Piše: Ivo Škorić

Najsigurniji način za američkog predsjednika da brzo povrati popularnost je da započne rat. Zato svjedočimo ovom gomilanju američke mornarice u Karipskom zaljevu, nalik na gomilanje ruskih trupa na ukrajinskoj granici u veljači 2022. Venezuela nema veze s drogom. Dugoročno, Exxon i Texaco, svakako žele natrag u Venezuelu, da povrate uloženo, no nafte danas ima dovoljno za svjetsku potrošnju i nema žurbe oko Venezuele zbog nafte. Jedino što Trumpu treba je brz i neupitan trijumf nad Madurom.

Sljedeće godine je 250-godišnjica naše nezavisne države. Deklarativno, očevi naše domovine zaklinjali su se u slobodu, jednakost i zakon. Između redova, dobili smo stoljeće robovlasništva i brutalne otimačine – pljačke – zemljišta od domorodačke populacije, Manifest Destiny, koji je sto godina kasnije bio inspiracija Hitlerovom Lebensraum projektu, a sve u utrci da se akumulira što više u što manje ruku, zatim prvi industrijski, izuzetno okrutan i krvoločan građanski rat, a nakon toga stoljeće i po polarizacije između polovice stanovništva koja se zbog toga osjeća krivim i toga se stide i one druge polovice, koja smatra da je tako bilo od boga određeno.

Ono što i dalje osjećamo posljedice su tog bjesomučnog nagona za akumulaciju. Tako da danas manje od 1 posto stanovništva posjeduje više od trećine bogatstva ove zemlje. A 1 posto unutar tih 1 posto (dakle 0,01 posto) posjeduje 18 posto ukupnog bogatstva, dok je pred 40 godina posjedovalo “samo” 7 posto. Manje se o tome govori, a jednako je ubojito za stabilnost društva, koliko je s vremenom distribucija bogatstva postala i demografski izvitoperena, favorizirajući starce, koji sve kasnije umiru, ostavljajući svaku novu generaciju mladih sve siromašnijima. Godine 1940. je skoro 90 posto 30-godišnjaka zarađivalo više od svojih očeva, a 1986. tek 50 posto. Danas, gotovo nitko.

Danas su 70-godišnjaci 72 posto bogatiji nego pred 40 godina, dok su mlađi od 40 – 24 posto siromašniji. I sve im je teže naći posao. Zaposlenost mladih pada neprestano od 1948. Stopa nezaposlenosti među mlađima od 25 je više nego dvostruko viša od stope u bilo kojoj drugoj dobnoj skupini. Desetljećima je zaposlenost slijedila vrijednost S&P 500. U zadnjih pet godina, te dvije krivulje su se potpuno razišle: S&P 500 je nastavio vrtoglavo rasti, a zaposlenost je počela strmoglavo padati. Danas više ljudi zarađuje od obrtanja kapitala nego od vlastitog rada.

Niti si današnji mladi mogu više kupiti kuću, taj kvintesencijalni korak prema američkom snu. Od 1985.-2022. median prihodi su porasli <4x, a median cijena kuća skoro 7x, tako da je danas median prihod tek 57 posto od onoga koliko banke zahtijevaju da bi dale zajam za kupnju kuće. Nekretnine još jedino mogu kupiti starci, s ušteđevinom iz boljih vremena. Median godište kupca kuće danas je 61 godinu. I samo 21 posto nekretnina kupuju kupci kojima je to prva nekretnina.

Kuće uglavnom kupuju bogati penzioneri. I onda ih drže praznima. Jer su i cijene najma najviše u povijesti, nepriuštive, pa ne mogu naći unajmljivače. Noćna mora svakog mladića, dugo godina pejorativno pripisivana zemljama postkomunističkog bloka, kao što je Hrvatska – život sa starcima – danas postaje novo normalno i u SAD-u: 60 posto dečki od 18-24 živi sa roditeljima.

Nekad su američki 20-godišnjaci selili u velike gradove, živjeli s cimerima, išli na tulume, putovali slobodno zemljom, istraživali, nalazili se u prostranstvu ove velike zemlje – danas su skučeni na kvadraturu ekrana svog kompjutera, ili, češće, telefona, u podrumu kuće svojih roditelja, igrajući video igre, špekulirajući s dionicama i kriptovalutama, provodeći sav svoj socijalni život u neizmjernom prostranstvu interneta.

Još posebno nakon pandemije 2020. kad su ih sve potjerali iz škola da „ostanu kući“. Pa su ostali kući, i shvatili da im je baš fino biti kući, i sad više nikud niti ne idu van kuće. Provode napolju manje vremena od zatvorenika, kako piše Scott Galloway, profesor marketinga na NYU, u svojoj novoj knjizi Notes on Being a Man. A kako ženidba i skućivanje idu ruku pod ruku, tako je danas postotak 30-godišnjaka, koji su i oženjeni i skućeni manji od 10 posto, dok je 1950. bio veći od 50 posto.

Novac za školarine duguje ih 38 milijuna, startaju život pod opterećenjem duga (za koji nisu dobili adekvatnu protuvrijednost kroz obrazovanje i zaposlenje), a 5 milijuna ih je već u startu pod ovrhom. Raste i “nesigurnost oko hrane”, tj. glad. U najbogatijoj zemlji na svijetu, 200 tisuća djece gladuje. Dok neke sjeverne države, kao Minnesota, Vermont (8 posto djece na rubu gladi), Massachussets i New Hampshire imaju statistike kao razvijene zemlje EU, druge, kao Arkansas, Louisianna, Mississippi i Texas (24 posto djece na rubu gladi) izgledaju kao Treći svijet. Trump se pita zašto nam ne dolaze imigranti iz Norveške i Danske: pa nisu ludi doći u ovu shithole zemlju.

Brojkama o gotovo punoj zaposlenosti i padu cijena, te niskoj inflaciji, koje ova administracija objavljuje, ljudi jednako vjeruju kao što su vjerovali Milki Planinc u SFRJ kasnih osamdesetih. Samo tokom 43 dana government shutdowna ove jeseni izgubili smo 1,5 posto BNP-a, a 60 000 ljudi je ostalo bez posla, prema Kevinu Hassettu, direktoru National Economi Councila. Nakon tog shutdowna više niti jedna brojka nije vjerodostojna. Trump je, recimo, na badnje veče twitao (odnosno “truthao”) da nam je godišnji rast BNP-a +4,3 posto, a da inflacije – nema.

Država nam laže. Pad cijena isključuje najamnine, hranu i gorivo. Gotovo puna zaposlenost se ostvaruje tako da se ljude, koji sjede doma na bolovanju, i mlade koji rade po deset sati tjedno od kuće, vodi kao zaposlene. Rast potrošnje je još prisutan jedino među vlasnicima jahti i privatnih mlažnjaka. Jedino se još prodaju najskuplje nekretnine. Nitko na Wall Streetu te brojke ne uzima ozbiljno. Većina velikih ulagača (Buffet, Ackman, Thiel) su već rasprodali svoje dionice, tržište drže još mali, lakovjerni ulagači i twitovi našeg karizmatičnog vožda.

Za 80 posto rasta tržišta dionica, od pojave ChatGPT-a 2022. do danas, zaslužno je tek pola tuceta kompanija, koje sačinjavaju AI balon (NVIDIA, AMD…), a gotovo sav naš online život se nalazi na serverima 5 kompanija: Amazon, Alphabet, Microsoft, Meta i QST. Nezaustavljiva proliferacija data centara i broja servera, neophodnih da servisiraju sve veći oblak, u kojem se nalazi ispunjenje naših civiliziranih života i njihovih snova, zahtjeva sve veće količine električne energije: do 2028. se očekuje da troše godišnje 12 posto električne energije proizvedene u SAD, a danas već troše jednako kao Florida.

Svi ti data centri, sa sve više servera, zahtijevaju čipove, koje treba proizvesti od ograničenih resursa, što je dovelo do nestašice i strmoglavog (>100 posto) rasta cijena osnovnih materijalnih komponenata tog sustava, koji se svi proizvode na Tajvanu, u Kini, Koreji i Japanu, kao npr. kompjuterske memorije, ove jeseni, dovodeći do mogućeg skorog kraja ekspanzije AI balona. Rast cijena kompjuterske memorije je sitna komponenta inflacije, no kako sve što postoji o njoj ovisi, kao nekad o nafti, tako će se sljedeće godine taj trend sigurno odraziti na generalnu inflaciju.

Dotle, svaki dan 10 000 novih baby-boomera odlazi u penziju, u koju sve manji broj zaposlenih mladih sve manje ulaže od premalih plaća. Očekuje se da nakon 2034. država više neće moći svim umirovljenicima isplaćivati mirovine. Broj penzionera je u razdoblju 2010. – 2020. porastao peterostruko brže u usporedbi s generalnim rastom populacije. 59 milijuna ljudi u SAD-u danas je zaposleno brinući se o starcima. 64 posto njegovatelja ima kliničke znakove depresije. Bogatiji plaćaju pomoć. Obitelji troše više od četvrtine svojih godišnjih prihoda na održavanje svojih baka i djedova na životu. Godišnje se troši $415 milijardi na to. 40 posto plaćene pomoći su imigranti, uglavnom imigrantkinje, koje Trump kani deportirati.

Što zapravo onda preostaje mladima danas? Kako podizati djecu bez kuće, bez zaposlenja, bez sigurnosti da neće biti gladna, bez zdravstvenog, bez garancije obrazovanja, bez porodiljskog dopusta, uz neprestani rast cijena, uz uzdržavanje starih i nemoćnih roditelja? Osim toga, za reprodukciju našeg društva, naše demokracije i naše civilizacije, nije dovoljno samo da su ljudi skućeni i da nisu gladni.

Ljudi koji žive na rubu siromaštva ne participiraju u reprodukciji društva. O tome je pisao ekonomist Adam Smith još u 18. stoljeću, skovavši frazu “cijena participacije” – da se čovjek osjeća sigurnim pojaviti u javnosti bez srama – u Smithovo vrijeme to je značilo da si je sposoban priuštiti lanenu košulju. U svom eseju na Substacku, financijski analitičar Michael Green tvrdi da je to, danas, $140 000, prihod koji ostvaruje manje od 10 posto Amerikanaca.

Zemlja s 1 posto super-bogatih, 9 posto srednje klase i 90 posto ljudi koji (jedva) sastavljaju kraj s krajem, nema budućnosti kao demokracija, niti se može zvati civiliziranom. I taj pesimizam se najbolje očituje u padu volje za reprodukcijom. Baš kao što imamo sve više starih, tako, istovremeno, imamo i sve manje djece. Što onda dovodi do situacije koju imamo danas, i koja je tema ovog teksta, jer je najveća prijetnja preživljavanju našeg društva, naše nezavisne države.

Mladi ljudi ne samo da više ne žele imati djecu, nego im se gadi, u ovakvom društvu i pod takvim uvjetima, imati i intimne odnose. Scott Galloway u svojoj knjizi piše: “45 posto mladih muškaraca 18-25 nije nikada izašlo s djevojkom”. Jedan od vodećih desničarskih influensera te mlade generacije, Nick Fuentes (27 godina star), koji otvoreno izjavljuje da je Hitler bio cool, priznaje, tokom razgovora s Piers Morganom, da je djevac, kako nikad nije imao seks. To je danas trend.

Niti ne piju. Barovi u brooklynskoj četvrti Williamsburg, gdje sam se opijao u devedesetima, danas više ne služe alkoholna pića, a klijentela sjedi i bulji u telefone. Umjesto o drogama, 24 posto Generacije Z ovisno je o društvenim mrežama, serverima, čipovima, elektrici. Amerika 1960-tih, sex and drugs and rock and roll, ta slika postoji samo još u starim hollywoodskim filmovima. A i muzika je danas sačuvaj boze: Taylor Swift?!

Posebno na lijevom političkom spektru: “free love” ideje seksualne revolucije šezdesetih zamijenjene su woke ideologijom, gdje za svaki poljubac treba notarizirati ugovor o pristanku, te je natalitet na ljevici pao sa 2,8 1970. na 1,8 2020. Dečki i cure su se politički totalno razišli, dečki desno, cure lijevo, negdje nakon #metoo eksplozije 2006. – generacijski, globalno, svuda u razvijenom svijetu. Ne pričaju međusobno. U šezdesetima, u doba Rimskog kluba, smo se bojali da će nas biti previše do 2100. – danas strepimo da će populacija do tada znatno opasti. Umjesto tucanja u autu, današnja generacija ima OnlyFans, čiji prihodi su porasli od $0,3 milijarde 2019. na $6,6 milijardi 2023.

U međuvremenu, Trump proglašava antifašizam i antikapitalizam terorističkim poduhvatima, tvrdeći da su Amerikanci prirodno kontra socijalizma. To je još jedna notorna laž, koju kapitalistički sustav neumorno perpetuira već dva i po stoljeća, dok je još ranih 1600-tih, Robert Kayne, bogati trgovac u tada puritanskom Bostonu, morao platiti visoku kaznu što se usudio prodavati robu po znatno većoj cijeni nego ju je kupio (nešto što se danas, nakon dva i po stoljeća kapitalizma, nažalost, smatra sasvim prihvatljivim), i još se morao pokajati pred sugrađanima u crkvi za svoj grijeh.

Činjenica je da, dok su američki građani percipirali da im kapitalizam pruža budućnost, socijalizam nije bio popularan: ljudi su ga poistovjećivali sa diktaturama, redovima za hranu, mračnim, zatvorenim društvima. Danas, međutim, imamo socijalističke gradonačelnike u New Yorku i Minneapolisu, i 66 posto građana, koji se politički identificiraju kao demokrati, favorizira socijalizam nasuprot kapitalizma, dok kapitalizmu, prema posljednjim Gallupovim anketama, drastično i ekspresno pada popularnost.

Ljudi shvaćaju da im kapitalizam više ne pruža garanciju budućnosti i da je veća ekonomska jednakost nužan preduvijet funkcionirajuće političke demokracije. Čak osamdesetgodišnji bivši Clintonov strateg, James Carville, danas obgrljuje ideje, ovdje tipično etiketirane socijalističkim: 74 posto Amerikanaca želi minimalac od $20 po satu, 63 posto želi besplatno visoko obrazovanje, 70 posto smatra da je preskupo imati djecu bez univerzalne predškolske brige za njih – pred smrt, napokon, Carville misli da je krajnje vrijeme da vlast počne slušati i izvršavati što građani zaista žele, što Bernie Sanders trubi već 40 godina.

Trump i njegova kamarila ništa od toga ne žele, naravno. Ali Trump želi i dalje biti popularan. Tako je nedavno dekretom makao kanabis s popisa najopasnijih droga, nešto, što su još davno Obama, ili možda čak Clinton trebali učiniti, da su imali kičme. Preimenovao je Kennedy Centar u Kennedy i Trump Centar. I najavio izgradnju klase najvećih ratnih brodova od Bismarcka i Tripitza, nazvanih, naravno, Trump klasa.

No, najsigurniji način za američkog predsjednika da brzo povrati popularnost (pomoglo je i Clintonu i Bushu prvom, i Bushu drugom), je da započne rat. Zato svjedočimo ovom gomilanju američke mornarice u Karipskom zaljevu, nalik na gomilanje ruskih trupa na ukrajinskoj granici u veljači 2022. Venezuela nema veze s drogom. Trump je upravo pomilovao bivšeg predsjednika Hondurasa, Juan Orlanda Hernandeza, osuđenog na 45 godine zatvora za šverc 400 tona kokaina.

Venezuela ima najveće rezerve nafte na planeti. Ali slabu infrastrukturu za eksploataciju. Ono malo što izvade, prodaju uglavnom Kini, no Kini je to tek 4 posto uvoza i lako nadoknadivo iz drugih izvora. Dugoročno, Exxon i Texaco, svakako žele natrag u Venezuelu, da povrate uloženo, no nafte danas ima dovoljno za svjetsku potrošnju i nema žurbe oko Venezuele zbog nafte.

Jedino što Trumpu treba je brz i neupitan trijumf nad Madurom: za slučaj da AI balon prsne, i istiniti podaci o inflaciji i zaposlenosti najednom postanu očiti, te ekonomija naglo kolabira u nadolazećim mjesecima, tu su nosači aviona, kako popularnost baš ne bi previše pala prije “midterm” izbora za Kongres sljedeće jeseni. Sumnjam da će se itko baviti pravim problemima, koje Galloway opisuje.

Hoćete socijalizam? Dobit ćete rat!