Autor: David Fields

Ovaj opsežni članak pokušava analizirati opseg, evoluciju i materijalne faktore koji potiču dugotrajnu kampanju Sjedinjenih Američkih Država za promjenu režima u Venezueli. Autor teksta nastoji pokazati da se američka politika protiv Venezuele – neovisno o tome je li vladajuća administracija republikanska ili demokratska – može razumjeti kao specifičan oblik rata za resurse, u kojemu se ona služi napadima niskog intenziteta, pa sve do otvorene agresije, vođene prvenstveno hitnom potrebom za preuzimanjem i kontrolom ogromnih prirodnih resursa Venezuele.

Povijesni kontekst

Nakon otkrića velikih nalazišta nafte početkom 20. stoljeća, američke i europske kompanije, ponajprije Standard Oil i Royal Dutch Shell, zagospodarile su ovim resursom u Venezueli. Iako je Zakon o ugljikovodicima iz 1943. započeo postupni proces povrata rente od resursa, stvarna nacionalizacija nije ostvarena sve do 1976. kada je osnovana tvrtka Petróleos de Venezuela, S.A. (PDVSA). Međutim, kako je primijetio Bernard Mommer (2002), radilo se o nacionalizaciji koja je više bila „formalna“, a ne „stvarna“. Bivši koncesionari primili su odštetu, dok je izvršno vodstvo PDVSA-e (tzv. Gerencracia) razvilo internu logiku upravljanja tvrkom nalik modelu „države u državi“. Djelujući prema transnacionalnoj, a ne nacionalnoj logici, davali su prednost strateškim partnerstvima s velikim stranim korporacijama (poput Exxona, Shella i ConocoPhillipsa) te reinvestiranju u inozemstvu, umjesto da se novcem od njenih prihoda financira unutarnji razvoj Venezuele (Coronil, 1997).

Politički pandan tome bio je Pakt iz Puntofija (1958.–1998.) u kojemu su se socijaldemokratska stranka Acción Democrática i demokršćanska COPEI sporazumile o podjeli vlasti. Tim je sporazumom etablirana kompradorska elitna skupina koja je uspješno upravljala raspodjelom naftnih prihoda putem klijentelističkih mreža, stvarajući tako privid stabilnosti, dok je istodobno institucionaliziran strukturni položaj Venezuele kao zavisnog izvoznika. Tijekom osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća, ta se dominantna ekonomska i politička struktura suočila s ozbiljnom krizom. Paket strukturne prilagodbe nametnut od MMF-a 1989. godine, poznat kao El Caracazo, izazvao je masovno narodno nezadovoljstvo koje je država nasilno ugušila, dok je raširena korupcija obilježila kasniju administraciju predsjednika Carlosa Andrésa Péreza, nepovratno narušivši legitimnost tog pakta (López Maya, 2005).

Taj je vakuum iskoristio Hugo Chávez, potpukovnik koji je 1992. predvodio neuspješni državni udar. Koju godinu kasnije (1998) Chávez će biti izabran za predsjednika Venezuele na antikonformističkoj i nacionalističkoj platformi, a njegova pobjeda označiti će korjenit zaokret u vanjskoj i unutarnjoj politici Venezuele. Njegov politički program, poznat kao Bolivarska revolucija, imao je za decidiran cilj razgradnju onih elemenata koji generiraju ekonomsku zavisnost Venezuele u svjetskom sistemu. Ustav iz 1999. pravno je zajamčio državnu suverenost nad prirodnim resursima. Ključna prekretnica dogodila se 2001. donošenjem 49 zakona, od kojih je najznačajniji bio novi Organski zakon o ugljikovodicima. Tim je zakonom propisano da država, putem PDVSA-e, mora zadržati najmanje 51 % vlasničkog udjela u svim zajedničkim poduzećima povezanima s primarnom proizvodnjom ugljikovodika. Nadalje, znatno su povećane stope tantijema na proizvodnju nafte – s 1 % na 16,6 % – a prihodi su usmjereni na razvoj socijalnih politika (Wilpert, 2007).

Reakcija oligarhije na navedene poteze bolivarske vlade manifestirala se u državnom udaru iz travnja 2002. – podržanom od SAD-a – te u kasnijem naftnom embargu (naftni štrajk) 2002.–2003. Tijekom tog razdoblja upravljačko i tehničko osoblje PDVSA-e obustavilo je operacije, uzrokujući gubitke u vrijednosti od nekoliko milijardi dolara. Chávezova vlada uspjela je suzbiti pokušaj državnog udara. Više od 18 000 zaposlenika PDVSA-e lojalnih starom režimu bilo je otpušteno, a tvrtka je podređena Ministarstvu energetike i političkim ciljevima države. Taj je čin predstavljao pravu nacionalizaciju – u pitanju je bila prava konfiskacija imovine od preostalih elemenata vladajuće kompradorske menadžerske klase.

Reorijentirana PDVSA postala je financijska osnova bolivarskog projekta. Između 1999. i 2013. vlada je usmjeravala naftne prihode u brojne socijalne „misije“, usredotočene na zdravstvo (Barrio Adentro), obrazovanje (Robinson, Ribas), sigurnost opskrbe hranom (Mercal) i stanovanje. Te su inicijative dovele do velikih napredaka u različitim društvenim i ekonomskim sferama: stopa nepismenosti znatno je smanjena, upis na univerzitete spektakularno je porastao, stope siromaštva pale su s 55 % 1995. na 27 % 2012., dok je ekstremno siromaštvo smanjeno s 25 % na 8 % u istom razdoblju (Weisbrot i dr., 2009). Krucijalno je bilo i to što je Chávez koristio naftnu diplomaciju kako bi izgradio kontrahegemonijski blok. To je uključivalo osnivanje Petrocaribea 2005., koji je karipskim i srednjoameričkim zemljama osiguravao subvencioniranu naftu, te promicanje regionalnih organizacija poput ALBA-e (Bolivarska alijansa za narode naše Amerike) i UNASUR-a, koje su isključivale Sjedinjene Države i Kanadu (Serrano, 2015).

Chávezova država transformirala je Venezuelu iz neokolonijalnog proksija imperijalnog rentijerstva u poluperifernu tampon-državu. Izdignuvši se iznad izravne kontrole kako stare nacionalne oligarhije tako i transnacionalnog kapitala, bolivarska vlada je koristila rentu od resursa za ostvarivanje zahtjeva radničke klase (naroda). Povratom viška vrijednosti od kojega je ranije imao koristi strani kapital i domaća elita, čavistički je pokret potaknuo „ružičasti val“ diljem Latinske Amerike. Američki je imperijalizam smatrao kako ta tampon-država mora biti uništena kako bi se obnovio raniji, za nj profitabilniji krug kapitala i ponovno uspostavila kontrola nad zapadnom hemisferom.

Rat niskog intenziteta i destabilizacija (era Bush–Obama)

Američki odgovor na pojavu Huga Cháveza, koji se protezao kroz dvije administracije, bio je „rat niskog intenziteta“. Ta je operacija imala za cilj promjenu režima kombinacijom tajnih operacija, manipulacija civilnim društvom i tek započete ekonomske agresije.

Uloga administracije Georgea W. Busha u pokušaju državnog udara u Venezueli 2002. godine opsežno je dokumentirana. Uoči udara, Nacionalna zaklada za demokraciju (NED) znatno je povećala financijsku potporu venezuelanskim oporbenim organizacijama, uključujući poslovnu federaciju Fedecámaras i različitim korupcijskim skandalima kompromitiranu sindikalnu konfederaciju CTV, koje su postale glavni organizatori udara. Tijekom samog događaja CIA je, prema navodima izvora, pružila obavještajne podatke i procjene situacije koje su potvrđivale da je predsjednik Chávez „podnio ostavku“ (Golinger, 2007). Neposredno nakon toga, američki State Department, putem glasnogovornika Philipa Reekera, pripisao je nasilje nad prosvjednicima Chávezu, tvrdeći da je „represivno djelovao protiv mirnih demonstranata“. Još je kritičnije bilo to što se Bijela kuća, preko glasnogovornika Arija Fleischera, suzdržala od osude udara te je umjesto toga dala nejasne komentare o potrebi „pridržavanja demokratskih procesa“ (Rohter, 2002).

Bush je u roku od nekoliko sati nakon udara brzo priznao nelegitimnu de facto vladu Pedra Carmone. Carmoninim „Dekretom broj 1“ jednostrano su raspušteni Nacionalna skupština, Vrhovni sud i Ustav, a smijenjeni su i svi izabrani dužnosnici. Unatoč tome, Otto Reich, tadašnji podtajnik za Zapadnohemisferne poslove, kontaktirao je druge latinoameričke vlade kako bi ih potaknuo da priznaju Carmonin režim (Golinger, 2007). Kada je državni udar propao nakon 47 sati, potaknut masovnom narodnom mobilizacijom i intervencijom lojalnog dijela vojske, Bushova je administracija u svome naumu ostala sama. Taj je događaj razotkrio poznatu američku taktiku: načiniti brzi prevrat koji će predvoditi lokalne elite. Međutim, neuspjeh u toj operaciji prisilio ih je na drugačiji i višestran strateški pristup.

Nakon udara, američka se strategija razvijala prema onome što je William I. Robinson (1996) nazvao „moći promicanja“, odnosno ciljanom izgradnjom mreže političke oporbe putem određenih elemenata koji sebe nazivaju civilnim društvom. Nacionalna zaklada za demokraciju (NED) i Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID) postale su glavni mehanizmi te inicijative. Između 2000. i 2010. NED je dodijelio više od 100 milijuna dolara raznim venezuelanskim subjektima civilnoga društva. Ta sredstva nisu bila ograničena na male grantove za razvoj demokracije, već su predstavljala strateška ulaganja usmjerena na uspostavu paralelne državne strukture. Među korisnicima tog financiranja nalazili su se:

– Súmate. Ova organizacija civilnog društva imala je centralnu ulogu u organizaciji referenduma o opozivu predsjednika 2004. godine. Njezina suosnivačica, María Corina Machado, dobitnica tzv. Nobelove nagrade za mir 2025., postala je glavna figura oporbe.

– Privatni medijski konglomerati. Iako ih nije izravno financirao NED, izrazito antičavistički privatni mediji (poput Venevisióna i Globovisióna) primali su potporu putem kupnje američkog oglašivačkog prostora i diplomatskog pokroviteljstva. Depeše State Departmenta koje je objavio WikiLeaks to i potvrđuju. Primjerice, depeša 06CARACAS3356 iz 2006. isticala je važnost potpore „medijima koji su i dalje u privatnim rukama“, jer predstavljaju „najučinkovitiju protutežu Chávezovoj medijskoj dominaciji“ (Ambasada Sjedinjenih Država u Caracasu, 2006).

Administracija Baracka Obame nastavila je koristiti postojeću infrastrukturu, ali je znatno proširila repertoar djelovanja uvođenjem razarajućih financijskih sankcija. Deklasificirani memorandum CIA-e iz 2010. razotkrio je taj strateški zaokret, eksplicitno navodeći da je cilj Sjedinjenih Država „obuzdati, izolirati i fragmentirati Chávezov režim“ te „iskoristiti njegove slabosti“ (Centralna obavještajna agencija SAD-a, 2010).

Ključna prekretnica u tom procesu bila je Izvršna uredba 13692, izdana u ožujku 2015. godine. Donesena temeljem Zakona o međunarodnim izvanrednim ekonomskim ovlastima (IEEPA), uredba je – na kontroverzan način – proglasila Venezuelu „prijetnjom za nacionalnu sigurnost“. Mnogi su ovu kvalifikaciju smatrali neutemeljenom, s obzirom na odsutnost ofenzivnih vojnih kapaciteta te, od SAD-a, bitno udaljene države. Ipak, ova je pravna deklaracija poslužila kao nužan preduvjet za uvođenje sankcija. Izvršna uredba 13692 efektivno je zamrznula imovinu i zabranila transakcije sa sedam imenovanih venezuelanskih dužnosnika optuženih za navodna kršenja ljudskih prava (Ured predsjednika Sjedinjenih Država, 2015). Iako je u početku bila predstavljena kao „selektivna“, njezin je učinak bio sustavan. Kako je ustvrdio ekonomist Mark Weisbrot (2015), uredba je poslala snažan odvraćajući signal za globalna financijska tržišta, sugerirajući da poslovanje s Venezuelom sada nosi visok rizik. Time je trenutačno ograničena sposobnost Venezuele da refinancira svoj vanjski dug, što je ubrzalo krizu platne bilance.

Venezuelanska proizvodnja nafte, koja se između 2004. i 2015. stabilizirala na oko 2,3–2,4 milijuna barela dnevno, nije ostala nepromijenjena. Naprotiv, od 2015. započeo je postupan, ali stalan pad. Taj je proces potaknut nastupajućom financijskom blokadom koja je ozbiljno oslabila sposobnost PDVSA-e da nabavlja opremu, angažira servisne kompanije i održava infrastrukturu. Ekonomski učinci bili su trenutačni i duboki: uvoz roba i usluga pao je sa 66 milijardi dolara 2012. na tek 18 milijardi dolara 2016., prema podacima Svjetske banke. Ovo drastično smanjenje uvoza, izravno povezano s nemogućnošću pribavljanja komercijalnih kredita i deviza zbog financijskih sankcija, predstavljalo je glavni uzrok humanitarne krize koja je uslijedila, obilježene nestašicama lijekova i hrane (Weisbrot i Sachs, 2019). Sankcije uvedene tijekom Obamine administracije pokrenule su proces ekonomske asfiksije koji će se kasnije znatno intenzivirati pod administracijama Trumpa i Bidena.

Otvorena ekonomska asfiksija (Trump I)

Prva Trumpova administracija pojačala je sankcije protiv Venezuele nizom sve strožih izvršnih uredbi. U kolovozu 2017. Izvršna uredba (EO) 13808 ozbiljno je ograničila financijske kapacitete venezuelanske vlade i PDVSA-e zabranom trgovanja novim venezuelanskim dugom i dionicama. Ipak, najznačajnija mjera bila je EO 13850 iz studenoga 2018., kojom su odobrene sankcije protiv specifičnih sektora venezuelanske ekonomije. Njezin puni učinak postao je vidljiv u siječnju 2019., kada ju je američko Ministarstvo financija provelo označivši PDVSA kao sankcionirani subjekt, čime je de facto nametnut potpuni embargo na izvoz venezuelanske nafte prema njezinu glavnom tržištu (Ministarstvo financija SAD-a, 2019).

Vlada Sjedinjenih Država preuzela je kontrolu nad američkom podružnicom PDVSA, CITGO-om, te je njezine prihode preusmjerila na račune kojima je upravljao Juan Guaidó. Istodobno je zaprijetila sekundarnim sankcijama svim subjektima iz trećih zemalja – u Indiji, Kini ili Europi – koji bi kupovali venezuelansku naftu ili pružali nužne usluge poput najma tankera, osiguranja ili pomorskog prijevoza. Posljedice su bile katastrofalne: izvoz venezuelanske nafte, koji je već bio u padu, srušio se s 1,5 milijuna barela dnevno 2018. na manje od 400 000 barela dnevno sredinom 2020. (Godišnji statistički bilten OPEC-a). Nadalje, državni prihodi pali su za više od 99 %, s oko 56 milijardi dolara 2014. na manje od 500 milijuna dolara 2020. (Rodríguez, 2021).

Humanitarne posljedice tih događaja bile su brze i teške. U studiji koju su 2019. godine za Centar za ekonomska i politička istraživanja (CEPR) proveli ekonomisti Mark Weisbrot i Jeffrey Sachs navodi se da su američke sankcije pridonijele najmanje 40 000 smrti između 2017. i 2018. godine. Sankcije su ozbiljno ometale uvoz osnovnih dobara, uključujući lijekove za bolesti poput raka, HIV-a i dijabetesa, kao i potrepštine za dijalizu, hranu i opremu za pročišćavanje vode. Nakon posjeta 2021. godine, posebna izvjestiteljica Ujedinjenih naroda za negativne učinke jednostranih prisilnih mjera, Alena Douhan, izvijestila je da sankcije produbljuju ekonomsku i humanitarnu krizu, pogađajući „sva temeljna ljudska prava“, „nerazmjerno pogađajući najsiromašnije i najranjivije“ (Douhan, 2021).

Ekonomski je opsadni pritisak dodatno pojačan političkom manevrom iz siječnja 2019., kada je predsjednik Nacionalne skupštine Juan Guaidó priznat kao „privremeni predsjednik“. To nije bio tek diplomatski čin, već oblik pravnog ratovanja (lawfare), odnosno uporabe pravnih mehanizama za postizanje vojnih ili strateško-političkih ciljeva. Više od 50 država slijedilo je primjer Sjedinjenih Država i priznalo paralelnu vladu koja, u suštini, nije imala kontrolu nad teritorijem, policijom ni oružanim snagama. To priznanje pružilo je potrebnu pravnu osnovu za zapljenu imovine. Posljedično, vlade Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva zamrznule su i prenijele kontrolu nad milijardama dolara venezuelanskih zlatnih rezervi. Još važnije, omogućile su korporativnu eksproprijaciju venezuelanske imovine. Značajan primjer predstavlja kanadska rudarska kompanija Crystallex, koja je, nakon nepovoljne presude pred venezuelanskim sudovima, uspješno vodila postupak pred američkim sudovima kako bi zaplijenila dionice CITGO-a kao kompenzaciju za nacionalizirani rudarski projekt. Ministarstvo pravosuđa SAD-a poduprlo je taj postupak, učinkovito koristeći svoj pravosudni sustav za provođenje eksproprijacije imovine strane države (Toro, 2019).

Tijekom cijelog tog razdoblja predsjednik Trump i njegovi dužnosnici učestalo su tvrdili da su „sve opcije na stolu“, što je eksplicitno uključivalo i vojnu intervenciju. Kako bi dodatno pojačao pritisak, američki Department of Justice 2020. podigao je neutemeljene optužnice za „narkoterorizam“ protiv predsjednika Madura i drugih visokih dužnosnika, nudeći nagradu od 15 milijuna dolara. Ovaj je potez uspostavio jasan predtekst za potencijalno Madurovo uhićenje ili kinetičku akciju. Istodobno su Sjedinjene Države intenzivirale vojne vježbe u blizini Venezuele te rasporedile pomorske snage u Karipskom moru pod opravdanjem koje su nazvali „borbom protiv narkotika“ – manevra koji će se dodatno intenzivirati u drugoj Trumpovoj administraciji, oživljavajući obrazac opravdanja korišten tijekom invazije na Panamu 1989. godine (Kornbluh, 2020).

Kalibrirani kontinuitet (Bidenova era)

Administracija Joea Bidena umjereno je ublažila, ali nesumnjivo zadržala sankcije uvedene tijekom Obamine i Trumpove ere, unatoč znatnim humanitarnim troškovima. U travnju 2021. glasnogovornica Jen Psaki izjavila je da američka administracija „nema planove za ukidanje sankcija“, smatrajući ih „važnim alatom pritiska na režim“ (Bijela kuća, 2021). Uvedene su minimalne i reverzibilne iznimke, poput dodjele ograničene licence Chevronu za sudjelovanje u trgovini venezuelanskom naftom isključivo radi naplate duga.

Bidenova je administracija doduše pokrenula diplomatski proces, podupirući pregovore između Madurove vlade i oporbe u Meksiku između 2021. i 2022. godine, no njihov je strateški cilj bio ispitati mogu li takvi razgovori „razbiti“ čavističku koaliciju i procijeniti spremnost režima na ustupke pod diplomatskim pritiskom (State Department SAD-a, 2022). Nakon pregovora, kada je Madurova vlada oslobodila političke zatvorenike i pristala na uspostavu socijalnog fonda pod pokroviteljstvom UN-a koji se financirao zamrznutom imovinom, Sjedinjene Države nisu odgovorile recipročnim ublažavanjem sankcija. Umjesto toga, odgovor je bilo uhićenje istaknutog venezuelanskog diplomata (Alexa Saaba) pod sumnjom za pranje novca, čime je poslana jasna poruka: pregovori će se razmatrati isključivo kroz zahtjeve koji de facto znače predaju.

Najznačajniji događaj tijekom Bidenove administracije bila je preliminarna normalizacija paravojnih aktivnosti. Egzemplaran slučaj za to su događaji iz kolovoza 2024., kada su američke vlasti, u koordinaciji sa samoproglašenom „vladom“ Juana Guaidóa, zaplijenile venezuelanski tanker Peten u međunarodnim vodama, opravdavajući akciju venezuelanskim kršenjem sankcija (Reuters, 2024). Nakon te zapljene uslijedile su šire operacije (u „borbi protiv trgovine narkoticima“) u kojima su se američki operativci koristili proširenim ovlastima koje su im dodijeljene Zakonom o autorizaciji nacionalne obrane za 2024. godinu, kako bi se venezuelanski ribarski brodovi progonili kao navodni krijumčari droge (The Independent, 2025).

Totalni rat za resurse (Trump II)

Povratak Donalda Trumpa 2025. godine doveo je do otvorenijeg sukoba oko resursa.

„Zakon o autorizaciji za demokratsku obnovu Venezuele“ (VDRA) bio bi primijenjen sa strukturom obrnuto paralelnom Bolandovim amandmanima iz 1980-ih: umjesto ograničavanja pomoći kontrarevolucionarima, ovaj je zakon tu pomoć učinilo obaveznom. Ovim bi se zakonom inicijalno dodijelilo 150 milijuna dolara Ministarstvu obrane, isključivo u svrhu „pružanja sigurnosne pomoći, uključujući obuku, opremu i obavještajnu potporu, venezuelanskim skupinama predanima obnovi demokratske vladavine“ (Kongres Sjedinjenih Država, 2025). Dodijeljena sredstva ne bi se distribuirala izravno, već bi bila preusmjerena kroz netransparentne posredničke mehanizme prema privatnim vojnim kompanijama (PMC) poput Academija (nekadašnjeg Blackwatera) i Silvercorp USA, čije su veze s političkom mrežom bivšeg predsjednika dobro dokumentirane. Te bi Privatne vojne kompanije (PMC) potajno uspostavljale operativne centre za obuku te regrutirale osoblje među dezerterima iz venezuelanske vojske i desničarskim milicijama povezanim s organizacijom Maríje Corine Machado, Súmate. Njihov bi se operativni fokus koncentrirao na strateški ključna i resursima bogata područja: ponajprije sabotažu naftne infrastrukture u saveznoj državi Zulia te zauzimanje rudnika zlata i koltana u saveznoj državi Bolivar.

U mjeri koja ima veze s pomorskim incidentima zabilježenim tijekom Bidenovog predsjednikovanja, predsjednik Trump naknadno je izdao Izvršnu uredbu 14101, pod nazivom „Uspostava ekskluzivne pomorske zone radi suzbijanja narkoterorizma usmjerenog protiv Sjedinjenih Američkih Država“ (Ured predsjednika Sjedinjenih Država, 2025). Tom je uredbom formalno uspostavljena „obrambena zona“ od 200 nautičkih milja ispred venezuelanske obale. Kao pravno opravdanje za to navedena je Autorizacija za uporabu vojne sile (AUMF) iz 2001. godine protiv navodnih „terorista“. Uredbom je propisano da će svaki brod koji uđe u tu zonu bez izričitog prethodnog odobrenja Sjedinjenih Država biti podložan „presretanju, pretrazi i mogućem uništenju“, čime su u praksi presječeni i posljednji pomorski pravci koji su Venezueli preostali kako za izvoz nafte, tako i za uvoz hrane.

Provedba gotovo potpune pomorske blokade otvorila bi put prema naizgled konačnom rješenju: eksproprijaciji venezuelanske imovine. U kolovozu 2025. okružni sud savezne države Delaware, pozivajući se na priznanje „Vlade Venezuele u egzilu“ u okviru VDRA-e (koju – i za to postoje osnovane sumnje – predvode figure kakva je Leopoldo López), naložio je prisilnu prodaju rafinerijske i cjevovodne imovine CITGO-a radi namirenja potraživanja vjerovnika, uključujući Crystallex i ConocoPhillips (Financial Times, 2025). Jednako je tako moguće da Vrhovni sud Ujedinjenog Kraljevstva (koji je bio pod snažnim američkim pritiskom) presudi da Banka Engleske mora prenijeti venezuelanske zlatne rezerve u vrijednosti od 1,8 milijardi američkih dolara na račun pod kontrolom „vlade u egzilu“ (Reuters, 2025). Ovaj udruženi poduhvat predstavljao bi najveću zapljenu inozemne imovine jedne suverene države bez naknade u modernoj povijesti, nadmašujući ukupni zbroj zapljena provedenih u Iraku i Afganistanu zajedno.

Nakon toga, predviđeno je da Pentagon rasporedi tzv. „humanitarne koridore“ koji bi, prema procurjelim operativnim planovima objavljenima u časopisu The Intercept (2025), u stvarnosti funkcionirali kao raspoređivanje Specijalnih snaga Kopnene vojske Sjedinjenih Država (Zelene beretke) i paravojnih jedinica CIA-ine Ground Branch. Njihov bi se mandat sastojao u pružanju potpore privatnim vojnim izvođačima u provođenju operacija „sigurnosti i stabilizacije“ unutar Orinočkog rudarskog luka. Konkretno, ove bi smjernice uključivale „zaštitu kritičnih mineralnih resursa od krađe i uništavanja od ilegalnih oružanih skupina“, što bi u strateškom smislu predstavljalo učinkovito oduzimanje kontrole nad rudnicima i venezuelanskoj državi i neformalnim garimpeiros rudarima. Ovaj scenarij podsjeća na invaziju Grenade 1983. godine, koja je nominalno opravdavana misijom spašavanja studenata medicine, ali je u konačnici poslužila za rušenje tamošnje ljevičarske vlade. Raspoređivanje američkih postrojbi na venezuelanskom teritoriju radi zaštite rudnika koltana i zlata nedvosmisleno bi potvrdilo imperijalni cilj: stjecanje resursa putem vojne prisutnosti.

Trump je znatno intenzivirao američke vojne aktivnosti na moru, u venezuelanskim vodama i njihovoj neposrednoj blizini, te je dodatno ojačao korištenje smrtonosne sile protiv venezuelanskih plovila, uključujući neselektivno bombardiranje i izvansudska ubojstva, pod izlikom borbe protiv „narkoterorizma“. Ova je agresivna politika kulminirala 10. prosinca 2025., kada su američke snage, predvođene Obalnom stražom i potpomognute Ratnom mornaricom i drugim agencijama, silom zaplijenile veliki naftni tanker Skipper ispred venezuelanske obale, što predstavlja čin međunarodnog piratstva koji je po brutalnosti nadmašio čak i ponašanje pripisivano tzv. somalskim piratima.

U cjelini gledano, ovo predstavlja logičan i zastrašujući vrhunac tridesetogodišnje kampanje: napuštanje svake pravne i normativne kamuflaže kako bi se imperijalizam pokazao u svom najgrubljem obliku: uporabom vojne sile kako bi prisvojio tuđe vitalne resurse.

Preveo sa španjolskog: Darko Vujica, Prometej.ba

Reference:

Associated Press. (2025, March 15). U.S. Coast Guard reports incident in Caribbean involving suspected narcotics traffickers.

Bull, B., & Pimenta, N. (2020). The geopolitics of Venezuelan gold: The role of Turkey and the UAE. Resources Policy, 68, 101710.

Bunker, S. G. (2023). Extractive imperialism and the crisis of capitalism. Monthly Review Press.

Coronil, F. (1997). The magical state: Nature, money, and modernity in Venezuela. University of Chicago Press.

Douhan, A. (2021). Report of the Special Rapporteur on the negative impact of unilateral coercive measures on the enjoyment of human rights on her visit to the Bolivarian Republic of Venezuela (A/HRC/48/59/Add.1). United Nations Human Rights Council.

Financial Times. (2025, August 30). Citgo sold in fire sale as US executes creditor ruling.

Golinger, E. (2007). The Chávez code: Cracking U.S. intervention in Venezuela. Olive Branch Press.

Golinger, E. (2013). La agresión permanente: USAID, NED y CIA en Venezuela. Ministerio del Poder Popular para la Comunicación y la Información.

The Independent. (2025, May 15). Satellite images cast doubt on US claim over sunk Venezuelan vessel.

The Intercept. (2025, November 22). Leaked docs show U.S. special forces deployed in Venezuelan mining region.

Jones, A. (2020). The ‘maximum pressure’ campaign against Venezuela: A case of coercive economic statecraft. Journal of Latin American Studies, 52(3), 627–652.

Koch, A. (2020, January 23). The legitimacy of Juan Guaidó: A legal and political analysis. Washington Office on Latin America.

Kornbluh, P. (2020, May 19). The U.S. is repeating its Cold War mistakes in Venezuela. The Nation.

Lenin, V. I. (1917). Imperialism, the highest stage of capitalism.

López Maya, M. (2005). Del viernes negro al referendo revocatorio. Alfadil Ediciones.

Luxemburg, R. (1913). The accumulation of capital.

Marini, R. M. (1973). Dialéctica de la dependencia. Ediciones Era.

Mommer, B. (2002). Global oil and the nation state. Oxford University Press.

Panitch, L., & Gindin, S. (2012). The making of global capitalism: The political economy of American empire. Verso.

Párraga, M. (2018, September 13). Exclusive: Venezuela to bypass dollar, price oil in Chinese yuan — sources. Reuters.

Petras, J., & Veltmeyer, H. (2019). Imperialism and capitalism in the twenty-first century. Routledge.

Reuters. (2024, August 22). U.S. seizes Venezuelan oil tanker for sanctions evasion.

Reuters. (2025, July 7). UK releases Venezuelan gold to US-backed faction after lengthy court battle.

Robinson, W. I. (1996). Promoting polyarchy: Globalization, US intervention, and hegemony. Cambridge University Press.

Rodríguez, F. (2021). Sanctions and the Venezuelan economy: What the data say. Washington Office on Latin America.

Rohter, L. (2002, April 17). Venezuelan president returns to power after army backs him. The New York Times.

Serrano, A. F. (2015). Petrocaribe: La integración energética del Caribe. Fundación Editorial El perro y la rana.

Toro, F. (2019, May 17). The battle for Venezuela’s gold. Foreign Policy.

U.S. Central Intelligence Agency. (2010, July 22). Intelligence assessment: Venezuela: The Chávez challenge (Declassified).

U.S. Congress. (2025). Venezuelan Democratic Restoration Authorization Act, H.R. 2025, 118th Cong.

U.S. Department of Defense. (2023). Defense critical materials supply chain assessment.

U.S. Department of State. (2022). Internal strategy memo: Venezuela negotiations in Mexico [Leaked document].

U.S. Department of State. (2023). Integrated country strategy: Venezuela.

U.S. Department of the Treasury. (2019, January 28). Treasury sanctions Venezuela’s state-owned oil company Petroleos de Venezuela, S.A. [Press release].

U.S. Embassy Caracas. (2006, March 2). The Venezuelan media landscape (Cable 06CARACAS3356). Wikileaks.

U.S. Executive Office of the President. (2015, March 8). Blocking property and suspending entry of certain persons contributing to the situation in Venezuela (Executive Order №13692). Federal Register, 80(47).

U.S. Executive Office of the President. (2025, January 10). Declaring a maritime exclusion zone to combat narcoterrorism targeting the United States (Executive Order №14101). Federal Register, 90(9).

U.S. Geological Survey. (2023). Mineral commodity summaries 2023. U.S. Government Printing Office.

Weisbrot, M. (2015, March 11). Obama’s Venezuela sanctions are a mistake. The Guardian.

Weisbrot, M., & Sachs, J. (2019). Economic sanctions as collective punishment: The case of Venezuela. Center for Economic and Policy Research.

Weisbrot, M., Ray, R., & Johnston, J. (2009). Bolivia: The economy during the Morales administration. Center for Economic and Policy Research.

The White House. (2021, April 5). Press briefing by press secretary Jen Psaki [Press briefing].

Wilpert, G. (2007). Changing Venezuela by taking power: The history and policies of the Chávez government. Verso.

www.prometej.ba