Politički teoretičar Boron pruža sveobuhvatnu analizu nove vojne aktivnosti Vašingtona u Karipskom moru i načina kako joj se oduprijeti.

U ovom intervjuu, argentinski marksistički naučnik Atilio Boron ispituje zašto Vašington smatra Venecuelu strateškim prioritetom, kako su uspon Kine i promjene regionalne politike erodirali dominaciju SAD-a, te šta novi „mini-FTAA“ blok otkriva o naporima SAD-a da osiguraju minerale, ugljovodonike i geopolitičku kontrolu.

Sa američkim ratnim brodovima stacioniranim uz obalu Venecuele i novim regionalnim desničarskim blokom koji se formira pod tutorstvom Vašingtona, zapadna hemisfera ulazi u nestabilnu fazu. Međutim, današnja konfrontacija odvija se u svijetu veoma različitom od onog koji je nekada omogućavao SAD-u da diktira regionalnu politiku sa malo otpora. Uspon Kine, povratak progresivnih vlada u ključnim zemljama i projekti poput Bolivarske revolucije izazvali su moć SAD-a. U ovom promjenjivom pejzažu, malo analitičara je bilo tako uporno ili tako lucidno kao argentinski marksistički mislilac Atilio Boron.

Ovde Boron nudi široko i hitno čitanje trenutne eskalacije: zašto Venecuela ostaje strateška meta, kako Vašington pokušava reorganizovati kontinent i koje lekcije se mogu izvući iz političkog i pedagoškog naslijeđa Huga Čaveza. Njegova analiza obuhvata i opasnosti trenutnog momenta i snage koje bi mogle spriječiti širi vojni napad imperije.

Kako razumijete trenutnu kontinentalnu situaciju i posebno nedavnu vojnu eskalaciju i napade Vašingtona u Karipskom moru?

– Latinska Amerika je oduvijek opisivana kao kontinent u konfliktu, a danas je taj konflikt oštriji nego ikad. Region je postao najvažnija arena u globalnom takmičenju u kojem Sjedinjene Države pokušavaju ponovo uspostaviti kontrolu kako bi se suprotstavile novim akterima koji dobijaju na značaju.

Decenijama se Vašington uglavnom oslanjao na meku moć da upravlja hemisferom. Ono čemu sada svjedočimo, međutim, jeste otvoreni prikaz grube vojne sile. Čak bih se usudio reći – iako ovo zaslužuje dublju studiju – da je ovo najveće imperijalističko vazdušno-pomorsko vojno gomilanje u našem regionu od Oktobarske raketne krize 1962. godine.

Zašto? Zato što svjetski sistem prolazi kroz dramatičnu transformaciju. Nema povratka na globalni pejzaž od prije petnaest godina. Pojavili su se novi akteri sa odlučujućom težinom, fundamentalno preoblikujući geopolitiku. Uzmi Kinu: krajem dvadesetog vijeka i čak na početku ovog vijeka, američki stratezi su je jedva ozbiljno shvatali. Sjećam se da sam prisustvovao velikom međunarodnom seminaru u Buenos Ajresu krajem 1980-ih gdje su američki ekonomisti projektovali da će Kina početi da bude važna tek oko 2030. godine. Istorija ih je spektakularno demantovala.

Pogledajmo brojke. Godine 2000. ukupna trgovina između Latinske Amerike i Kariba sa Kinom iznosila je oko 12 milijardi dolara godišnje. Do 2005. – godine kada je poražen Sporazum o slobodnoj trgovini Amerike pod vođstvom SAD-a u Mar del Plati – ta cifra je već skočila na 50 milijardi. Do 2024. godine, prema Ekonomskoj komisiji za Latinsku Ameriku i Karibe (ECLAC), dostigla je približno 538 milijardi dolara. Ovo samo po sebi objašnjava zašto se današnja spoljna politika SAD-a može sažeti u tri riječi: držati Kinu vani.

Ali problem za Vašington je što držati Kinu vani više nije moguće. Kina je već glavni trgovinski partner Brazila i Čilea, vjerovatno i Kolumbije, te drugi po veličini za Meksiko i Argentinu. A globalno, Kina održava značajne ekonomske veze – kroz trgovinu, investicije ili oboje – sa više od 140 zemalja. Kina je tu da ostane.

Indija takođe ima rastuće prisustvo u regionu, iako sa nižim profilom, dok Rusija igra ulogu u infrastrukturnim i odbrambenim projektima u nekoliko zemalja. Sve se ovo odvija u regionu koji je izuzetno bogat prirodnim resursima – resursima koji su Sjedinjenim Državama očajnički potrebni.

Uzmite slučaj rijetkih zemnih minerala. Otprilike 80% poznatih globalnih depozita nalazi se u Kini, a Kina kontroliše blizu 90% svjetskog kapaciteta za preradu. Neke latinskoameričke zemlje imaju manje rezerve, a Vašington sada žuri da osigura pristup njima u Čileu, Argentini, Brazilu, pa čak i Venecueli.

Kako ovaj novi globalni balans moći utiče na strategiju Vašingtona u Latinskoj Americi i Karibima danas?

– Prvo, važno je razumjeti novu situaciju u regionu. Za razliku od ranih 2000-ih, kada su se progresivne vlade otvoreno i u relativno ujedinjenom bloku konfrontirale sa imperijalističkim poredkom, danas je pejzaž mješovitiji. Došlo je do konzervativnog refluksa, ali stari status quo nikada nije u potpunosti obnovljen, a pojavile su se nove progresivne dinamike.

Meksiko sada uspostavlja oprezne, ali značajne granice pritisku SAD-a. Po prvi put u 200 godina, Kolumbija ima narodnu vladu pod Gustavom Petrom. Hondurasom vlada Xiomara Castro, a sljedeći kandidat njene partije, Rixi Moncada, vodi u anketama. Venecuela nastavlja da se opire na načine koje je malo ko očekivao, uprkos enormnoj težini jednostranih prinudnih mjera, dok Kuba ostaje svjetionik za region.

Vašington očajnički pokušava da sastavi novu osu protiv Venecuele, Kube i Nikaragve. Oslanja se snažno na figure poput argentinskog Havijera Mileija, salvadorskog Najiba Bukelea i Daniela Noboe u Ekvadoru, povezanog sa narko-kartelima.

Ovo stoji iza onoga što neki nazivaju vrstom „mini-FTAA“: nacrt sporazuma o slobodnoj trgovini između Argentine, Ekvadora, El Salvadora, Gvatemale i, naravno, Sjedinjenih Država. Ali u stvarnosti, ovo je više od trgovinskog sporazuma. To je nametanje. Od njegovih devetnaest restriktivnih odredbi, šesnaest su zahtjevi SAD-a. Razmotrite apsurdnost dozvole izvoza žive stoke iz Sjedinjenih Država u Argentinu, zemlju čiji je identitet upravo vezan za stočarstvo.

Ali izvan ovog očajničkog pokušaja da se otvore tržišta, pravi cilj Vašingtona je jednostavan: litijum, rijetki zemni minerali i ugljovodonici. Sve ostalo je sekundarno.

Zašto Venecuela ostaje centralna meta za Vašington, i šta objašnjava novu vojnu eskalaciju SAD-a?

– Venecuela je oduvijek smatrana prioritetom visoke bezbjednosne važnosti za Sjedinjene Države. Istorijski gledano, američke naftne korporacije igrale su odlučujuću ulogu u eksploataciji venecuelanskih naftnih polja. Međutim, to se promijenilo nakon dolaska Huga Čaveza na vlast, a kasnije su te kompanije izgubile još više terena kao posljedica sopstvene blokade SAD-a protiv zemlje.

Danas su globalna naftna tržišta strateškija nego ikad, a geološka istraživanja potvrđuju da Venecuela posjeduje najveće dokazane rezerve nafte na svijetu… veće čak i od onih u Saudijskoj Arabiji!

Ove rezerve imaju dodatnu stratešku prednost: nalaze se samo četiri do pet dana udaljene od američkih rafinerija, u poređenju sa otprilike trideset pet dana iz Persijskog zaliva. To znači da je transport jeftiniji i bezbjedniji, posebno s obzirom na to da SAD održavaju oko četrdeset vojnih baza koje nadgledaju Karibe. Sa takvim prednostima na kocki, nije iznenađenje što su nacionalizacija naftne industrije Bolivarske revolucije i potvrda nacionalnog suvereniteta bili nepodnošljivi za Vašington.

Sjedinjene Države su pokušale svako zamislivo sredstvo da slome Venecuelu: guarimbe 2014. i 2017*; jednostrane prinudne mjere koje su ubile desetine hiljada; farsu zvanu „Huan Gvaido“ – poznatu samo po svojoj apsurdosti – koja je ipak omogućila krađu venecuelanske imovine poput Citga; i sada sramotnu Nobelovu nagradu za mir za Mariju Korinu Mačado, figuru duboko povezanu sa političkim nasiljem.

Pošto su propali na svim ovim frontovima, Vašington sada prelazi na vojne opcije. Međutim, i one su izuzetno kompleksne. Kada su SAD izvršile invaziju na Panamu 1989. da uklone Norijegu, rasporedile su 26.000 marinaca, a ipak je trebalo mjesec dana da osiguraju Panama Siti.

Ideja o invaziji na Venecuelu je čista fantazija, i američki stratezi vjerovatno to znaju. Ipak, Vašington bi mogao usvojiti „izraelski stil“ strategije: udare na kritičnu infrastrukturu poput brane Guri, rafinerija ili aerodroma, nanoseći enormnu štetu. Međutim, i ovaj pristup ima svoje granice: ako SAD namjeravaju da zauzmu venecuelansku naftu, ne mogu uništiti svu energetsku infrastrukturu zemlje u procesu.

Ono što situaciju čini posebno opasnom je Trampova nestabilnost i nepromišljenost. Njegove lične i pravne krize – uključujući dokumentovane veze sa Džefrijem Epstajnom – erodirale su povjerenje u njega čak i među republikancima.

S obzirom na ovaj scenario, Venecuela mora pozvati na međunarodnu solidarnost i odlučnu političku akciju. Kina, posebno, treba da odgovori na američku pomorsku eskalaciju u Karibima raspoređivanjem sopstvene flote oko Tajvana, bez opaljenja i jednog metka. Takav potez bi poslao nedvosmislenu poruku: agresija ima posljedice. Ako Vašington danas napadne Venecuelu, sutra će krenuti na Kinu. Preventivni signal je stoga esencijalan, kako za bezbjednost Kine tako i za Venecuelu.

Kakav je značaj naslijeđa Huga Čaveza u ovom vremenu imperijalističkih agresija?

– Čavez je izuzetna figura u savremenoj istoriji, ne samo Venecuele, već našeg kontinenta i svijeta. On je oživio bolivarsko naslijeđe i emancipatorsku viziju pokreta za nezavisnost Latinske Amerike, obnavljajući principe nacionalnog suvereniteta i samoodređenja u momentu kada su bili teško erodirani.

Jedno od njegovih najvećih dostignuća bilo je političko obrazovanje venecuelanskog naroda, sprovedeno ne samo kroz Aló Presidente već kroz bezbrojne javne intervencije i, prije svega, ličnim primjerom. Ovo objašnjava zašto je narodni odgovor na nedavni poziv za dobrovoljno prijavljivanje u Bolivarsku miliciju bio tako masovan. Nikada nije lako tražiti od ljudi da rizikuju živote za svoju zemlju, ali Čavez – a sada i predsjednik Maduro – uspjeli su jer je Komandante posadio sjeme koje je duboko ukorijenjeno u ideji Patria Bonita: voljene i dostojanstvene domovine.

Danas moramo učiniti sve moguće da spriječimo da se imperijalistička ofanziva protiv venecuelanskog tla sprovede. Situacija je opasna ne samo za Venecuelu, već za cijeli kontinent i zaista za svijet. Pit Hegset, trenutni američki sekretar za rat – neko bez iskustva na bojnom polju, i figura sa istorijom rasizma i mizoginije – dodaje opasnost kroz čistu nekompetentnost.

Nije slučajno što je admiral Alvin Holsej, iskusni vojni profesionalac, podnio ostavku na čelo SOUTHCOM-a nakon što je vidio šta se planira. Zahvaljujući venecuelanskoj pripremljenosti, njenim savezništvima i globalnim vezama, zemlja je daleko od izolacije. Ima važne međunarodne odnose. Iz ovih razloga, vjerujem da se najgori scenario još uvijek može izbjeći. Ali ako Venecuela bude napadnuta, jedno je sigurno: biće jedinstva i volje da se brani Patria.

* Guarimba je termin koji se kolokvijalno koristi u Venecueli za metod protesta koji prvenstveno koristi venecuelanska opozicija, a koji uključuje podizanje uličnih barikada ili blokada puteva

Progressive.international