Piše: Endru Koribko*

Američka ‘specijalna vojna operacija’ u Venecueli dovela je do hapšenja predsjednika Nikolasa Madura i njegove zamjene potpredsjednicom Delsi Rodrigez, nakon čega je ova vatrena antiamerička ličnost ublažila svoju retoriku i predložila saradnju na agendi za saradnju. Njen politički zaokret uslijedio je nakon Trampove prijetnje da će „ako ne uradi ono što je ispravno, platiti veoma visoku cijenu, vjerovatno veću od Madura“. Nekoliko dana kasnije, Tramp je objavio da je pristala da preda 30-50 miliona barela nafte SAD.

Politiko je ranije objavio da su „američki zvaničnici rekli Delsi Rodrigez da žele da vide najmanje tri poteza od nje: suzbijanje protoka droge; izbacivanje iranskih, kubanskih i drugih operativaca zemalja ili mreža neprijateljski nastrojenih prema Vašingtonu; i zaustavljanje prodaje nafte američkim protivnicima“. Trampova objava je u skladu sa trećim zahtjevom i shodno tome sugeriše da su SAD uspostavile određeni stepen posredničke kontrole nad Venecuelom, što bi moglo dovesti do toga da se ostali zahtjevi na kraju ispune.

Pored gore navedenog, ABC News je izvijestio da sada uključuju i „izbacivanje Kine, Rusije, Irana i Kube i prekidanje ekonomskih veza“ sa njima, kao i „sporazum o isključivom partnerstvu sa SAD u proizvodnji nafte i favorizovanju Amerike pri prodaji teške sirove nafte“. Od ove četiri, veze Venecuele sa Iranom su najnejasnije, a jedina vidljiva manifestacija njihovog partnerstva je performativno antiameričko signaliziranje. Iran stoga ima najmanje da izgubi ako se to dogodi.

Kubanski interesi bi, međutim, bili najviše oštećeni ako SAD prisile Venecuelu da prekine ekonomske veze, budući da je ostrvska nacija, opterećena sankcijama, zavisna od subvencionisane nafte svog partnera. Prekid ovoga mogao bi ubrzati kolaps ekonomije i time je podrediti SAD, sa ili bez promjene režima, kao što Vašington pokušava da postigne već decenijama. S obzirom na kontinuiranu blokadu Venecuele od strane SAD, teško je zamisliti kako bi Kuba mogla da izbjegne ovu sudbinu, tako da bi to mogao biti svršen čin.

Što se tiče Kine, venecuelanska nafta čini samo 4% njenog ukupnog uvoza, dok je dug Venecuele od 17-19 milijardi dolara ništa u poređenju sa kineskom ekonomijom, tako da bi mogla sebi da priušti da izgubi oba. Problemi bi nastali samo ako bi SAD zastrašile druge glavne partnere u okviru inicijative „Jedan put i jedan pojas“ da slijede primjer Venecuele i prekinu izvoz resursa u Kinu i ne isplate svoj dug prema njoj. U tom slučaju, kaskadne posledice bi mogle da primoraju na promjene u strategiji razvoja Kine, čime bi se ometao njen uspon.

I konačno, novonastala Venecuela, koju kontrolišu posrednici, mogla bi dozvoliti američkim stručnjacima da pregledaju njenih procenjenih 20 milijardi dolarasovjetski/ruski arsenal da otkrije sve tajne svoje opreme, a dio tog oružja bi na kraju mogao biti poslat i u Ukrajinu. Jedna od mogućnosti je da SAD ovu de fakto delimitarizaciju učine dijelom plana faznog ublažavanja sankcija za Venecuelu. Kao i u slučaju najgoreg scenarija Kube u odnosu na Venecuelu, teško je zamisliti kako bi Rusija mogla ovo da izbjegne, tako da bi i to mogao biti svršen čin.

Jedini vjerovatan način da se ovo nadoknadi jeste vojni udar koji bi SAD uskratio mogućnost da pregledaju ili prebace ovu opremu, od koje bi veliki dio mogao biti uništen američkim udarima i/ili u paralelnom građanskom ratu, ali to se ne može uzeti zdravo za gotovo. Sve u svemu, dok bi Kina i Rusija mogle da prežive štetu koju bi američka posrednička kontrola nad Venecuelom mogla da nanese njihovim interesima, Kuba vjerovatno ne bi mogla. Stoga je moguće da će uskoro biti zadavljena i primorana da se potčini SAD.

* Autor je američki politički analitičar sa sjedištem u Moskvi, specijalizovan za globalni sistemski prelazak na multipolarnost