa u vasioni nije statičko, dano za sve vijeke vjekova, iako se u okvirima trajanja individualnog ljudskog života mnogima tako pričinja. S obzirom da su mnoge promjene veoma spore, mi ih ustvari gledamo kao kvazistatičke, iako je u pozadini dinamika različite brzine odvijanja. Evolucija prožima cijeli kozmos – moglo bi se reći da spada u njegove osnovne principe – od njega kao cjeline, preko anorganskih entiteta do organskih bića, uključujući i razvoj svijesti. Za opće (ljudsko!) shvaćanje svega postojećeg, najbitnije su biološka i socijalna evolucija. Mnogo puta sam u tekstovima isticao činjenicu kako evolucija ne zahvaća sve jedinke podjednako, istom mjerom, a posebno je to primjetljivo u socijalnoj evoluciji čovječanstva. Statička fotografija u dani čas, prikazuje čovječanstvo kao skup jedinki raspoređenih u okvirima od najzatucanijih do najnaprednijih, posebno što se etičkih standarda tiče.“

Većinu svakog kolektiva čini prosjek, a on se prilično proizvoljno definira:

„…način određivanja IQ krivulje se u osnovi svodi na princip: neki majmuni ne peru krumpir prije konzumacije – to je prosjek. Oni koji ga prije toga operu su genijalci, a idioti su oni koji ni ne znaju što je krumpir.“

Znanstveno je dokazano da se kvocijent inteligencije (IQ faktor) mladih generacija smanjio od devedesetih godina prošlog stoljeća, za oko 2.5 do 4.3 boda – upravo kada se razmahala informatička revolucija, pa mladi više ne posvećuju pažnju vlastitom razmišljanju, čitanju knjiga, već sve više vremena bulje u ekrane, čitajući kraće tekstove i očekujući gotova rješenja od mašina, apriorno im vjerujući (razvojem AI taj trend će se vjerojatno i ubrzati). O više razloga takvom trendu vidi ovdje. Inače, definicija IQ je uvijek bila podvrgnuta kritici, ali je to za sada vjerojatno jedino brojčano mjerilo nečije inteligencije (postoje različiti oblici inteligencije, najčešće govorimo o tzv. općoj inteligenciji). Oko dvije trećine osoba imaju IQ u rasponu – koji označava razne stupnjeve prosječne inteligencije – od 85 do 115 bodova. Kao što je od prosječnog čovjeka teško očekivati da shvati (a još manje da usvoji) principe teorija relativnosti ili kvantne teorije, jednako je teško očekivati da – sem načela „u se, na se i poda se“ (koja slijedi i kapitalizam u trci za profitom, dobro detektirajući žudnju većine krda) – u njih prevladavaju principi humanističke etike, sem onih osnova dovoljnih da se samoproglase civiliziranima.

I konačno – Marx. Ovo što pišem nije ništa drugo negoli pokušaj objašnjenja kako sva bijeda i jad ovoga svijeta proizlaze iz prve i poslijednje postavke: nesavršenosti trenutnog evolucijskog stanja ljudske vrste, i nedjelotvornosti njene intelektualne avangarde na putu smislenog i humanističkog djelovanja. Treba smijeniti vlasti koje se ogrešuju o moralne, etičke, humane principe, jer nije dovoljno reći da se radi o primjeni zakona. Zakoni mogu biti svakojaki, a pod njihovom egidom kojekakve barabe vode državu. Hitler, Pavelić, Horti, Mussolini ili Netanjahu su – ili ubijaju – pozivajući se na nehumane zakone svojih država. Amerika nepresano vodi imperijalističku i terorističku politiku pozivajući se na obranu svojih interesa koje samovoljno proširuje na cijeli svijet kao svoje leno. Pod zaštitiom Ustava i zakona – kršeći ih gdjegod i kad god stignu, bez sankcija za njihovo izigravanje – Plenković i njegov klan bitangi iz vlade, derogiraju odluku Zagrebačke gradske skupštine, služeći se svakojakim smicalicama i lažima u kršenju zakona koje su sami donijeli, kao da oni ne važe za zakonodavca! Treba rušiti takve vlade, bilo u vrhovnom hrvatskom „kokošinjcu“, ili izaći masovno na mirne proteste (ako može u Americi onda može i u Hrvatskoj), tražiti referendum o smjeni vlasti, a ako je potrebno mora se provesti i revoucija, jer – može li posvuda po svijetu, onda može i ovdje!

Vratimo se na kratko humanizmu, kao najvećem nedostatku velike većine suvremenih ljudi. O njemu, fizičar, pisac i humanist Ivan Supek piše:

“Svijet ima zajedničku osnovicu – humanizam. Biblija, a to je sadržano i u drugim religijama, ostavila nam je poruku: ljubi bližnjega svoga kao samog sebe! Od 15. stoljeća humanisti su nam namrli načelo tolerancije, uvažavanje mišljenja drugog čovjeka i njegove osobe. Prosvjetiteljstvo je feudalizmu suprotstavilo narod, uzvišen načelima slobode, jednakosti i solidarnosti. U zajedništvu ljubavi i razuma usađen je univerzalni moral. Kako se nikada ne bi ponovila strahota fašističke najezde, Ujedinjeni narodi prihvaćaju Povelju mira i Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima. Sve su to epohalni koraci humanizma koji pokreće sve ljude prema svijetu mira, slobode, pravde, blagostanja i stvaralaštva”.

Nešto pjesničkije, i možda razumljivije prosječnom čovjeku progovara Ivo Andrić, u prigodnom govoru prilikom dodjele Nobelove nagrade za književnost:

“Biti čovek, rođen bez svoga znanja i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke, svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po meri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati i svoju misao o svemu tome. Ukratko: biti čovek”

Moguće se nekome učini da govore o različitom, ali ne – oni samo sebi svojstvenim jezicima pričaju jedno te isto. Svoj tekst „Humanizam, ili ritualno ubijanje nade?“, završavam odlomkom:

„Dakako da je i prije Isusa, kao i poslije njega – uključivo današnjicu – bilo osoba koje su propovjedale osnove stvarne humanističke etike. Lako je prosuditi s kolikim uspjehom. Jedno Zlatno tele samo je zamijenjeno drugim, kojega – zbog ljudskog obličja koje su mu pridali – većina vjernika ne percipira takvim. Oni svoja klanjanja svijesno ne doživljavaju kao idolopoklonstvo nerealiziranih molbi i zahtjeva, ali ga takvim nepogrešivo dijagnosticira svakodnevna praksa tijekom više od dva tisućljeća. Zašto molbe upućene objektu obožavanja nikako da se realiziraju? Iz jednostavnog razloga, što je sasvim krivo shvaćena poruka: „Ja sam put, istina i život!“. Ona nije obećanje da će Netko izvan nas rješavati i riješiti naše probleme. Nju treba shvatiti kao – „saopćio sam vam istinu i dao smjernice (pokazao put) kojih se trebate držati u životu“. Ako svijet ne sluša taj savjet i ne ide tim putem, onda oni koji ustrajno i bezuspješno ponavljaju poruku, poput prvačića koji bez razumijevanja verglaju napamet naučenu pjesmicu, moraju prvo preispitati sebe sama. A, sasvim je očito kako nekima odgovara da ovčice stoljećima bleje fraze bez njihove praktične realizacije u životu. Dok raja očekuje spas „odozgo“, žednih pogleda uprtih u nebesa, mnogo je lakše operirati prostranstvima zemaljskim u priskrbljivanju potrepština za slasti zemaljskog života. To bi barem bivši „Jugovići“ mogli lako shvatiti. Filozofe pak, sem drugih filozofa, malo tko ozbiljno uzima u obzir.“

I sad smo tu – zarad čega kratko podsjećanje na neke moje ranije tekstove i citate poznatih humanista – kod hrvatske vlade, ustaša, ustaške mladeži i prononsiranog ustaškog revca. Pođimo odostraga. Ako netko izvodi pjesmu:

„Jasenovac i Gradiška stara“

 “Jasenovac i Gradiška Stara, to je kuća Maksovih mesara

Kroz Imotski kamioni žure, voze crnce Francetića Jure

U Čapljini klaonica bila, puno Srba Neretva nosila

 Oj, Neretvo, teci niza stranu, nosi Srbe plavome Jadranu

Ko je moga zamisliti lani, da će Božić slavit partizani

Ko je reka, jeba li ga ćaća, da se Crna Legija ne vraća

 Gospe sinjska, ako si u stanju, uzmi Stipu, a vrati nam Franju

Oj, Račane, jeba ti pas mater, i onome tko je glasa za te

Sjajna zvijezdo iznad Metkovića, pozdravi nam Antu Pavelića”

koju se više ne usudi izvoditi, ali nastavlja s „kultnom“ pjesmom „Bojna Čavoglave“, koju je preradio, jer originalna verzija pod naslovom „Necete u Imotski“ mu više ne odgovara, a narod praktički niti ne zna za nju:

„U Zagori na izvoru rijeke Čikole

stala braća da obrane naše domove

stoji Hrvat do Hrvata, mi smo braća svi

nećete u Imotski dok smo živi mi

 Tuče Thompson, kalašnjikov, a i zbrojevka

baci bombu, goni bandu preko izvora

korak naprijed, puška gotovs, svi uz pjesmu svi

za Dom braćo, zovemo se Poglavnikovi

 Čujte Baljci, Mirlovići, bando četnici

stići će vas naša ruka, i u Srbiji

stići će vas Božja pravda, to već svatko zna

sudit ce vam bojovnici iz Imotskoga

 Slušajte sad poruku od Svetog Ilije

nećete u Čavoglave, niste ni prije

oj ustaše, braćo mila iz Imotskoga

Hrvatska vam zaboravit neće nikada

 Neće nikada“

onda cijela vlada, svi obožavatelji Thompsona, sav hrvatski narod koji mu se klanja, sva lažljiva ustaška „dalekovidnica“ (koja i dalje tvrdi da je Tomašević otkazao doček rukomataša!), svi nacionalizmom zadojeni rukometaši i ini sportaši, sva neobrazovana obožavateljska omladina može tvrditi da on nije ustaša, a zašto tvrde? Jer su sami (pro)ustaše! Sad svi hrvatski sociolozi, psiholozi, advokati spremni braniti – naročito omladinu (gdje, da se našalim, na svakog mladca dolazi po jedan psiholog a maloljetnička delinkvencija nikad veća!) – ustaše, proustaše, neobrazovanost mladih (koliko treba biti neobrazovan da uživaš u gore navedenim pjesmuljcima?), i lažljivost te prijetvornost političara, mogu skupiti svoje diplome na hrpu, spaliti ih, i sami uskočiti u lomaču! Možda koristeći mnoge političare za razbuktavanje ognja. Jer sem pravdanja neopravdanih ponašanja mladeži, ništa djelatno ne čine, sem mlaćenja prazne slame i verglanja istih frazetina. Omladina pak i njihovi roditelji, te ini odgajatelji – više volim reći, dreseri – mogu se stidjeti kako nisu odgojili, već dresirali svoju dječicu, da ne raspoznaje dobro od zla, dok nogometaši, rukometaši i drugi ganjači prazne mješine samo dokazuju da imaju više mozga u njoj negoli u glavama. Ako netko u svojim pjesmama pjeva o ratnim zločincima, o povratku „Crne legije“, o klanjima, spominje Poglavnika i ustaški pozdrav „Za dom spremni“, kao i oni koji to brane hrpetinama gluposti iscijeđenih iz svojih guzica, nisu ustaše, onda što su? Vojska spasa, Isusovi sljedbenici, humanitarni djelatnici, što li?

Pogledajmo kako je prozirno kršenje zakona od strane vlade koja ustraje da ga nije kršila (mada zakoni i Ustav jasno kažu da je) i iznosi argumente da su rukometaši zaželjeli slušati Thompsona, te da je doček (koji nije zabranila gradska vlast, izuzev nastupanja spomenutog njakala) od globalnog značenja za državu, već i sami, preglupi ustaški koalicioni partneri iz DP-a negiraju svojom inicijativom:

„Naime, Domovinski pokret pred koalicijske partnere donosi zakonsku inicijativu kojom će se jasno utvrditi da nijedna lokalna samouprava ne može blokirati događaje od nacionalnog interesa jer državi za takve odluke ne treba dopuštenje gradske vlasti.“

Čemu takav prijedlog, ako je – po riječima vladajućih ustaša i proustaša – i u okviru aktualnog, važećeg Ustava i zakona – vlada djelovala zakonito? Taj prijedlog DP-a je ustvari implicitno priznanje (koje shvaćaju oni koji ne misle tuđim glavama) da su djelovali protuzakonito i protuustavno, pa sada nastoje ozakoniti takvu rabotu za buduće slične slučajeve. Ograničiti važeću nadležnost lokalne samouprave, kako je propisuju aktualni zakoni i Ustav! Kako u ustaša glava postoji samo kao navodni ukras na ramenima, spomenimo i slijedeći hipotetski primjer:

Pretpostavimo da u footheadhandbalu, sportu tek u zasnivanju, u kojem će Hrvati svakako postati svjetski prvaci – pa potom reprezentativci, uz golemu podršku svojih obožavatelja požele na ex Trgu Republike, za vrijeme veličanstvenog dočeka javno općiti s nekim flundricama, da dokažu obožavateljima svoju muškost. Bi li vlada tada reagirala kao u slučaju rukometaša, pravdajući se željama „naših vitezova“ i nacionalnim značenjem osvajanja naslova prvaka? Ne bi, jer je zakon jasan –skaredno vladanje ne samo da bi bilo nemoralno, već i protivno zakonima koji reguliraju ponašanje na javnim površinama! Ali logika stvari je sasvim ista: footheadhandbalovci to listom žele, njihov uspjeh na prvenstvu je od nacionalnog interesa, a uvjeren sam da bi ih dočekala masa slavećih građana! Jedino što bi nekom hipotetskom A.P.-u odgovaralo nastupanje ustaškog pojca, ali mu zbog percepcije svoje funkcije i vlade kojoj predsjedava, ne bi pasalo javno općenje reprezentativaca na gradskom trgu. U logički posve jednakim situacijama, jednom se smije kršiti zakone i Ustav, a u drugom bi nas uvjeravao kako je to protuzakonito i protuustavno!

Na kraju teksta, za one kojima je njegova duljina zamaglila smisao koji proizlazi iz točaka navedenih na početku, jasno treba reći:

Nisu problem ustaški revac niti (pro)ustaška vlada, već njegovu bit treba tražiti u narodu (lišeći ga oreola svetinje koji ne dozvoljava realno razgovarati o njemu), u onom njegovom dijelu koji podržava nehumanu, nemoralnu, neetičku politiku koja nastoji mase dresirati kako bi krenule putem koji odgovara vlastima. Trenutno vladajućima, fašističkim predstavnicima kapitalističkih elita koje se ne libe upotrebljavati sva sredstva – sem onih stvarno demokratskih – za ostvarenje svojih ciljeva! Čovjek je animalnog porijekla, a veliki dio ljudskog roda s još neprevladanim atavizmima dalekih predaka – skupljanja u gomile, zvali mi njih krdo, čopor, ovce ili eufemistički narod (kako bi se zaboravilo porijeklo i zabašurila njegova prečesta neciviliziranost) – prelako je dresiranjem navoditi na krive puteve, a još teže vratiti na pravi.

Rekoh!

Pravo stanje stvari