Piše: Marko Kostanić

U društvenim znanostima i publicističkim konvencijama ne postoji nekakva razvijena metrika kojom bi se mjerila uspješnost nekog prosvjeda ili protestne akcije. Kontekstualno obrađeni broj sudionika doima se kao najpouzdaniji oslonac, ali ne smiju se zanemariti ni naknadni učinci kao što su društvena nervoza i količina iracionalnih komentara.

Društvena nervoza je vrlo skliska kategorija, a sama procjena (i)racionalnog u politici dio je politike i nosi u sebi neminovnu dozu pristranosti. Unatoč svim ogradama, može se pronaći minimalni preduvjet za proglašenje društvene atmosfere nervoznom i komentara iracionalnim. Minimalni preduvjet za slučaj kojim se ovdje bavimo, a to su reakcije na nedavne antifašističke marševe u hrvatskim gradovima, nalazi se u postupku izrade i oblikovanja komentara.

Naime, potaknuti neočekivanom masovnošću marševa, tisuće su ljudi, od onih koji su za to plaćeni do onih koji su u stalnoj potrazi za dopaminom na društvenim mrežama, pažljivo prolazile kroz fotogalerije na portalima kako bi pronašli sporni ili neprihvatljivi transparent ili zastavu i samim tim dokaz za nelegitimnost ili naivnost marša.

Pronalazile su se tako “četničke” zastave, natpisi na ćirilici koji navodno ugrožavaju opstojnost Republike Hrvatske, zagovori balkanske federacije kao da bilo kakav oblik drukčijeg društveno-političkog uređenja od onog postojećeg predstavlja stvarnu opciju, zastava Socijalističke Republike Hrvatske kao da je Republika Hrvatska nastala raspadom Rimskog Carstva, a ne federacije čiji je SR Hrvatska bila dio, i brojni drugi “inkriminirajući” dokumenti.

Razlog potrage za tim dokazima o političkoj promašenosti marševa leži u potrebi da se ospori negirani sadržaj u nazivu marša. Ako se na samom maršu pojavljuju sporni slogani, zahtjevi i simboli, onda ni sama dijagnosticirana pojava koja predstavlja motiv organizacije marševa – a to je fašizam – naprosto ne postoji. Ili ako postoji, onda su i ovi koji mu se suprotstavljaju koristeći neprihvatljive simbole i slogane isti kao i oni.

Ideološka analiza marša na osnovi izoliranih transparenata i simbola koje su donijeli pojedinci sama je po sebi iracionalna i kratkog dometa. I iza nje stoje neki sasvim drugi motivi koje smo naznačili. Motivi koji jasno pokazuju i dokazuju da je izbor antifašističke etikete bio duboko precizan. A ne da se radi, kako u zaključcima svih tih komentara stoji, o tome da se iza te etikete skrivaju nekakve druge namjere ili da se ona neprecizno koristi kako bi se sve druge opcije delegitimirale.

Nelagoda koju u hrvatskom društvu izaziva pojam antifašizma prilično je simptomatična. Pogotovo kad se ukaže na ulicama u nešto masovnijem obliku. Kao da se hrvatski nacionalni i liberalni identitet ne mogu pomiriti s antifašizmom. Kao da se ne može integrirati pa se stalno traže nekakve zaobilazne rute, uspostavljaju nasilne povijesne cezure i traže najbolja sredstva za ideološku dezinfekciju.

Zašto u hrvatskom društvu antifašizam izaziva takvu nelagodu? Zašto se očite fašističke pojave i tendencije ne mogu proglasiti takvima i osuditi bez nekog dodatnog “ali”? Da bismo dobili konture odgovora na ova i slična pitanja trebamo se pozabaviti argumentacijskim obrascima koji stoje iza te navodne nemogućnosti. Čini nam se da su u optjecaju tri takva obrasca koja su bila primjetna i u reakcijama na marševe i njihov sadržaj. Pritom zanemarujemo one eksplicitno ustaške koje iz očitih razloga nije potrebno dodatno analizirati.

Prvi obrazac mogli bismo nazvati kreiranjem povijesnog sanitarnog kordona za hrvatstvo kao takvo koji je napokon uklonjen krajem prošlog stoljeća. Taj povijesno anakroni pristup hrvatstvo tretira kao nekakav lebdeći entitet koji je čekao povijesnu priliku da se ukaže u svojoj čistoći početkom 1990-ih godina i koji s drugim političkim pokretima i projektima poput fašističkih i antifašističkih nije navodno imao nikakve veze.

Drugi bi se obrazac mogao odrediti kao prepoznavanje nepovoljnog marketinškog tereta brenda antifašizma: dok je na zapadu antifašizam bio elegantan i demokratski te prosto intelektualno-moralni stav pojedinaca, kod nas i šire na Istoku bio je krvav, tvrd, autoritaran, kolektivan i neiskupljiv. Treći se pak obrazac može odrediti kao nesvjesna elaboracija klasnog komfora: zašto sad i vi tražite fašiste tamo gdje ih nema i tako dodatno potpirujete atmosferu u društvu bez ikakve potrebe?

Ključan argument ovog pristupa svodi se na preuveličavanje. Danas je, navodno, antifašizam neprecizan i neefikasan pojam, nešto strano suvremenom političkom trenutku, i služi da bi se reciklirali sukobi iz prošlosti, umjesto da se pozabavimo “pravim” problemima. Po ovom pristupu, ni fašizam ni antifašizam ne opisuju društveno-političke trendove i treba ih napustiti ili prepustiti isključivo političkoj baštini i komemorativnim praksama.

S obzirom na to da se nalazi na najvišem nivou apstrakcije, krenimo od posljednjeg obrasca. On u svom analitičkom ili intelektualnom ishodištu nije sporan. I tu nespornost crpi iz dvostruke prirode pojma fašizma. Fašizam označava i konkretne političke pokrete i projekte iz prve polovice prošlog stoljeća, ali i “vječnu” ili apstraktnu političko-moralnu poziciju ili opasnost. Da bi se ta dvostruka priroda učinila operativnijom, prvoj se verziji pojma često dodaje odrednica “povijesni”.

Ali problem je svejedno očit: teško se može u sebi pomiriti pojam koji istovremeno označava politički program i projekt koji su nastali u specifičnom povijesnom kontekstu i program koji predstavlja nadpovijesno političko zlo. I sasvim je očit i prostor za svjesnu i nesvjesnu manipulaciju pojmom. Međutim, ne možemo zbog potencijala manipulacije pojam naprosto ukinuti. Je li posrijedi bila manipulacija ili nije ne odlučuje intelektualna vježba, već politički učinak korištenja samog pojma. Spomenuta nelagoda nakon marševa govori da je upotreba u ovom slučaju bila itekako precizna i nemanipulativna.

Drugi se argumentacijski obrazac ili pažljivo krojena i prilagođena povijesna priča tiče neprikladnosti našeg, istočnog antifašizma. Za podjelom između civiliziranog i neciviliziranog antifašizma posegnula je, na primjer, riječka gradonačelnica, a nisu joj odoljeli ni drugi komentatori koji su, eto, svojim djedovima i bakama partizanima pretpostavili notornog rasista Winstona Churchilla ili oni koji bi birali iz ostavštine našeg antifašizma pa uzeli socijalistički modernizam, zapaljenu zgradu Vjesnika i ugašeni Brodarski institut, ali ne bi baš političku, ekonomsku i ratnu pozadinu na kojoj su nastali.

Riječ je o podjeli koja se oslanja i na ostavštinu puke konzumerističke predodžbe po kojoj su svi proizvodi sa Zapada bolji, ali i na poslijeratne obračune i osvete koji se pripisuju komunizmu kao takvom, a ne puno brutalnijoj prirodi nacističke okupacije na Istoku i građanskom ratu koji nema tu “naviku” da završava kao ratovi između država. Ti su obračuni i osvete na Zapadu bili nižeg intenziteta jer je i okupacija bila na izrazito nižoj razini brutalnosti nego na europskom istoku. A ne zato što je nakon rata došla liberalna demokracija s uređenom pravnom državom i pravednim suđenjima.

Treći obrazac koji se dao razaznati u brojnim kritikama antifašističkih poruka na maršu zasnivao se na pretpostavci da se hrvatska nacija kretala bešumno kroz povijest, bez dodira s drugim političkim projektima. Pa ju tako ne možemo povezati s fašizmom, a ni s antifašizmom. Ona, eto, nadilazi te slučajne odrednice iz jedne sekvence ljudske povijesti. Ona se nalazi iznad fašizma i antifašizma i zato svako vraćanje tih pojmova u optjecaj naprosto guši eshatološko blaženstvo u kojem živimo – ozbiljenje nacije.

Najefektniji izraz ovog obrasca ponudio je saborski zastupnik Nino Raspudić koji je poručio da Hrvatska nije pobijedila ni 1941. ni 1945. godine. Legitimno je iz današnje perspektive ne priklanjati se nijednoj političkoj opciji u povijesti, ali teško se kvalificirati za raspravu ako se kao početnu točku uzima povijesnu fikciju: nekakvu čistu Hrvatsku koja opstaje od 925. godine u raznim oblicima, ali bez dodira s ekonomskim, političkim i povijesnim procesima kroz koje se nacija formirala.

Zastupnici ove teze će osporiti legitimitet ili autentičnost SR Hrvatskoj jer je nastala u ekstremnim uvjetima Drugog svjetskog rata i komunisti nikad ne bi došli na vlast da nije bilo takve navodno malo vjerojatne pojave kao što je svjetski rat. Nije se Drugi svjetski rat slučajno dogodio i ne predstavlja neku anomaliju u povijesti.

A i što su trebali antifašisti napraviti 1945. godine? Prepustiti vlast fašistima ili onima koji im se nisu znali suprotstaviti i reći: Drugi svjetski rat je bio slučajnost, ne zaslužujemo vlast, tko zna šta će biti za 80 godina, ako ostanemo na vlasti ljudi tada neće smjeti reći da smo antifašisti. Malo karikiramo, ali ne mogu se izmisliti drukčije povijesti. To dokazuje i sam Ustav RH koji nije mogao biti drukčije napisan kad je riječ o povijesnim kontinuitetima.

U krajnjoj liniji, kao što je nedavno na ovim stranicama pojasnio Siniša Malešević, hrvatska je nacija do kraja formirana upravo u socijalizmu. Tada su se razvili obrazovanje, pismenost, nacionalna kultura i urbanizacija koji čine preduvjete modernog nacionalizma. Hrvatska je nacija bez socijalističke infrastrukture nedovršena nacija.

Kao što je slučaj i s bilo kojim drugim političkim pojmom, antifašizam je podložan novim značenjima i redefinicijama i kao takav predstavlja područje političkog konflikta. Različiti simboli i poruke na marševima upravo su izrazi tog konflikta. Radi se samo o tome da ga se ne može izbjeći kako bismo živjeli normalno i imali harmoniziranu naciju. Pa politika je barem nijansu kompleksnija od toga.

www.portalnovosti.com