Autor:Marko Kostanić

Današnje rasprave o socijalističkoj Jugoslaviji prilagođene su potrebama političkog trenutka i samim tim svedene na takozvane polarizirajuće momente. S obzirom na takav status “bivše države” općenito, ne čudi da se pitanja socijalističke ekonomije kao discipline tretiraju kao epizoda zablude vrijedna samo zaborava. Tog stava nisu Marko Grdešić, izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i Mislav Žitko, docent na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Njih dvojica su nedavno u renomiranoj izdavačkoj kući Routledge objavila studiju “Socialist Economics in Yugoslavia: A Critical History” (“Socijalistička ekonomija u Jugoslaviji: Kritička povijest”). Tim smo povodom s njima porazgovarali o nastanku ekonomije kao znanstvene discipline u Jugoslaviji, ulozi ekonomista u izgradnji socijalističkog sustava, odnosu između ekonomista i političara, ključnim raspravama koje su obilježile jugoslavenski period, stručnom tretiranju radničke autonomije, ideološkom napuštanje socijalističke ekonomije krajem osamdesetih i ostalim pitanjima iz kojih se mogu izvući korisne lekcije i za suvremeni trenutak.

Iz raznih struka i disciplina poznate su priče o tome što je bilo nakon 1945. godine. Unatoč “ideološkim grijesima” komunisti su eksperte ove i one vrste uključili u izgradnju države i sistema. U knjizi tvrdite da se to u području ekonomije nije dešavalo jer ekonomija kao disciplina u predratnom razdoblju zapravo nije ni postojala. Kako je izgledalo, ako zanemarimo “privilegiju” kopiranja Sovjetskog Saveza do 1948., to nastajanje socijalističke ekonomije kao discipline u logističkom i institucionalnom smislu?

Grdešić: Neposredno poslije završetka Drugog svjetskog rata postojali su neki studiji ekonomije, ali oni su često bili naslonjeni na pravne fakultete. Osim toga, nisu se bavili temama vezanim za razvoj socijalizma i samoupravljanja. Ekonomsku struku je trebalo stvoriti. Neki od najboljih ekonomista iz tog ranog razdoblja su se školovali u inozemstvu ili su proveli mnogo vremena u inozemstvu. To je bila i svjesna politika socijalističkog režima koji je prepoznao potrebu za ekspertizom. Kasnije, kada su nastali studiji, uključujući i doktorske studije, manja je bila potreba da se ide u inozemstvo. Trebalo je stvoriti i institute, strukovna udruženja, trebalo je pokrenuti časopise, konferencije. Već šezdesetih godina je sva ta znanstvena i stručna infrastruktura na mjestu. I izgleda prilično moderno i usporedivo s onime što postoji danas. Knjižnice na fakultetima i institutima su u ono vrijeme bile veoma dobre, moglo se doći do svih važnih časopisa i knjiga. Država je u to ulagala. I ekonomska struka koja je nastala na tim temeljima je postala produktivna, generirale su se debate, razvio se intelektualni život. Tako da je ulaganje u akademsku infrastrukturu dalo ploda.

Žitko: Drugim riječima, ekonomska disciplina je postojala u rudimentarnom smislu, ali ne kao “normalna znanost” na način kako je to odredio američki povjesničar i filozof znanosti Thomas Kuhn. Naravno, simptomatično za postsocijalističko razdoblje, pokušaji opisivanja nacionalne znanstvene tradicije redovito “rastežu” povijest disciplina, pokušavajući ih predstaviti kao bogatije, duže i značajnije nego što one ustvari jesu. U kontekstu ekonomske discipline se uzima, primjerice, rad Blaža Lorkovića za početak hrvatske političke ekonomije, iako su njegova “Počela političke ekonomije” iz 1889. jedna ne do kraja promišljena kompilacija, po dorađenosti daleko ispod “Načela ekonomike” Alfreda Marshalla, svojevrsnog udžbenika objavljenog 1890. godine. To sve nije ništa neobično jer se ekonomska disciplina ne pojavljuje kao društvena znanost na isti način u različitim zemljama, već postoje varijacije koje odgovaraju političkim, institucionalnim i uopće društvenim uvjetima karakterističnim za pojedine zemlje. Unifikacija ekonomske discipline, njezina takoreći amerikanizacija, proizvod je intelektualnih kretanja uvjetovanih hladnoratovskim kontekstom.

Birokracija kao glavni neprijatelj

Socijalistički su se ekonomisti našli u neobičnoj poziciji: istovremeno su stvarali i analizirali i ocjenjivali objekt kojim se bave – socijalističku ekonomiju. Kako je ta neobična pozicija utjecala na njihovo samopoimanje? U knjizi spominjete da je od početka jugoslavenske ekonomiste pratio osjećaj superiornosti i iznimnosti koji ih je na kraju i koštao na neki način.

Grdešić: Da, oni se bave socijalizmom koji ne postoji kao formirani objekt u stvarnosti i trude se analizirati ga, a istovremeno imaju određena uvjerenja i vrijednosti. Većina jugoslavenskih ekonomista podržava socijalizam i samoupravljanje. Oni u tome vide velik povijesni iskorak. Obično se to onda artikuliralo tako da se kaže da nije sve što vidimo oko nas socijalizam, ali on jest u procesu nastajanja. Pa onda treba istražiti te socijalističke tendencije koje se naziru i odvojiti ih od onoga što je naslijeđeno iz prošlosti. Posvećenost samoupravljanju je stvorila kod brojnih ekonomista taj jugoslavenski osjećaj superiornosti. To nije ograničeno samo na ekonomiste. Mnogo je bilo onih koji su mislili da je Jugoslavija povijesni pionir, zemlja koja radi nešto što nitko još nije napravio. Sigurno nitko u istočnoj Europi nije ni blizu. Nitko još od Pariške komune i inicijalnih sovjeta ruske revolucije nije bio takva povijesna avangarda. Taj osjećaj superiornosti ima svoje loše strane jer je zapriječio put usporedbama. Ako je Jugoslavija takva iznimka, onda od usporedbe nema koristi. To je šteta. Jer se onda ne može učiti od drugih. I kako obično biva s kompleksom više vrijednosti, njegovo naličje je kompleks manje vrijednosti. Pa se onda u 1980-ima taj pretjerani optimizam pretvorio u pretjerani pesimizam. Jugoslavenski sustav onda više nije bio poseban, nego samo posebno disfunkcionalan. Šteta da nije bilo malo više uravnoteženosti.

Žitko: Taj pesimizam vidljiv u takozvanoj krizologiji osamdesetih godina – kada je svaki ekonomist koji drži do sebe objavio barem jedan rad s istaknutom riječi kriza u naslovu – nije rezultat naprosto subjektivne percepcije društvenog stanja. Jugoslavija je tada zapala po različitim osnovama u duboku krizu, krizu koja zasigurno nije bila samo ekonomska ili vođena isključivo ekonomskim razlozima. Mislim da su politički učinci decentralizacije zemlje, dakle disfunkcionalnost federativnog modela, koju Dejan Jović spominje, ključni za objašnjenje ne samo nesnalaženja na svim razinama, nego amplifikacije učinaka ekonomske i društvene krize, što se onda može vidjeti i u intelektualnom polju.

Pri izgradnji socijalističke ekonomije treba uzeti u obzir da glavnu intelektualnu polugu predstavlja marksizam. A ne radi se o receptu za izgradnju socijalističke ekonomije, već o kritici kapitalističke ekonomije. Stječe se dojam da su socijalistički ekonomisti koristili Marxove analize kao sredstvo za transformaciju ekonomije, ali i kao mjerilo (ne)uspješnosti transformacije. Mjerilo u smislu: koliko kapitalizma još u ekonomiji ima? Kako su se socijalistički ekonomisti snalazili u toj “zamci” i kako je ona utjecala na debate?

Grdešić: U većini jugoslavenskog društva se 1950-ih godina formirao određeni konsenzus oko glavnih kategorija. Ekonomisti su taj konsenzus prihvatili i na njemu razvili svoje kasnije pristupe, koncepte i različita neslaganja. Prvo je važno naglasiti da je prihvaćena ideja da socijalizam može ići skupa s robnom proizvodnjom. Kako točno te dvije stvari mogu ići skupa je stvar koju treba istražiti, ali to je načelo prihvaćeno. Drugo, socijalizam ne smije odbaciti tzv. zakon vrijednosti. To znači, slično kao i kod robne proizvodnje, da socijalizam može ići zajedno s tržištem. Ako se to ne poštuje, socijalizam će ili zaostajati u smislu ekonomskog i tehnološkog razvoja ili, što je još gore, dopustit će birokraciji da preuzme kontrolu nad ključnim odlukama. Treba imati na umu da je za jugoslavenski način razmišljanja, a on se vidi i kod ekonomista, glavni neprijatelj svega uvijek bila birokracija. To je rezultat traumatičnog raskida sa Sovjetskim Savezom. Sve što miriše na birokraciju je sumnjivo. Iz današnje perspektive tu ima mnogo pretjerivanja jer se često koči suvisla ekonomska politika koja mora do neke mjere biti centralizirana da bi bila uspješna. Ali pozitivna strana tog straha od birokracije jest da otvara prostor radničkom samoupravljanju i općoj decentralizaciji moći u društvu.

Sukob “dohodaša” i “profitaša”

S obzirom na to da je disciplina nastala zajedno sa samom ekonomijom, kakav je bio odnos ekonomista s partijskim vrhom? Je li se zapravo znanstvena autonomija poklapala s političkom? Tko je tu koga upozoravao na “višak kapitalizma”? Kako su ekonomisti figurirali u političkim raspravama?

Grdešić: Partijski intelektualci su bili veoma važni u formuliranju osnovnih ideja koje ulaze u jugoslavenski model socijalizma: samoupravljanje, društveno vlasništvo, decentralizacija, socijalistička robna proizvodnja, zakon vrijednosti, raspodjela prema radu. To su bili Kardelj, Kidrič, Đilas, Bakarić, Tempo i drugi. Međutim, u nekom su trenutku oni prepustili teren ekonomistima koji su imali posebna znanja koja su potrebna da se taj tip diskusije podigne na višu razinu. To se događa već s raspravom između “Bijele knjige” i “Žute knjige”. To je početak diskusije, koja se onda razvija u sukob “dohodaša” i “profitaša”. Partija nije izravno intervenirala u te diskusije. Nije bilo prave cenzure ili represije, između ostalog jer su se svi slagali da je samoupravljanje dobra ideja. Kada postoji takva vrsta konsenzusa, onda može nastati i veoma žustra diskusija. I nje je zaista bilo, ali ona nije bila usmjerena protiv idejnih temelja režima. Taj se obrat događa tek krajem 1980-ih. Cijelo to vrijeme političari, naravno, zadržavaju sebi pravo da se uključe u bilo koju diskusiju. A naravno, tu je i ustav iz 1974. godine koji se dobrim dijelom veže uz Edvarda Kardelja. Često se događa i to da ekonomisti daju razne prijedloge, ali ih politika ignorira. Svi ključni ekonomisti tog vremena, od Miladina Koraća do Branka Horvata, žale se da politika premalo uvažava ekonomsku struku i da radi po svom.

Ako znamo da je samoupravljanje bilo temelj jugoslavenskog modela, kakav je bio odnos socijalističkih ekonomista prema radničkoj autonomiji? Jesu li postojale različite struje i u čemu su se razlikovale? Kakav je bio omjer između povjerenja u radničku klasu i ekspertize?

Žitko: Ekonomisti su naravno zagovarali radničko samoupravljanje, a kod nekih je bila prisutna ideja – primjerice kod Branka Horvata – da je demokracija u sferi ekonomskih, to jest proizvodnih odnosa ključna za buduću demokratizaciju cjelokupnog društva. Dakle, samoupravljanje u toj inačici gotovo samo nosi ili bi trebalo nositi jugoslavensko društvo ka socijalističkoj demokraciji. Najveći inicijalni problemi u tom kontekstu jesu, skraćeno rečeno, uloga države i politički status SKJ. Mislim da se mnogobrojne reforme mogu čitati na pozadini tog čvora, pri čemu ne treba zaboraviti da je jedan od svakako neželjenih učinaka ekonomske decentralizacije i sve veće složenosti jugoslavenske privrede stvaranje tehnokratskog upravljačkog sloja kao izraza interesa pojedinačnog kapitala. Dapače, Bavčar, Kirn i Korsika u knjizi “Kapital i rad u SFRJ” pišu o neprestanom sukobu tehnokracije i birokracije oko upravljanja socijalističkom robnom proizvodnjom.

Ekonomisti su, sa svoje strane, nekako preveli taj sukob u sukob dohodovne i profitne škole.

Grdešić: Za jugoslavensku ekonomsku struku formativan je bio sukob “dohodaša” i “profitaša”. Ta je diskusija bila posebno dinamična 1960-ih. Poslije se intenzitet smanjio, ali u izmijenjenim oblicima ta podjela se nastavlja do samog kraja, do 1980-ih. I jedni i drugi podržavaju samoupravljanje i društveno vlasništvo kao pozitivne iskorake i temelje socijalizma. Međutim, kod dohodovne škole postoji veća razina optimizma da će sami spontani proces radničkog udruživanja i dogovaranja rezultirati pozitivnim ishodima. Kod profitne škole se vidi da su oni više zabrinuti oko toga. Ključno je pitanje samoupravljanja. Ako se radnicima prepusti kontrola nad dohotkom njihove firme, kakve će oni odluke donositi? Na to pitanje se nadovezuje i strana diskusija o tzv. firmi u Iliriji. Kod domaćih ekonomista, “dohodaši” su smatrali da će radnici donositi racionalne odluke, što znači da neće sav dohodak firme pretvoriti u plaće. A “profitaši” su htjeli da se te odluke više kontroliraju. To dovodi do čudne situacije u kojoj “profitaši”, iako iz današnje perspektive žele vidjeti više tržišta, u isto vrijeme podržavaju i više državne kontrole. A “dohodaši”, iako nisu protiv tržišta, više naglaska stavljaju na procese koji dolaze spontano odozdo, od samih radnika.

Danas se Jugoslavija uglavnom tretira kao nekakav ideološki monolit i totalitarna država u kojoj nije bilo mjesta za političke nijanse i različite stavove. Što nam rasprave među ekonomistima i njihov politički utjecaj mogu reći o održivosti te percepcije?

Grdešić: Intelektualne diskusije u socijalističkoj Jugoslaviji su veoma žive. I na prilično visokoj razini. Naravno, danas je kvaliteta empirijskih analiza mnogo viša. Tadašnja je statistička analiza rudimentarna. Ali, intelektualni je život veoma otvoren i dinamičan. Iz današnje je perspektive sasvim nepojmljivo da visokopozicionirani političari poput Kardelja ili Bakarića ujedno u slobodno vrijeme čitaju ozbiljne teorijske i akademske radove i da sami pišu radove tog tipa. Što uopće čitaju naši današnji političari? Da li uopće čitaju? Kada je riječ o ekonomskoj znanosti, danas je teško izaći van kontura neoklasičnog pristupa. Naša intelektualna produkcija jest produkcija jedne periferne zemlje koja nema ambiciju da se s te periferije makne. Naravno, čast iznimkama. Razumije se da je i u jugoslavenskoj javnosti bilo puno šablonskog pisanja, koje je često bilo dosadno, neinspirativno i dogmatično. Ali ne može se reći da nije postajala živa intelektualna diskusija. Ekonomska znanost pokazuje da je toga bilo.

U prvom pitanju smo naveli da ekonomista prije socijalističke Jugoslavije zapravo u modernom smislu nije bilo. A vrlo dobro znamo da ih danas itekako ima. Kako je tekla ta transformacija ekonomista krajem osamdesetih i početkom devedesetih s obzirom na način na koji je disciplina nastala?

Grdešić: Krajem osamdesetih se odustaje od cijelog intelektualnog pothvata. U devedesetima se ta cijela produkcija jednostavno napušta. Ekonomska struka se okreće tipičnim zapadnim uzorima. U potpunosti nestaje ambicija da se razvija nešto originalno, nešto svoje. Ekonomisti više ne žele biti posebni, žele biti normalni. Ekonomska znanost je naprosto usisana u zapadnu neoklasičnu ekonomiju. U takvim okolnostima, nema koristi od toga se više čita ili predaje neki Branko Horvat, pa čak ni Zoran Pjanić ili Aleksander Bajt. Mladi ekonomisti koji su intelektualno formirani u kriznim 1980-im godinama ne vide više ništa vrijedno u tim socijalističkim diskusijama. One se više ne čine ni moderne ni progresivne. To govori o gubitku vjere u socijalističku izgradnju, ne samo u ekonomskoj struci već u cijelom jugoslavenskom društvu. Taj gubitak utopijskog zamaha je bio presudan. Presudio je i ekonomistima koji su život posvetili proučavanju samoupravljanja. Njihov je trud naprosto odbačen. Mi smo nastojali u ovoj knjizi da barem spasimo nešto od tih diskusija od zaborava. Ali posla ima još, za one koji imaju volje.

Na kraju knjige donosite i neku vrste ocjene ili procjene uspješnosti socijalističke ekonomije. Naravno da se ne može proglasiti uspješnom kad je propala, ali tvrdite da se sama država nije raspala zbog brojnih ekonomskih problema, već zbog političkih turbulencija. Proizlazi li iz te tvrdnje “oklada” da u jugoslavenskom samoupravljanju postoje elementi koji nam mogu poslužiti i danas, ako ne kao recepti, onda barem kao inspiracija?

Grdešić: Ako ćemo se upustiti u novo promišljanje ekonomskih modela i u novo promišljanje demokracije, onda ćemo se vratiti i socijalističkoj Jugoslaviji. Naša je knjiga pisana, barem jednim dijelom, i s tim ciljem. Da pomogne onima koji žele vidjeti što je u jugoslavenskom načinu razmišljanja o ekonomiji bilo dobro, a što loše. Da se vidi koji su horizonti otvoreni, a koji nisu. Ideje kao što su radničko samoupravljanje ili neki oblici društvenog vlasništva i dalje su žive. Kako se kriza neoliberalizma nastavlja, ljudi žele vidjeti što se može naučiti od prošlosti. Nemamo puno primjera na svijetu da je jedna zemlja pokušavala kroz više desetljeća razviti unikatni ekonomski model koji bi bio različit i od zapadnog kapitalizma i od sovjetskog državnog socijalizma. Utoliko je iskustvo Jugoslavije važno.

Žitko: Mogu samo dodati da nije riječ tek o okladi koja uključuje moment neizvjesnosti. Dapače, izvjesno je da neki oblik ekonomske demokracije mora biti uklopljen u političku poziciju koja računa na egalitarizam. Primjerice, američka filozofkinja Elizabeth Anderson u knjizi “Privatna vlada” iz 2017. pokazuje da je većina radnih mjesta u današnjem kapitalizmu organizirana kao svojevrsna “privatna vlada” – radi se o hijerarhijskoj, autoritarnoj strukturi u kojoj poslodavci imaju široku, često nekontroliranu moć nad zaposlenicima. Ta je moć po učincima usporediva s političkom vlašću, iako se o njoj rijetko javno govori ili razmišlja kao obliku upravljanja. Ekonomska se demokracija onda u njezinoj raspravi javlja kao protuotrov za često posve nekontroliranu, autoritarnu strukturu koja upravlja ljudskim životima. Jugoslavensko samoupravljanje je dakle u smislu iskustva aktualno i na načelnoj razini, ali i na razini proturječja jugoslavenske privrede i društva, koja ne treba ni na koji način skrivati jer čine važan aspekt tog povijesnog iskustva. Inzistiranje na složenosti, sukobima i proturječjima od kojih je izvezena tapiserija jugoslavenskog društva, to je, uostalom, i valjan način da se odmaknemo od polupismene primjene koncepta “dva totalitarizma” koji stoji u temelju našeg sindroma lažnog pamćenja, kako ga je jednom prilikom nazvala Dubravka Ugrešić.

www.portalnovosti.com