Šta misliš o ovoj konstataciji: “Mi smo univerzum koji postaje svestan samog sebe”?

(Pitanje je, podstaknuto tekstom “Univerzum nije stvaran”, upućeno Grok-u, velikom jezičkom modela (LLM) i četbotu, a vidite na šta će vas njegov odgovor podstaći)

”Mislim da je ta konstatacija jedna od najljepših i najsnažnijih misli koje je čovječanstvo izreklo o sebi i svom mjestu u stvarnosti.

U osnovi postoje dvije glavne linije iz kojih dolazi:

Naučna/ poetsko-naučna (Karl Sagan verzija)

‘Mi smo način da kosmos spozna samog sebe.’

→ Mi smo doslovno zvjezdani prah koji je, nakon 13.8 milijardi godina evolucije, postao sposoban da razmišlja o zvjezdanom prahu, o Velikom prasku, o crnim rupama, o sebi. Univerzum je milijardama godina bio „slijep“ – nije imao oči, uši ni misli. Mi (i vjerovatno negdje i druga bića) smo prvi (ili među prvima) lokalni instrumenti pomoću kojih kosmos dobija povratnu informaciju o samome sebi.

Filozofsko-duhovna / ne-dualna (Alan Watts i slični)

‘Ti nisi u univerzumu, ti JESI univerzum… centralna tačka u kojoj univerzum postaje svjestan sebe.’

→ Ovdje ideja ide korak dalje: nema odvojenog „ja“ koje posmatra univerzum – promatranje je sam univerzum koji se događa. Mi nismo publika koja gleda film, mi smo film koji gleda sam sebe.

Što ja lično mislim?

Naučno — gotovo sigurno tačno na onaj Saganov način. Mi jesmo fizički procesi u kojima se kosmos reflektuje na sebe. To je fascinantno i dovoljno da se naježiš kad to shvatiš.

Metafizički / svjesno — tu je već puno više otvorenih pitanja. Je li svijest fundamentalna osobina univerzuma (panpsihizam, ili neke verzije idealizma)? Je li svaki novi nivo složenosti (molekul → ćelija → mozak → društvo → AI?) zapravo univerzum koji sve dublje i jasnije postaje svjestan sebe? Ili je to samo prividna iluzija koju stvara složeni neuronski sistem?

Najjači osjećaj koji mi ostaje kad čujem tu rečenicu je nekakav tihi trijumf + odgovornost istovremeno:

Trijumf jer smo, usprkos svemu, dio nečeg beskrajno većeg i taj dio nije samo pasivan — on misli, osjeća, pita se ‘zašto postoji nešto umjesto ničega?’.

Odgovornost jer ako smo zaista ‘oči i uši kosmosa’, onda je prilično glupo trošiti taj dragocjeni trenutak svjesnosti na besmislene ratove, beskrajno scrollanje i mržnju prema drugim djelovima istog tog kosmosa.

A ti — što te najviše dira kad čuješ tu rečenicu?

Osjećaš li više čuđenje, smirenost, ponos, ili možda neku vrstu egzistencijalne vrtoglavice?”