Želja za viškom moći uzrokovala je pad anđela; želja za viškom znanja uzrokovala je pad čovjeka: ali u dobrotvornosti nema viška; ni anđeo ni čovjek ne mogu se time dovesti u opasnost. (Francis Bacon)

Autor: Pepe Escobar

Putujući Italijom unakrs, od Furlanije i Pijemonta do Toskane, Umbrije, Rima i juga – Napulja i Sicilije – ne možeš se otresti upornog osjećaja zapanjujuće antropološke/kulturne sljepoće koja preuzima ono što je i ostaje, bez ikakve sumnje, konačna civilizacija-država cijelog Zapada (bez konkurencije).

Kako bi Godar, da je još živ, snimio ovu muku koja prožima Fric Langovu reinterpretaciju Homerove Odiseje u vili Malaparte na Kapriju, ali bez smrtonosne ljepote Brižit Bardo? Nažalost, sve je to sada samo sjećanja – fragmenti naslonjeni uz naše ruševine, kako kaže T. S. Eliot.

Današnja pozornica u ruševinama sigurno nema ništa homerovsko u sebi: prikazuje Zapad kao kržljavi duh naduvenih grudi, koji se valja u vlastitoj irelevantnosti, površnosti, društvenoj fragmentaciji, odsustvu Duha i odsustvu Logosa, hraneći svoju opsesiju Vječnim ratom – tragediju tretira kao dječju igru, a ne kao ono što stvarno jeste: ponor. Nije ni čudo što se Posejdonu fućka za ove glupe smrtnike.

U razgovorima s mojim italijanskim domaćinima, prijateljima i novim poznanicima, kukavičluk i potpuno odsustvo političke oštroumnosti među „vladajućim“ evropskim klasama postali su kristalno jasni, zajedno s njihovim nedostatkom hrabrosti da shvate dolazak novog multipolarnog vijeka (naslov moje najnovije knjige, Il Secolo Multipolare, objavljene u Italiji početkom ovog mjeseca).

Ova vještačka „Evropa“ po svaku cijenu želi očuvati iscrpljenu – politički i ekonomski – paradigmu, arhaični, anahroni status quo koji je tjera da se zatvori u sebe, praznu ljusku, sa izuzetno razornim posljedicama.

Zaslijepljujuća ljepota Costa Esmeralda, između Amalfija i Ravela, jedva prikriva činjenicu da na cijelom EU spektru vlada fizička i metafizička praznina, jer je Zapad ubio sve – čak i Ljepotu – i zamijenio to Ničim. Nihilizam vlada.

Ipak je plitki evrocentrizam vjerovati da haos koji vlada na ovom malom zapadnom poluostrvu Evroazije potresa cijeli svijet. Evroazija – i istočna Azija – žive u punom kapacitetu u dodatnoj dimenziji optimizma i kulturne afirmacije.

U budućnosti se Evropa možda naposljetku prikloni paradigmama drugih kultura i, uprkos sebi, čak ih apsorbuje u sinkretizmu prihvatanja – baš kao što je Evropa od sredine 18. vijeka nametala cijeloj Globalnoj većini svoje paradigme i „vrijednosti“.

Moralni kolaps zapadne „civilizacije“

Tako je na Zapadu 2025. bila legitimna Annus Horribilis na više načina. Budući istoričari pamtiće je kao godinu kada je stari „poredak“ zasnovan na lako iskrivljenim „pravilima“ koji je decenijama upravljao svijetom razbijen kao organizujući princip, iako još postoji kao aparat. Institucije još „funkcionišu“ – tako da kažemo. Savezi se još nisu raspali – za sada. „Pravila“ se i dalje prizivaju i brane. Ali ne proizvode nikakve uočljive efekte.

Franceska Albanese je sve to sažela, govoreći o najužasnijem primjeru potpunog moralnog kolapsa zapadne „civilizacije“:

„Nikada ne bih pomislila da ću vidjeti evropske lidere kako se okreću protiv sopstvenih građana – guše proteste, slobodno novinarstvo, akademsku slobodu – samo da ne bi morali da pozovu genocidnu državu na odgovornost.“

Da: Istorija se rijetko najavljuje kao varvarstvo. Često se pojavljuje prerušena u „civilizaciju“.

Ono što sada imamo je jeftini, bezobzirni američko-cionistički osovinski grabež zemlje koji kriminalno uspostavlja novu normalnost, od „zapadne hemisfere“ (Venecuela je samo početak) do zapadne Azije (Palestina, Liban, Sirija) i uskoro, možda, Grenlanda.

Američki think-tankovi stvarno vjeruju da bi kontrola nad Grenlanom, osim očigledno imperijalnog prisvajanja dodatnih prirodnih resursa, mogla ometati ruski Sjeverni morski put – koji Kinezi nazivaju Arktičkim putem svile.

Ne geoekonomski, ali svakako vojno: Grenland bi u tom slučaju mogao postati idealna baza za američke ISR (izviđačko-nadzorne) kapacitete, koji bi se koristili da „podrže“ – tj. vode iz pozadine – Evropljane u njihovom Vječnom ratu u Ukrajini, a istovremeno i prijete Kini.

U suštini, to bi bila diverzionistička taktika za uspostavljanje podijeli pa vladaj u strateškom partnerstvu Rusija–Kina, dok Trump 2.0 kupuje neophodno vrijeme da preoblikuje i unaprijedi američki industrijsko-vojni kompleks i vodi tehnološki rat na frontu vještačke inteligencije.

Bivši izvršni direktor Google-a Erik Šmit – koji kontroliše tehnološke kompanije direktno umiješane u rat u Ukrajini protiv Rusije – opsjednut je trkom u AI. Velika tehnološka oklada u SAD je da će trka biti definisana do 2040-ih (Kinezi su sigurni da će biti znatno ranije). Pobjednik će onda ostaviti trag u 21. vijeku. Ulog ne može biti veći: ovo je u suštini trka između američke hegemonije i multinodnog, multipolarnog svijeta koji vode Rusija i Kina.

Gospodin Orešnik spreman da dijeli vizit-karte

Tokom 2025. Vječni ratovi su, predvidljivo, nastavljeni neometano. Ukrajina i Gaza stopile su se u isti rat.

Na ukrajinskom frontu, kabuki (tradicionalno japansko pozorište, poznato po stilizovanim predstavama) „mirovnih“ pregovora nastaviće se i 2026. Ali činjenice na terenu su nepromjenjive. Rusija će nastaviti sa stalnim vojnim napredovanjem. Moskva će sve više razarati ukrajinsku infrastrukturu. „Evropa“, slomljena iznutra, mrtvi kontinent koji još hoda. SAD neće isporučivati dodatno oružje. Moskva apsolutno nigdje ne žuri, jer je hladno izračunala da će se Zapad iscrpiti prije ili kasnije.

Rusija može za nekoliko minuta Oreshnikovati cijelo rukovodstvo „kriminalne organizacije“ u Kijevu i šire, uključujući NATO/MI6 handlere. Kao što je primijetio Andrej Martjanov, ruski sateliti serije Resurs vrše 24/7 skeniranje površine Zemlje „rezolucijom koja omogućava praćenje bilo koga, bilo gdje“, a uz to i pružaju metu. Pa zašto onda ne ići na glavu zmije? Zato što „Evropa sebe i 404 ubija bolje nego što su Rusi ikada i zamišljali“.

U međuvremenu, ruska tehnika puževačke ofanzive u kombinaciji sa tehnikom mašine za mljevenje već je postepeno razorila opsežni sistem bunkera koji je NATO postavio u Donbasu, superioran Mažino liniji. Te metode su postigle odnos žrtava deset prema jedan u korist Rusije u odnosu na Ukrajinu. To je još jedna nepromjenjiva činjenica na bojištu. Samo nepopravljive budale ismijavaju Rusiju kao „sporu“ i „slabu“. Puževska ofanziva nastaviće se i tokom 2026.

Što se tiče Vječnog rata, on je sada monopol evropskog bankarstva i finansija. Plan A – bez plana B – uvijek je bio nanošenje strateškog poraza Rusiji. Propao je katastrofalno – a gubici su ogromni. Sada konačno ulazimo u Plan B, koji nije ni plan: to je Rat, koji – kao dijamanti – traje vječno, kao sredstvo za povrat onih suludo uloženih troškova, restrukturiranje nenaplativih evropskih dugova i opravdanje daljih finansijskih prevara pod etiketom „bezbijednosti“.

Kada si u nedoumici, konsultuj Empedokla

Natrag na kabuki. Nova američka taktika, uspostavljena do kraja 2025, u osnovi je da odbaci Evropu – koja je već geopolitički leš – i pokuša da „zavede“ Rusiju sa nekoliko diplomatsko-ekonomskih šargarepa koje izgledaju obostrano korisno, istovremeno uvjeravajući Moskvu da Vašington želi da se integriše u multipolarni svijet.

I Moskva i Peking su dovoljno lukavi da vide kakvu grubu igru ovdje igraju. Postupaće s ekstremnim oprezom – i sinhronizovano.

Rusija će dostići taoistički paroksizam strpljenja, objašnjavajući da je uvijek bila spremna za pregovore – ali samo uz poštovanje činjenica na bojištu; kopanje duboko da bi se riješili korijenski uzroci NATO/Ukrajina/Rusija drame; i ciljanje na rješenje koje će definitivno okončati masovnu NATO-proksi prevaru.

Evropski mutanti, s druge strane, nastaviće da gomilaju konceptualno smeće, definišući Putinov projekat kao „prometejski“ i „ideološki“. Gluposti. Sve se svodi na uzajamno poštovanje i nedjeljivost bezbjednosti.

Američka Nacionalna strategija bezbjednosti, u međuvremenu, nastaviće da vodi hibridni rat protiv odabranih, percipiranih kao slabih čvorova Globalnog juga – posebno na „zapadnoj hemisferi“, tj. Karibima i Latinskoj Americi.

Tim prije je važnije da BRICS konačno konsoliduje svoje djelovanje – znatno prije godišnjeg samita u Indiji krajem 2026. BRICS mora ubrzati sve ekonomske/finansijske eksperimente u onome što sam ranije nazvao „BRICS laboratorija“ na putu ka izgradnji stvarno alternativnog, post-zapadnog nezavisnog platnog sistema, slobodnog od zapadne sankcijske demencije.

Rusija, Indija i Kina konačno remiksiraju originalni RIC Primakov trougao, sa svojim međusobno isprepletenim strateškim partnerstvima i sve većom saradnjom u trgovini, poljoprivredi, tehnologiji i de facto dedolarizaciji (ne treba ni govoriti). BRICS već proizvodi preko 42 % svjetske nafte; kontroliše preko 20 % – i raste – zlatnih rezervi (Rusija–Kina imaju 14 % – i raste); i čini preko 30 % globalnog BDP-a.

Natrag na svjetlo na kraju tamnog zapadnog tunela: Italija. Prije samo dva mjeseca filozofski velmajstor Masimo Kaciari je održao veličanstveno predavanje u Agrigentu – italijanskoj prijestonici kulture 2025. Empedokle, grčki predsokratovski majstor, rođen je u blizini. Empedokle je skovao kosmogonijsku teoriju četiri klasična elementa – vazduh, voda, zemlja i vatra –, sa Ljubavlju i Sukobom koji ih neprestano miješaju.

Empedokle, pod uticajem između ostalih velikog Heraklita i Parmenida, na kraju je uticao ni manje ni više nego na Aristotela, Nica, Heldinga i Fransisa Bekona.

Trebalo bi da ponovo naučimo, kao Bekon, kako primjećuje Kaciari, ono što je Empedokle učio – da bismo bolje dekonstruisali anglo-američki dogmu pozitivnosti: onu čarobnu formulu koja je rodila neobuzdani konzumerizam i komercijalizaciju života, kopiranu i prekopiravanu u nedogled od strane periferije Carstva haosa, eliminišući svaku etičku, filozofsku, semantičku, sociološku, istorijsku i političku refleksiju o pojmovima kao što su „demokratija“ i „sloboda“.

Toliko toga treba uraditi, a tako je malo vremena. Neka 2026. bude godina preporoda Predsokratovaca. Kao i godina preporoda kul stvari: razmišljanje, introspekcija, tišina, potraga za unutrašnjom ravnotežom i – kada je potrebna muzika – ambijent, fizički i mentalni, ekvivalent japanskom jazz-kissa duhu*.

Dok zatvaramo Annus Horribilis, neka se čuje za Čovjeka godine – koji ju je učinio manje užasnom: Ibrahim Traoré iz Burkine Faso. Prelijepa izreka trenutno prožima odabrane intelektualne krugove istorijski multipolarne Sicilije: Želimo biti sjever Burkine Faso, a ne jug Litvanije. Blagoslovljena neka je sva ta mudrost Magna Graecia, Mare Nostrum.

* predstavlja atmosferu i suštinu japanskih jazz kafića, poznatih kao jazu kissa — mjesta posvećena isključivo meditativnom slušanju kvalitetno snimljene jazz muzike na vrhunskim audio sistemima, uz minimalan razgovor, često uz kafu ili alkohol, što stvara kulturno utočište za ljubitelje jazz-a, posebno poslije Drugog svjetskog rata. 

Prevod: AI/PCNEN

Annus Horribilis