Autorka: Melita Vrsaljko

”Autocenzura nas neće spasiti od napada”, kaže u razgovoru za Valter Dejan Jović, profesor međunarodnih odnosa na Sveučilištu u Zagrebu te gostujući profesor na Sveučilištu u Beogradu, čija su glavna područja stručnosti postjugoslavenske zemlje, njihova politika i povijest.

Kao povod razgovoru poslužio nam je val desnog radikalizma koji je zahvatio Hrvatsku te hajka i dezinformacijske kampanje koje desnica u zadnje vrijeme pokreće protiv njega.

Jović, koji je krajem 90-ih doktorirao je na Londonskoj školi ekonomije, u svom se radu često dotiče teme Jugoslavije. Autor je knjiga: Jugoslavija: država koja je odumrla, Rat i mit: politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj, Uvod u Jugoslaviju, a nedavno mu je objavljena i knjiga Otpor intelektualaca: predstavljanje nezastupljenih – suprotstavljanje moćnima.

S profesorom smo razgovarali o napadima i pritiscima koje doživljava zbog svojih stavova, o slobodi govora u Hrvatskoj, kao i o političkoj klimi u Bosni i Hercegovini i onoj na globalnoj razini.

Radikalna desnica jača globalno, pa tako i u našem sokaku. Hrvatska desnica gradi atmosferu linča oko brojnih javnih osoba; političara, znanstvenika, novinara. Na meti ste već duže vrijeme, no nekako se čini da su se napadi intenzivirali u zadnjih pola godine. Postoji li neki specifičan razlog tome, ili se to može gledati kao posljedica rasta desnog radikalizma u Hrvatskoj u posljednjih pola godine?

JOVIĆ: Radikalna desnica pokušava razoriti svako mjesto kritičkog mišljenja, onog mišljenja i djelovanja koje ne ponavlja dogme i fraze, nego ih dovodi u pitanje. Ja sam na meti kao netko tko uporno dovodi u pitanje mitove i dogme, držeći se činjenica, recimo u svojoj ranijoj knjizi „Rat i mit“. Činjenice koje ne odgovaraju dogmaticima su, naime, subverzivne – one podrivaju njihove interpretacije koje se često grade na neistinama. To je tipično za post-činjenični svijet, za svijet post-istine i post-prosvjetiteljstva.

Ovaj novi krug napada ima veze, barem jednim dijelom, s mojom knjigom o kritičkoj inteligenciji, koja je objavljena početkom jeseni prošle godine pod naslovom „Otpor intelektualaca“. Ona je poslužila da promoviram odvažne intelektualce koji su se suprotstavljali dogmi i benevolentno upozoravali na opasnosti, za što su često plaćali visoku cijenu. Istodobno, promoviram i potrebu intelektualnog otpora dogmatizmu u sadašnjosti, a nema većeg dogmatizma od državne nacionalističke propagande. Uz to, dolazak Domovinskog pokreta na vlast, i to uz ultimatum da Srbi moraju biti isključeni iz vladajuće koalicije, osnažio je radikalizam, tako da sam na meti i kao Srbin koji ne krije svoj nacionalni identitet. Tzv. etnototalitaristi, kako ih nazivam, imaju ideju da je domovina isto što i dom, te da većina (koju smatraju jedini narodom) nije suverena u „svojoj“ zemlji ako nema svih 100 posto „vlasništva“. Njima smeta svaki Drugi, a u slučaju Srba – njih tretiraju kao neželjene „podstanare“ ili kao migrante, kao okupatore i agresore, kao strance koje treba prognati u Srbiju. Mene se sada pokušava izbaciti sa sveučilišta, a radikalna desnica traži i da me se progna iz Hrvatske, premda sam u njoj rođen i njen sam državljanin. Ali, državljanstvo ne znači mnogo u ideologiji u kojoj je etnos, odnosno „nacionalnost“ sve. U zadnja tri mjeseca dogodila su se tri nova fenomena: jedan zastupnik vladajuće većine usudio se u Saboru tražiti otkaz za mene, i to na temelju lažne tvrdnje da sam rekao ono što nisam rekao. Onda su ispred mog fakulteta – protivno zakonu o javnim okupljanjima – organizirani protesti na kojima je bilo ukupno 11 ljudi iz radikalne desnice. Oni su tražili, također, otkaz i izgon. Treće, pokrenuta je hajka u jednom mainstream mediju u Hrvatskoj, u Večernjem listu, dakle, ne više samo u marginalnim radikalno-desnim medijima, koja je isto utemeljena na lažnoj tvrdnji, jer nikad nisam rekao ono za što su me napadali. Specifični razlog je u tome što se želi pokoriti moj fakultet, a u širem smislu cijelu misleću intelektualnu zajednicu, što se želi isključiti u potpunosti sve Srbe iz javnog života (osim onih koji su članovi Domovinskog pokreta) i što se koriste metode laganja u javnosti, a kad ih upozorite da lažu, oni nastavljaju jer činjenice za njih više nisu važne.

Predsjednik ste Savjetodavnog vijeća Srpskog narodnog vijeća (SNV) u Hrvatskoj, aktivni kada je riječ o raspravama o pitanjima važnima za srpsku manjinu u Hrvatskoj. Svjedočili smo nedavno prosvjedima zbog događaja u organizaciji srpske nacionalne manjine, dok se istodobno brojne fasade diljem Hrvatske uništavaju ustaškim znakovljem i natpisima “ubij Srbina”. Kako ocjenjujete kako se u svemu snalaze hrvatske institucije, jamče li one Srbima u Hrvatskoj ostvarivanje njihovih prava, ili nedovoljno reagiraju na jačanje radikalizma?

JOVIĆ: Hrvatske institucije se ponašaju kako vlast traži od njih. A vlast se igra s vatrom, nadajući se da će se ona ugasiti sama od sebe. Ponašaju se onako kako je David Owen opisao ponašanje Miloševića u odnosu na srpski nacionalizam. On je rekao da Milošević jaše na tigru nacionalizma, nadajući se da ga on neće ugristi. Zanose se iluzijom da ono što je dopušteno više nije privlačno, pa će se ekstremisti umoriti od provociranja kad i ako nešto više ne bude tretirano kao provokacija, nego postane uobičajeno. Najčudniji “argument” koji sam čuo je – da je tako i pjevanje pjesme “Vilo Velebita” prestalo otkako više nije “problematično”, jer je legalizirano. Istina je da se „Vila Velebita“ više ne pjeva kao neka subverzivna pjesma, ali sad se počelo vikati “Za dom spremni!”. A ako se sada legalizira i to – vikat će se “Ubij Srbina!”. Ekstremizam se ne može pobijediti njegovim prihvaćanjem kao da se radi o nečem normalnom. Ako se dozvole grafiti koji prijete Srbima ili nekim drugim danas potisnutim grupama u društvu na fasadama škola, sutra ćemo imati te iste prijeteće grafite na privatnim kućama tih Srba.

Dakle, dopuštanje ekstremističkih poruka, koje su ujedno i prijetnja onim grupama koje su stradale pod tim sloganima, ne dovodi do njihova postupnog nestajanja, nego do normaliziranja onoga što je bilo i što bi trebalo ostati nenormalno. Institucije su dobile signal s vrha da mogu postupati praktički kako žele – jer je ideja “dvostruke konotacije”, npr. u odnosu na slogan „za Dom – spremni!“ dopustila visok stupanj arbitrarnosti. I one se tako ponašaju: nekad prijavljuju, a nekad toleriraju i štite izgrednike. Istakao bih da su protesti koje je protiv mene organizirala stranka Dražena Keleminca 24. oktobra prošle godine bili dopušteni premda su se održavali u neposrednoj blizini vrtića u vrijeme dok su u njemu bila djeca, koja su bila na pet metara od toga govornika, dok je on govorio o četnicima, klanjima, ubijanjima, ratu i mene povezivao s tim. Zakon kaže da se politički protesti ne smiju organizirati u blizini vrtića, ali je policija svejedno dopustila skup, kršeći zakon. Dakle, ekstremistima se popušta, opet smatrajući da će se oni možda smiriti ako im se dopusti da rade što hoće. Sada protestiraju pred privatnim stanovima onih koji im se ne sviđaju. To je posljedica takve politike.

Proteklu godinu priveli ste kraju tako što ste odgovarali na neutemeljene optužbe Žarka Ivkovića, kolumnista Večernjeg lista koji je napisao da ste rekli da je Hrvatska propali projekt. Nakon što se pokazalo da to nije točno, napadi su nastavljeni bez ikakve isprike, a pridružili su se i neki djelatnici iz drugih medija. Nedavno ste napisali na Facebooku: “Umjesto da se osvrnu na ono što sam doista napisao i rekao u tim knjigama i člancima, oni imaju potrebu napadati me za ono što nisam rekao, nego mi se pripisuje ili potpunim izmišljanjem”. Je li ova apsurdna situacija još jedan od pokazatelja da živimo u post-činjenično doba i što nam ona govori o ulozi medija danas, budući da je jedna takva kampanja krenula iz poznatog mainstream medija, a ne nekog rubnog portala?

JOVIĆ: Dosad sam u svojim knjigama, člancima i intervjuima izrekao ili napisao najmanje dva milijuna riječi, možda i bliže tri. Nemam ništa protiv kritike i rasprave o bilo čemu što sam napisao ili rekao, ali ovdje se radi o kompletnim izmišljotinama, podmetanjima i pukim difamacijama. To je tipičan modus operandi radikalne desnice u doba post-istine i post-činjenica. Nije važno što je istina, što si stvarno rekao, nego je važno tko si i što oni misle da si mislio. Nije važno što se cijeli život zalažem za suradnju Srba i Hrvata, protiveći se srpskom i hrvatskom nacionalizmu i ekstremizmu – nego je važno da se svakog Srbina proglasi četnikom, agresorom i okupatorom, pa je potrebno izmišljati. Kako je rekao jedan od tih “polemičara” protiv mene – Ivica Miškulin – “nije šija nego vrat”, pa premda nisam rekao to za što me se optužuje sigurno sam “smatrao”. Drugi, Ivan Hrstić, čak kaže – nisam rekao ali sam mislio, pa me proziva zašto ne priznam da sam mislio. To je dostojno najgorih staljinističkih montiranih procesa. I oni to znaju, naročito Miškulin, koji je napisao knjigu “Usta širom zatvorena”, a sada prelazi na šiju i vrat. Uz to mi dijeli lekcije o znanstvenosti, a u Scopusu je citiran 90 puta manje od mene.

Što se tiče Večernjeg lista koji im je objavio sve te članke, uključujući dva na katolički Badnjak, a jednog na državni praznik – valjda je to sve bilo toliko hitno pa nije moglo sačekati – to nije prvi puta da oni vode kampanju utemeljenu na lažima protiv mene. To su radili u doba kad je HDZ skrenuo udesno pod Tomislavom Karamarkom, a ja sam tada bio glavni analitičar ureda Predsjednika, 2014. godine. Tada sam još donekle mogao razumjeti da koriste sva sredstva protiv mene, jer su uvijek bili desni politički akter. Ali sada je to prešlo svaku granicu. Zbog svega toga pisao sam upravi Styria Media Grupe u Grazu, da ih upozorim na to kako Večernji list stvara atmosferu koja pogoduje ekstremizmu, šovinizmu i kulturi laži. Očekujem njihov odgovor.

Osim napada na Vas, napadao se i Fakultet političkih znanosti (FPZG). Mislite li da će sveučilištima u Hrvatskoj u budućnosti sve češće braniti svoju autonomiju i ulogu “oaze” slobodne misli pred napadajima desnice, koja očito ima problem sa znanstvenim analizama kojima pridaje ideološke konotacije? Osjećate li možda da se sužava krug slobode govora, da jača autocenzura?

JOVIĆ: Mislim da nikad u svojoj povijesti od 63 godine moj fakultet nije bio napadnut ovako javno, grubo i sramotno. Dobro se brani. Da podsjetim, fakultet je osudio pokušaj političara iz vladajuće koalicije da određuje tko smije a tko ne smije biti profesor. To je bio napad na autonomiju sveučilišta, koja je ustavna kategorija i spada u temeljne vrijednosti ustavnog poretka. Prethodni pokušaji njena narušavanja – a neki su dolazili sa samog vrha države – također su osuđeni i odbačeni, prije svega od strane Hrvatskog politološkog društva. Fakultet ne smije i neće popustiti pred tim pritiscima, jer bi to značilo da pristaje postati politička škola vladajuće koalicije. Sramno je i nečuveno da član vladajuće koalicije zove fakultet i pita što će se poduzeti protiv jednog profesora, te da traži otkaz i to zbog lažne tvrdnje da je rekao ono što nije rekao. Naravno da je to ozbiljan pritisak, koji je usmjeren i na zastrašivanje mlađih kolegica i kolega, kojima se šalje poruka – ako krenete putem kritičkog mišljenja život će vam biti „usamljenički, jadan, gadan, nasilan i kratak“, da parafraziram Hobbesa. Sve to danas kritičkim intelektualcima poručuju ekstremisti, bilo oni za koje znamo ili anonimni. Autocenzura nas neće spasiti od tih napada. Ja pazim na svaki zarez kad nešto pišem ili govorim, jer je to i inače glavni dio moje profesije – da budem precizan s riječima i gestama. Ali, kao što vidite – to ništa ne znači, jer mi se riječi ubacuju u usta, pa skoro da nema veze jesam li nešto rekao ili ne.

Nedavno ste u jednom intervjuu, govoreći o knjizi, rekli kako su intelektualci i oni akademici koji izađu iz sfere sveučilišnih rasprava u onu javnu kako bi ukazali na određene stvari, makar zbog toga bili “na tapeti”. Je li beskompromisno i kontinuirano isticanje činjenica, naročito onih koji se odnose na povijesna događanja ovog podneblja, postao čin građanske hrabrosti u Hrvatskoj?

JOVIĆ: Da, mislim da je postao čin građanske hrabrosti, ali i sastavni dio odgovornosti obrazovanih ljudi, koji imaju obavezu biti dobri građani i doprinijeti javnom dobru, barem tako ja mislim. Tko u akademskoj zajednici nije spreman govoriti što misli i djelovati u korist javnog dobra, bolje je da traži drugu profesiju. Žalosno je što je naša profesija, ako se obavlja savjesno, i danas jedna od najopasnijih, da su profesori a naročito intelektualci među njima izloženi egzistencijalnim rizicima. Prijetnje kojima smo izloženi – naročito ako pripadamo manjinskim zajednicama a posebno u ovom slučaju srpskoj – kad obavljamo svoj posao, o tome svjedoče. Ali, kao što sam napisao u svojoj knjizi, intelektualci – naročito oni koji pripadaju manjinama koje su meta ekstremizma – često završavaju u egzilu, ili još gore od toga, bivaju spaljeni, ubijeni, zatvoreni, prisilno ušutkani. U kratkom razdoblju liberalne demokracije smo mislili – utopijski – da su te opasnosti iza nas, ali sada izgleda da se vraćaju. U svijetu već postoji sedam raznih udruženja otpuštenih, kažnjenih, proganjanih profesora i znanstvenika, umjetnika i drugih intelektualaca. Otpuštaju ih zbog verbalnog ili čak delikta mišljenja posvuda – od Mađarske do Amerike, od Turske do Britanije, a da o nedemokratskim režimima izvan Zapada i ne govorim. Mislili smo da nam više nikad neće trebati neki odbor za obranu slobode misli i izražavanja, da je to potrebno samo u autoritarnim i neslobodnim režimima. Ali izgleda da nam treba.

Teme Drugog svjetskog rata učestala su stvarnost javnog diskursa u Hrvatskoj više nego u ijednoj zemlji bivše Jugoslavije. Što nas je dovelo do ove točke?

JOVIĆ: To je kompleksno pitanje, pa ću navesti samo ukratko moguće elemente za odgovor. Želja za osvetom poraženih snaga. Amaterokracija koja omogućuje da se i najnekvalificiraniji i najneobrazovaniji uključuju u javne diskusije i da ih se tretira kao ravnopravne stručnjacima. Val političkog falsificiranja prošlosti, koji odgovara onima koji su izgubili u Drugom svjetskom ratu, pa toleriraju rehabilitaciju kolaboracionista kako bi i sami „očistili“ vlastitu prošlost, npr. u Srednjoj Europi. Tretiranje rata – ovog iz devedesetih godina prošlog stoljeća – kao temelja novog nacionalnog identiteta, što onda dovodi do slavljenja rata kao najvažnijeg događaja u prošlosti, čime se negira ili minimizira važnost mira. Ponovno korištenje simbola iz Drugog svjetskog rata u kontekstu novih ratova. Obnova ekstremističkih ideologija i njihovo normaliziranje. Rast konzervativizma i antiprosvjetiteljstva, koje promovira tezu o tome da su činjenice nevažne a sva prethodna istraživanja bezvrijedna. Teza o „dva totalitarizma“ koja negira da je nacizam bio jedinstven događaj, kojega se ne može izjednačiti ni s čim drugim. Pokušaj rušenja postojećeg poretka i njegovih vrijednosti – na domaćem i međunarodnom planu. To bi bili, po mom mišljenju, glavni razlozi.

Hrvatski eurozastupnik u Europskom parlamentu Tomislav Sokol nedavno je izjavio kako je hrvatski entitet realan ishod ako bošnjačka politika nastavi odbijati reformu Izbornog zakona i preglasavati Hrvate u Bosni i Hercegovini, što je izazvalo reakcije u BiH. Je li inzistiranje hrvatske vanjske politike na pitanju „legitimnog predstavljanja“ Hrvata u BiH dugoročno nanosi štetu samoj BiH?

JOVIĆ: Rekao je nešto još gore – da se Bošnjaci moraju urazumiti. To je samo jedna od uvredljivih izjava o Bošnjacima i o samoj Bosni i Hercegovini – sjećamo se i prethodnih koje su govorile o „sapunu i parfemu“ i sličnih. One proizlaze iz etnopolitike koja je glavna karakteristika hrvatske vanjske politike prema BiH, ali i prema Crnoj Gori i Srbiji. Proces pridruživanja Europskoj uniji koristi se da bi se nametnula rješenja koja imaju izvor u specifično etno-nacionalističkim ciljevima. Pisao sam mnogo o hrvatskoj politici prema BiH, jer je ta tema konstantno „druga“ u vanjskoj politici Hrvatske. Uvijek je postojala neka „prva“ tema, kao što su bili međunarodno priznanje, reintegracija teritorija i članstvo u NATO i EU, ali je Bosna i Hercegovina bila odmah po važnosti iza tih tema. Hrvatska je imala vrlo različite politike prema BiH – od Tuđmanove skeptičnosti prema opstanku bilo koje multinacionalne zemlje pa i Bosne i Hercegovine, preko Mesićevog punog uvažavanja suvereniteta BiH, Josipovićeve politike suradnje sa sva tri naroda i oba entiteta, do teze o BiH kao drugoj domovini Hrvata, do Milanovićeve ideje da treba blokirati Švedsku kako bi se riješilo pitanje Hrvata u BiH.

Hrvatska sada nastoji pridobiti Europsku uniju da podrži njene ciljeve, što je legitimno, ali zasad neuspješno. Kakav će izborni zakon biti u nekoj zemlji, to nije legitimna tema ni za druge zemlje ni za Europsku uniju, posebno stoga što u BiH već i sada postoji preveliki utjecaj stranih faktora – do te mjere da Bosna i Hercegovina nikad nije sama pisala svoj ustav na demokratski način. Rješenje je da se suverenitet – uključujući i unutarnji – Bosne i Hercegovine vrati u ruke građana Bosne i Hercegovine, uvažavajući činjenicu da se većina njih izjašnjava kao pripadnici jednog od tri „konstitutivna“ naroda. Ali Bosna i Hercegovina je više od tri naroda, ona je država koja – kao i svaka druga – mora jačati osjećaj demokratske uključenosti svih njenih građana, bez obzira na njihove različitosti. Ako se nastavi inzistirati na razlikama a ne na sličnostima, ako se ne uspostavi demos u Bosni i Hercegovini, ta će zemlja ostati kao neka „iznimka“ u suvremenom svijetu, a nacionalizmi unutar nje će jačati, i to sva tri. Neki upravo to priželjkuju, jer se nikad nisu pomirili s tim da višenacionalne države mogu opstati, nego se nadaju da će propasti kako bi se pokazalo da su – kao etnonacionalisti – bili u pravu od početka. Europska unija stoga mora čvrsto ostati na poziciji očuvanja Bosne i Hercegovine, a mora više napraviti na njenoj demokratizaciji i suverenizaciji.

Istovremeno, postoje mišljenja u BiH (i dalje manjinska) da su Željko Komšić i Dragan Čović jedan drugom izgradili karijere, odnosno da je Komšić dugoročno nanio veliku štetu vlastitoj državi inat politikom koja nije dala nikakve rezultate, postala je svrha samoj sebi, a istovremeno snažno doprinijela homogeniziranju hrvatskog glasačkog tijela oko desno orijentiranog HDZ-a i Dragana Čovića (npr. Enver Kavaz, Drago Bojić). Kakav je općenito Vaš stav o ovome i smatrate li da postoji neki nukleus progresivnih snaga u bošnjačkoj i hrvatskoj politici u BiH, koji može riješiti ovo pitanje po mjeri svih?

JOVIĆ: Progresivne snage postoje u svakoj zemlji, naravno i u Bosni i Hercegovini. Ali sistem kojeg su zajednički oblikovali domaći etnonacionalisti i SAD kroz Dejtonski sporazum ih praktički onemogućava. Pričao sam o stvaranju Dejtonskog sporazuma s Christopherom Hillom, koji je bio zamjenik glavnog arhitekta tog sporazuma, Richarda Holbrookea. Pitao sam ga zašto je za BiH zamislio sistem koji je sasvim drukčiji od onog u SAD-u. Rekao mi je da su Amerikanci htjeli građansku Bosnu i Hercegovinu, ali da su tri lidera – Milošević, Tuđman i Izetbegović – rekli da je jedino oko čega se slažu to da je Bosna i Hercegovina zemlja tri naroda. Amerikanci su na to rekli: „U redu, ako je to ono oko čega se slažete, gradit ćemo takvu Bosnu i Hercegovinu“. Oni su – ta trojica – vrlo dobro znali zašto se protive bilo kakvoj drukčijoj Bosni i Hercegovini, a kad se pogleda današnje stanje, vidi se da su time omogućili trajnu etnifikaciju politike unutar te zemlje.

Dejton je, da se razumijemo, bio vrlo uspješan sporazum jer je zaustavio rat, reintegrirao tu zemlju i onemogućio da se obnove neprijateljstva. On je omogućio i značajnu integraciju u stvarnom životu, dok je ostavio dezintegriranost u simboličkom polju, u polju nacionalnih simbola, narativa i političkih aspiracija. Na novoj je generaciji Bosanaca i Hercegovaca da naprave korak dalje – uz pomoć Europske unije, ako ona opstane – i da pokažu da su ideje o razbijanju njihove zemlje bile i ostale opasne i nemoguće. Da bi se to postiglo, treba sačuvati onaj stupanj stvarne integracije koji je postignut, a istovremeno je potrebno graditi novi historijski sporazum kako bi Bosna i Hercegovina prvi put u svojoj povijesti dobila demokratski ustav, koji nije napisan ni voljom revolucionarnih pobjednika (kao što je bio ustav socijalističke Bosne i Hercegovine) ni voljom stranaca u suradnji s ratnim vođama – kao što je slučaj s Dejtonskim ustavom. O tome sam također pisao – predlažući i način na koji je to moguće napraviti.

Kako trenutačni međunarodni poredak utječe na perspektivu BiH? Je li realno da BiH bude jedan od fokusa u geopolitičkom nadmetanju velikih sila?

JOVIĆ: Kriza međunarodnog poretka koji je oblikovao strukturu Bosne i Hercegovine jest potencijalna opasnost za tu zemlju. Ne treba zaboraviti da je Dejton nastao u doba potpune hegemonije Zapada, koja je bila tolika da su i Rusija i Kina samo promatrale događaje, ne suprotstavljajući im se, nego ih podržavajući. Od 2008. takvog konsenzusa više nema, nego se događa konfrontacija Zapada s Rusijom, a djelomično i Kinom. Za Rusiju i Kinu, Zapadni Balkan više nije područje „šestorice“ kao što je za Europsku uniju koja je stvorila taj pojam i tu „regiju“ kao privremeni prostor zemalja koje čekaju na prijem u EU. Za Rusiju i Kinu, sve zemlje te regije su već dio Zapada, osim onih koje nisu ni u EU ni u NATO-u, a to su samo Bosna i Hercegovina i Srbija, budući da ni Rusija ni Kina ne priznaju Kosovo. U slučaju BiH, ona nije u NATO-u ni u EU, ali je NATO u njoj, a Zapad je i dalje kontrolira kroz poziciju Visokog predstavnika.

U Srbiji to nije slučaj, pa je stoga bitka za utjecaj u Srbiji i nad Srbijom danas u glavnom fokusu nadmetanja Zapada i Rusije odnosno Kine na Balkanu. Ali, to se – preko Republike Srpske – prenosi i na odnose u BiH. Ako bi se dogodio raspad postojećeg poretka – npr. ako se raspadnu EU i NATO – ili čak i ako se samo SAD odreknu Dejtona kojeg je napravio Bill Clinton, situacija bi se dodatno zakomplicirala. Kad se stari poredak raspadne a novog još nema, nastaje opasan moment anarhije i kaosa u kojem ono što je ranije bilo nemoguće sad postaje neizbježno, naročito ako na terenu postoje snage koje zagovaraju novo i odbacuju staro. Oni koji su nezadovoljni prethodnom „podjelom karata“, nadaju se takvom razvoju događaja, a oni koji su zadovoljni ili ovise o prethodnom poretku, od takvog razvoja događaja strahuju – s pravom.

Jedna od prvih stvari koje studenti politologije nauče na Vašim kolegijima teorije međunarodnih odnosa jesu definicije bipolarnog i multipolarnog poretka. SAD su nedavno napale Venezuelu, bližimo se četvrtoj godini ruske invazije na Ukrajinu, Kina je sve važniji i snažniji akter u geopolitičkoj slici svijeta. U kakvom poretku danas živimo i što mislite da je važno da Vaši studenti, koji tek ulaze u svijet politologije, znaju o međunarodnim odnosima danas?

JOVIĆ: Danas živimo u doba transformacije međunarodnog poretka, s brojnim neizvjesnostima i nepoznanicama koje prate tu transformaciju. Živimo u post-unipolarnom poretku, a hoće li on biti pretvoren u politički multipolarizam, to tek treba vidjeti. Obnavljaju se stare ideje o „interesnim sferama“, a dolazi i do rušenja međunarodnih organizacija i povlačenja iz postojećih sporazuma i konvencija. Snaga – vojna i ekonomska – ponovno postaje važnija od ideala i vrijednosti, a pitanje je hoće li se uspostaviti neka nova ravnoteža snaga na globalnom nivou. Demokracija, a naročito liberalna demokracija, više nije ni izbliza „jedina opcija“, kao što je izgledalo nekima u 1990-ima. Povećava se broj autoritarnih režima, a snage koje se protive liberalnoj demokraciji jačaju čak i na Zapadu. Velike sile odbacuju ideju globalizacije, te nameću ideju suverenizma kao nekog oblika zatvaranja u nacionalne države. Istovremeno, tretiraju manje moćne zemlje kao od njih zavisne, obnavljajući ideju kolonijalizma i imperijalizma. Ponašaju se kao da suverenitet postoji samo za moćne, a za druge se on narušava na način koji je nespojiv s idejom samoodređenja – što vidimo i u Ukrajini i u Venezueli. Obnavljaju se rasističke politike, naročito prema migrantima, povećava se represija i nasilje, narušavaju se stečena prava. To su velike opasnosti za sve.

Međunarodni odnosi kao akademska disciplina nastali su nakon velikih svjetskih ratova 20. stoljeća, s ciljem da nađu formulu za uspostavljanje samoobnavljajućeg mira i da spriječe ratove. Ali, ratovi su danas opet u modi, o njima se ne govori više kao o tragediji koju treba izbjeći, nego kao o načinu rješavanja problema. Na nama je da se odredimo – jesmo li na strani sile i rata, ili na strani mira i suradnje. Oni koji su danas na strani mira i suradnje su često prokazani kao utopisti i „pacifisti“. Za mene, međutim, nema dileme – treba biti na strani mira, nikad rata. Na strani ljudskih i manjinskih prava – a ne na strani onih koji ih negiraju i ukidaju. I na strani onih koji su ugroženi i napadnuti, nikad na strani onih koji silom pokušavaju pokoriti druge.

 

INTERVJU DEJAN JOVIĆ: Radikalna desnica razara svaki pokušaj kritičkog mišljenja