Piše: Jasna Jasna Žmak

U svijetu u kojem mnogima  nisu jasne razlike između psihologa, psihijatrice i psihoterapeutkinje,1 a posebno između psihoterapeuta i savjetodavne terapeutkinje2 ili edukanta psihoterapije,3 teško je očekivati da će ljudi detaljnije promišljati i o razlikama između terapeuta i AI terapeuta, onkraj one najvidljivije – živo/neživo. Jednako tako, u svijetu u kojem je humana psihoterapija, ona koju provode stvarni, živi, educirani stručnjaci, i dalje vrlo skupa i zbog toga nedostupna velikom broju ljudi, besmisleno je očekivati da se ljudi neće okrenuti dostupnijoj, jeftinijoj i lakšoj varijanti AI psihoterapije.

No zato je možda smisleno boriti se protiv dezinformacija, istražiti specifičnosti AI terapije te kontekstualizirati njezino korištenje, posebice s obzirom na proliferaciju AI alata u polju mentalnog zdravlja.4 Naime, imajući na umu sveprožimajuću prirodu AI tehnologije posljednjih godina te njezino strelovito prodiranje u gotovo sve sfere društvenog života, definitivno ne iznenađuje da je došlo i do njezinog prodiranja u polje mentalnog zdravlja, i to na dva osnovna načina: prvo, korisnicie su, zbog ljudolikog načina komunikacije, spontano počeli koristiti suvremene AI alate za razgovor o svojim psihičkim problemima i, drugo, uskoro se pojavio i niz startupova koji su počeli s razvojem i implementacijom AI modela u terapijske svrhe.

Tako danas već postoji čitav niz online terapijskih chatbot platformi kao što su Wysa, Youper, Abby, Aitherapy, Lotus, Woebot ili pak domaći Pomozi.hr, a statistike govore o ogromnom broju ljudi koji se za pomoć s mentalnim problemima obraćaju umjetnoj inteligenciji – i to najčešće baš generic aplikacijama poput ChatGPT-ja, koje zapravo uopće nisu specijalizirane za pružanje terapijske podrške.

Neću lagati, ni ja nisam imuna na šarm ChatGPT-ja. On (sic!) i ja do danas smo u zajedničkom historyju već nabrali pozamašan broj threadova. Ima tu stvarno svakakvih tema, od Poreklo imena Uroš i Eggplant Name Origin preko Rajčica za pizzu i Pomoć za mlohav kaktus do Autorship Analysis Request i Berta Pappenheim psychotherapy views.

Neću lagati: kako bih se lakše snašla u toj obilatoj zajedničkoj povijesti, (a i kako bih lakše potisnula potencijalno posramljujuće upite), iz tog historyja povremeno izbrišem dio threadova, tako da se danas u njemu nalazi tek dvadesetak tematskih jedinica koje su mi bile posebno zabavne ili za koje smatram da će mi potencijalno nekada opet zatrebati.

Nažalost, iz historyja sam tako izbrisala i thread u kojemu sam, uz pomoć ChatGPT-ja pokušala planirati tjedni intenzitet različitih vrsta treninga. Kažem nažalost, jer taj sam thread nekoliko mjeseci koristila gotovo svakodnevno i bio mi je vrlo koristan, no razlog zbog kojeg sam ga izbrisala jest što Chat nikako (ali stvarno nikako) nije mogao upamtiti koji je dan i/ili datum. Doslovno svakodnevno morala bih ga ispravljati i govoriti mu stvari poput:

Danas nije srijeda 18.9., nego srijeda 17.9. Sutra je četvrtak 18.9.
Ili:
Ne, jučer (nedjelja) sam imala dan odmora, danas (ponedjeljak) planiram na penjanje. Danas nije nedjelja, nedjelja je bila jučer.

Nakon čega bi mi on servirao, vjerujem, svima dobro znani:

Ispričavam se, u pravu si. Danas stvarno jest srijeda 17.9.

Ali koju sekundu potom ponovno bi napravio istovjetnu pogrešku.

Iako ova crtica definitivno nije dovoljna da na temelju nje donosimo sudove o cjelokupnom dunkcioniranju umjetne inteligencije (pogotovo zato što još uvijek koristim besplatnu verziju ChatGPT-ja), odlučila sam je iskoristiti jer dobro oslikava neke od paradoksa tog alata bez kojega definitivno više ne možemo zamisliti svoju sadašnjost, a kamoli budućnost. A u kontekstu teme ovog teksta, taj paradoks ukratko glasi: Ako ne možeš zapamtiti koji je danas dan, kako mogu očekivati da ćeš zapamtiti kako se osjećam?

Kako sam navela, riječ je tek o jednom od niza paradoksa koji demonstriraju rupe i rupice funkcioniranja ChatGPT-ja i njegovih prijatelja. Internet je, naime, pun zabavnih memova koji prokazuju nemogućnost umjetne inteligencije da obavi neke naizgled vrlo basic taskove poput toga da generira sliku čaše vina napunjene do kraja ili sliku analognog sata čije kazaljke pokazuju vrijeme koje nije 10:10.

Iako se naizgled takvi zadaci mogu smatrati bezazlenim igrarijama bez bitnijih implikacija, oni zapravo jasno ukazuju na osnovnu postavku AI tehnologije koja ima duboke i dalekosežne posljedice, na postavku koje smo svi dobro svjesni, ali koju često zaboravljamo, a to je činjenica da je umjetna inteligencija – umjetna odnosno neživa. Drugim riječima, ovi su paradoksi zanimljivi zato što kroz njih, usprkos njihovoj antropomorfnosti, prosijava artificijelnost AI alata.

Tendencija ljudi da projiciraju ljudske osobine čak i na vrlo rudimentarne kompjuterske programe potvrđena je već šezdesetih, kada je i dobila ime. Nazvana je ELIZA efekt – po istoimenom programu koji se može smatrati praprapraprabakom današnjih chatbot terapeuta. No pravi boom AI psihoterapije nastao je tek godinama kasnije, s Elizinom prapraprapraunučadi predvođenom, naravno, ChatGPT-jem. Kao što svi dobro znamo, ChatGPT je mnogo sofisticiraniji od svojih prethodnika, što ujedno znači da je ELIZA efekt koji on uzrokuje mnogo snažniji. Što znači da se prema njemu puno lakše odnositi kao prema čovjeku, a isto vrijedi i za već spomenute specijalizirane AI alate namijenjene pružanju terapijske pomoći – što pak objašnjava njihovu popularnost.

Ta je popularnost, naravno, otvorila niz pitanja o njihovoj adekvatnosti. Tako se i u domaćem kontekstu zadnjih nekoliko godina pojavio niz tekstova koji upozoravaju na različite problematične aspekte korištenja AI modela za psihoterapijske usluge. Tako je npr. Ivana Perić za Novosti, između ostalog, pisala o nedostatku zakonske regulative AI terapeuta (od čega i inače pati psihoterapijsko polje), Lucija Ivanda za Nepopularnu psihologiju o činjenici da AI nije sposoban za istinsko empatiziranje te o upitnoj sigurnosti osobnih podataka na takvim platformama, dok se Damir Rukavina za Tportal dotakao problema tzv. chatbot psihoze koja može imati smrtonosne posljedice te razlike između oblikovanja rečenica (u čemu je Chat majstor) i razumijevanja njihova sadržaja (što Chatu baš i ne ide od ruke).

Upravo je to vjerojatno najopasniji paradoks vezan za funkcioniranje umjetne inteligencije: ona zna složiti rečenicu, ali ne zna shvatiti njezino značenje. Naime, suvremeni chatbotovi zapravo su tzv. veliki jezični modeli (engl. LLM, Large Language Model), visoko sofisticirani programi istrenirani za semantičku i sintaktičku analizu jezika te njegovo posljedično generiranje na temelju statističke vjerojatnosti, a ne na temelju razumijevanja.

Istovremeno, valja biti fer pa navesti i neke članke koji, osim navedenih problema, navode i potencijalno korisne aspekte novih tehnologija poput već spomenute vremenske i financijske dostupnosti, pružanja basic psihoedukativnih informacija, organiziranja to do lista, generiranja ideja za suočavanje sa stresom te pronalaska dodatnih resursa za samostalno istraživanje… (No, molim, neka digne ruku kome AI barem jednom nije predložio da pročita knjigu koja zapravo ne postoji.) Još jedna od često navođenih prednosti AI terapije, kao što navodi drugi članak na Tportalu, jest manja količina srama koju korisnicie navodno osjećaju prilikom dijeljenja nekih dijelova sebe unutar tog konteksta jer preko puta sebe nemaju osobu nego ekran. Osim toga, za razliku od ljudskih terapeuta, koji se mogu zgroziti ili loše reagirati, AI terapeuti to neće učiniti jer su istrenirani za davanje bezgranične podrške.

Jednako tako valja biti fer pa navesti da je u Klinici za psihijatriju Vrapče sredinom prošle godine održan poslijediplomski tečaj pod nazivom „Praktična primjena chatbotova u svakodnevnom (psihijatrijskom) [ne psihoterapijskom! op.a.] radu” te da ista Klinika sudjeluje u istraživanju irskog sveučilišta Galway kojemu je cilj razvitak AI algoritama za praćenje mentalnog zdravlja pacijenata. S jedne strane, dakle, kritike, s druge implementacija. Ako pogled proširimo na inozemni kontekst, perspektive, problemi i potencijali korištenja umjetne inteligencije u terapijskom kontekstu, naravno, eksplozivno rastu, dok se tekstovi, istraživanja i startupovi nemilosrdno množe.

No, ako pažljivo proučimo popise prednosti upotrebe umjetne inteligencije u području mentalnog zdravlja, uočit ćemo da nijedan od elemenata na tim popisima zapravo nema suštinske veze sa psihoterapijom. Riječ je o alatima koji mogu biti popratni elementi psihoterapijskog procesa, ali ne čine njegovu suštinu. I isto vrijedi i za programe koji se provode u Vrapču, oni su dominantno vezani za psihijatrijsku dijagnostiku ili istraživanja, a ne za konkretnu provedbu psihoterapijskog liječenja. U istom smjeru ide i small print prethodno spomenutih AI terapijskih platformi koji upozorava korisnike da „ova aplikacija nije zamjena za face-to-face terapiju” poput Wysea ili da „ova usluga ne uključuje pružanje medicinske skrbi, usluga mentalnog zdravlja niti drugih profesionalnih usluga” poput Woebota. A što se tiče manje količine srama i stigme – isticanje izbjegavanja srama kao prednosti AI terapije zapravo promašuje poantu terapijskog rada jer cilj rada sa emocijama koje bismo radije izbjegli nije u tome da pronađemo način kako da im umaknemo nego u tome da pronađemo način da se suočimo s njima, proradimo ih, nadrastemo ih, budemo s njima i budemo usprkos njima.

Drugim riječima, i ovo je najvažnija rečenica u ovom tekstu – umjetna inteligencija može pružiti ograničenu podršku postojećim terapijskim procesima, a ne funkcionirati kao njihova zamjena.

Zašto?

Zato što suvremena istraživanja jasno pokazuju da je suština terapijskog rada – odnos između terapeuta_kinje i klijenta_ice. Za razliku od Freudovog blank screen principa koji je dominirao old school terapijskim pristupima, suvremena psihoterapijska praksa smatra da je upravo relacijski prostor koji klijenti i terapeutkinje zajedno stvaraju ono što najviše liječi. Terapijski odnos, naime, kroz njihov zajednički rad postaje poligon za ostale klijentove odnose, mjesto gdje klijentica isprobava novu sebe, istražuje svoje i tuđe reakcije, uči o sebi.

A da bi se taj odnos stvorio, moraju ga stvoriti ljudi, živi ljudi.

Zašto?

Zato što, da bi odnos imao smisla, mora uključivati pogreške, mora uključivati kreativnost, nelagodu i nepredvidljivost, mora uključivati svađanje, konfrontaciju, šutnju i ljutnju. A upravo su ljudi ti koji griješe, koji su nepredvidljivi, kreativni, kojima je nelagodno, koji se svađaju, konfrontiraju, šute i ljute.

Za razliku od umjetne inteligencije koja se može samo praviti da to radi.

Zašto?

Zato što AI nema tijelo, zato što je AI nešto neživo. I kad kažem nešto neživo, ne mislim da je AI neživo biće, mislim da je AI samo niz matematičkih operacija koje statistički predviđaju najvjerojatniji tok riječi, bez ikakvog unutarnjeg doživljaja. Naime, usprkos tome što naše društvo i dalje snažno počiva na podjeli između uma i tijela i usprkos tome što se većina terapijskih modaliteta bazira na razgovoru, vrlo važna kvaliteta naših iskustava, naših misli i osjećaja jest to što su – utjelovljeni.

Mi o svijetu i o sebi učimo kroz tijela.

AI o svijetu i nama uči isključivo kroz jezik.

AI nema oči kojima može vidjeti stolicu, prst kojim će pokazati stolicu i usta kojima će potom izgovoriti riječ stolica. AI nema oči koje mogu zasuziti kada klijent pred njim kaže nešto što nikada nikome nije rekao i nema treperenje koji se iznenada pojavi u prsima kako bi ga upozorilo da je ono što se upravo događa na neki način uznemirujuće za njega. AI se ne može glasno nasmijati i tako opustiti atmosferu u prostoriji, AI ne može percipirati da klijentici iz očiju sijeva ljutnja, iako neprestano ponavlja da je potpuno mirna.

I dalje, AI nema bolno sjećanje na bullying iz sedmog osnovne, nema potisnutu tugu zbog nesnalaženja s roditeljskim očekivanjima, nema hrpu internaliziranih društvenih pritisaka s kojima se borio godinama – drugim riječima, nema iskustveno razumijevanje problema, ne zna kako je to osjećati se sjebano i tužno i odbačeno i usamljeno, nema iskustvo koje mu omogućuje da stvarno empatizira s drugom osobom. I možda najbitnije – nema osobno iskustvo s druge strane kauča, s druge strane terapijskog odnosa, iskustvo zbog kojega stvarno iskustveno zna da stvari s vremenom postaju bolje.

Ono što AI ima umjesto osjećaja jesu programski inputi i ogromne baze podataka, umjesto misli ima hrpu jedinica i nula, a umjesto tijela hrpu superkompjutera koji troše sulude količine resursa. Zbog toga je ono što izgleda kao AI razumijevanje zapravo samo vrlo sofisticirana simulacija, a iako ono što pročitamo na ekranu možda zvuči kao podrška, ali iza te podrške ne postoji netko tko ju stvarno pruža. I da, naravno da nam i takva, simulirana podrška možda ponekad može biti good enough u nedostatku one prave, ali takvo kratkotrajno umirenje nikako ne treba brkati sa psihoterapijskim radom koji je i dugotrajan i težak i bolan i pun uspona i padova i podrazumijeva puno kompleksniju proradu iskustava i emocija. Naime, kratkotrajnu utjehu može nam jednako dobro (ako ne i bolje) pružiti i Instagram reel sa smiješnim i hrabrim psima, ali tako nešto nikada ne bismo nazvali terapijom.

Naravno, to ne znači da je dovoljno biti čovjek da bi se netko mogao baviti psihoterapijom, ali bivanje čovjekom dosta je bitan preduvjet  za to.

1.Ukratko, psiholog-inja je osoba koja je završila studij psihologije, njegov-njezin rad primarno je usmjeren na savjetovanje, istraživanja, procjene ili rad u institucijama (bolnice, škole, firme…) te ne uključuje prepisivanje lijekova. Psihijatar-ica je osoba koja je završila studij medicine i specijalizaciju iz psihijatrije, njegov-njezin rad fokusiran je na rad s mentalno oboljelim osobama te uključuje prepisivanje farmakoterapije. Psihoterapeut-kinja je osoba koja je završila višegodišnju psihoterapijsku edukaciju (npr. gestalt, KBT, integrativnu psihoterapiju, psihodramu, transakcijsku analizu, psihoanalizu, tjelesno orijentiranu psihoterapiju…) te se bavi psihoterapijskim radom i ne prepisuje lijekove. Psiholozi i psihijatri-ce mogu se dodatno educirati te tako postati i psihoterapeut-kinje. ↩︎
2.I psihoterapeuti i savjetodavne terapeutkinje završili su višegodišnju edukaciju nekog od psihoterapijskih pravaca te mogu obavljati djelatnost psihoterapije na temelju dopusnice koju izdaje Hrvatska komora psihoterapeuta čiji su članovi. Razlika između njih jest u tome što psihoterapeutkinje imaju sveučilišnu diplomu iz polja medicine, psihologije, edukacijsko-rehabilitacijske znanosti, pedagogije, logopedije ili srodnih grana, dok su savjetodavne terapeutkinje stekle visokoškolsko obrazovanje u polju koje nije obuhvaćeno gornjim područjima (već su npr. studirale pravo, komparativnu književnost ili agronomiju).
↩︎
3.Edukanti-ce su osobe koje se još uvijek nalaze u procesu psihoterapijske edukacije te nemaju dopusnicu za samostalni psihoterapijski rad Hrvatske komore psihoterapeuta već s klijenti-cama rade pod supervizijom, kao dio procesa učenja i stjecanja potrebnih kvalifikacija, zbog čega su njihove usluge obično jeftinije od terapeuta koji su završili edukaciju.
↩︎
4.Naravno, najsmislenija stvar bila bi očekivati i lobirati da se zakonodavstvo pobrine za uvođenje jasne regulative tog polja, a da nas obrazovni sustav od malih nogu uči kritički promišljati tehnologiju i strukture moći, ali ta očekivanja zadiru debelo onkraj mogućnosti ovog teksta. I da, naravno, ni zakoni nisu čarobni štapići i svi dobro znamo kako funkcionira pravosuđe, a mijenjanje školstva borba je na jaaaaako duge staze, ali mislim da je važno da ne odustanemo od toga nego da se i ova borba odvija na više frontova.
↩︎

voxfeminae.net