Piše: Endru Koribko*

Stabilnost u istočnom Mediteranu više se ne može uzimati zdravo za gotovo kao rezultat tri nedavna događaja: 1) rastućeg tursko-izraelskog rivalstva u post-Asadovoj Siriji; 2) navodnih planova Izraela da uspostavi snage za brzo reagovanje sa Kiprom i Grčkom; i 3) novih vojnih veza turskog saveznika Pakistana sa generalom Kalifom Haftarom iz istočne Libije. Gore navedeno se odvija usred izraelskih planova za podvodni gasovod Istočnog Mediterana do Grčke i pomorskih pretenzija Turske koje presijecaju tačno njegovu rutu.

Navodne snage za brzo reagovanje mogle bi se shodno tome okupiti za odbranu Istočnog Mediterana ako bi počela izgradnja na njemu, dok bi Pakistan mogao uspostaviti vojno prisustvo u istočnoj Libiji pod maskom obuke Haftarovih snaga za dopunjavanje turskih snaga u zapadnoj Libiji, kako bi pomogao Ankari da se suprotstavi ovome. Nesvjesni posmatrači trebalo bi da pročitaju ovaj članak ovdje kako bi saznali više o zbližavanju između Turske i Haftara, ranije neprijatelja, što unapređuje gore pomenute pomorske pretenzije prve.

Tursko-pakistanski tandem (TPT) se možda neće direktno sukobiti sa Izraelom oko Istočnog Mediterana, barem ne u početku, jer je mnogo vjerovatnije da će Turska u početku vršiti pritisak na njega u Siriji dok Pakistan izaziva probleme u njegovo ime na moru (možda dronovima) kroz svoje potencijalno vojno prisustvo u istočnoj Libiji. Cilj bi bio da se tenzije održe pod kontrolom i „uvjerljivo porecivim“. Međutim, to bi bilo teško učiniti ako bi ciljali članicu NATO-a Grčku, što bi moglo da se obije o glavu okupljanjem bloka oko sebe.

Iz tog razloga, TPT bi vjerovatno koristio hibridne provokacije niskog nivoa i „vjerovatno poricate“ protiv Izraela u prvoj fazi, mada bi se od Izraela očekivalo da ih zbog toga upozori ako se to dogodi. Nije moguće tačno predvidjeti šta bi moglo da uslijedi, ali je dovoljno predvidjeti da se Izrael vjerovatno ne bi povukao, jer to rijetko čini pod vojnim pritiskom. Konvencionalna eskalacija bi stoga mogla biti u planu, a to bi zauzvrat moglo da zapali cio region ako izmakne kontroli.

Turski interes da uključi Pakistan u ovaj spor ne bi bio samo da rasprši odgovornost za bilo kakvu eskalaciju oko svojih pomorskih pretenzija, već da dobije podršku jedine muslimanske nuklearne sile kako bi odvratila Izrael od odgovora na način koji rizikuje rat između njih. Sa svoje strane, Pakistan bi vjerovatno bio srećan da se ratuje protiv Izraela, jer bi to dobro prošlo na domaćem terenu, ali razumljivo je da ne bi želeo da ga Izrael primora da vodi konvencionalni rat ili da se povuče.

Bilo kakva ozbiljnija eskalacija između TPT-a i Izraela bi sigurno dovela do američke diplomatske intervencije, s obzirom na to da su sva tri aktera bliski partneri. Međutim, koju bi stranu SAD podržale, ostaje nejasno. Iako je Izrael jedan od njihovih najposebnijih partnera, gasovod EastMed bi mogao da dovede u pitanje novostečenu energetsku hegemoniju SAD nad EU, pa se može tvrditi da bi možda više volio da nametne kompromis kojim bi Izrael snabdijevao Tursku gasom baš kao što je spreman da snabdijeva Egipat.

Ako se Sirija pridruži Avramovim sporazumima, onda bi preko njene teritorije mogao biti izgrađen cjevovod od Izraela do Turske, dok bi i Liban mogao biti uključen ako i on potpiše sporazume. Čak i bez toga, podvodni cjevovod bi mogao da poveže izraelska priobalna gasna polja sa Turskom, što bi ojačalo njihovu složenu međuzavisnost radi smanjenja rizika od sukoba. To bi bio najbolji mogući scenario iz perspektive SAD za rešavanje tursko-izraelskih tenzija u istočnom Mediteranu.

* Autor je američki politički analitičar sa sjedištem u Moskvi, specijalizovan za globalni sistemski prelazak na multipolarnost