Piše: Jovan JABLAN

Wag the dog je izraz koji politička teorija objašnjava kao odvraćanje pažnje sa gorućih problema u državi na one koji su manjeg značaja ili pak fiktivni; nerijetko senzacionalni i izmišljeni od strane vladajuće elite koja nije sposobna riješiti najvažnije društvene izazove.

Teoriju valja objasniti praktično, pa ćemo za ovu priliku da zamislimo – nikako i da tvrdimo! – kako je kriza u Botunu ideja vlasti da skrene pažnju građana sa katastrofalnih politika koje vode u mjesecima za nama.

Spalionica izmeta koja ubija nerođenu đecu zvuči idealno za našu pretpostavku, a više nego realno i emotivno da mobiliše stanovnike Botuna i svekolike Zete. Glavne likove, koji za razliku od sporednih znaju istinu, u našoj pretpostavci igraju javnosti nepoznati penzioner iz Beograda, Andrija Mandić, Milan Knežević i Milojko Spajić. Sijeda beogradska glava detaljno osmišljava ideju, poziva Mandića i Kneževića u Beograd na srnetinu u sosu od borovnica i francusko vino, saopštava im plan i daje instrukcije.

Četnički dvojac po slijetanju u Podgoricu poziva premijera na biftek i pepsi. Objašnjavaju mu kako njihovu ekonomsku zamisao o dodatnom zaduživanju od petsto miliona eura valja  zamaskirati jednostavnom i bezazlenom krizom. To se inače tako radi, zaključio je Mandić i namignuo Spajiću.

Gladnog premijera je interesovalo što konkretno on ima od toga i što bi bila njegova uloga. Saopštili su mu da za svoj dio ne brine i da je dovoljno povremeno da izjavi kako je kolektor izuzetno važan i bezbjedan projekat. On je osjetio sitost i uz osmijeh potvrdio svoje učešće. Još jedan uslov – rekao mu je Knežević dok je on ustajao sa stola – o ovome ni riječi Mujoviću.

Knežević je zatim pozvao predsjednika mjesne zajednice Botun i uglednog preduzetnika iz Zete na pečenje ispod sača i točeno pivo. Nakon što su omastili brke, saopštio im je da se bliži rok za početak radova na kolektoru koji bi utrostručio broj mrtvorođene djece u Zeti. Rumene glave i drhtavim glasom pitao ih je šta im je činiti. Njih dvojica su uglas rekli: “nemau problema!”. Milanu se povratila boja u lice, pa je tražio njihovu podršku.

Zatim su ugledni privrednik i predsjednik mjesne zajednice upitali šta oni konkretno imaju od toga i šta će im biti uloge. Kneževic je obećao privredniku iz Zete namješten tender za izgradnju saobraćajnice teške više stotina hiljada eura, a predsjedniku mjesne zajednice pet radnih mjesta za njegovu rodbinu. Oni su osjetili sitost i uz osmijeh prihvatili ponudu.

Noć prije nego se sastao sa premijerom, gradonačelnik Mujović je sanjao gomilu novca vrijednosti stotinu miliona eura kako gore u plamenu, a kako on i dalje nema kanader kojim bi ugasio nezaustavljivi požar. Spajić je ujutro bio jasan: izgradnja mora početi.

Kasnije tog dana su ugledni privrednik i predsjednik mjesne zajednice okupili glave zetskih familija. Za svoje sugrađane su upriličili teleću čorbu, miješano meso i nikšićko pivo. Preduzetnik je saopštio da će žene zbog kolektora rađati mrtvu đecu i da će im pod kućama teći rijeke podgoričkih balega. I kako će oni Mujovića, Spajića i ostale glavonje koje pretenduju na njihova vječna ognjišta u tome zaustaviti! Prolomio se snažan aplauz i uzvici “takoeee!”.

Onda je jedna sijeda glava familije upitala što oni imaju konkretno od toga. Zdravlje i neokaljani obraz, dodao je predsjednik mjesne zajednice. Opet se prolomio snažan aplauz i uzvici “takoee!”.

Onda je organizovan protest sa sve binom, vođama opšte-narodnog ustanka i Kneževićem, odakle se jasno poručilo da će se položiti glave u zaštiti njihove zelene i čiste prapostojbine.

Na jednoj TV emisiji gostovao je predstavnik Botunjana i u stilu “đođite ako vam basta” prijetio direktoru vodovoda. Ugledni ekspert za otpadne vode, autor istraživanja o napadu na zetski natalitet, objasnio je kako je svojim naučnim pregalaštvom došao do zaključka o nevjerovatnom smradu koji će se prostirati diljem zetske opštine, iako nije vidio projekat. Elaborirao je, dakle, svoj naučni otpad.

Građani su odlučili da postave šator na lokaciju izgradnje spalionice fekalija i tako danonoćno čuvaju svoja ognjišta od najavljenog dolaska mašina. Na šporetu se krčkala fadžola, a sa konstrukcije šatora fetala osušena noga praseta.

Gradonačelniku Mujoviću je dijagnostikovana gorušica i medikamentoza soda bikarbonom. Noćima nije spavao, a kada bi ga san prevario, usnuo bi ogromnu gomilu novca vrijednosti stotinu miliona eura kako gori u jezivom plamenu. I njegovog mitropolita Joanikija koji organizuje moleban za kišu.

Nakon toga je pozvao Botunjane na sastanak. Obećavao im je i što može i što ne može, ali je dogovor izostao. Više nije mogao da podnese svoje stanje, pa je u Botun poslao komunalce sa nalogom protestantima da se šator ukloni u roku od dva dana. Zatim su Botunjani uklonili šator sa prvobitne pozicije i postavili ga pet metara pored. Onda su bagerima iskopali rovove oko šatora i u njih stavili krave.

Zatim je lokalna izborna komisija u Zeti saopštila rezultate referenduma na kojem su svi građani odreda glasali protiv, a čak ni jedan nije glasao za izgradnju kolektora.

Sjutradan su brojne snage organa reda zauzele Botun, rašćerale demonstrante i stoku ogromnom količinom suzavca i ogradili prostor na koji treba da stignu mašine za izgradnju kolektora.

Potom je Mujović uz veliko policijsko obezbjeđenje stigao u Botun, uzeo lopatu i simbolično započeo izgradnju postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda. U trenutku kada je zario lopatu u zemlju, dok su brojni medijski objektivi bilježili njegove pokrete, osjetio je da mu sokovi pobjede idu na usta. Naprasno je osjetio olakšanje u želucu. Te večeri je sanjao Amfilohija u tijelu anđela.

Cijenjeni preduzetnik iz Zete, čija kompanija je u međuvremenu odabrana za izvođača radova na gradskoj saobraćajnici, ponovo je sazvao sastanak sa opštinskim pater familias. Na stolu su ih sačekale koverte sa petsto eura i lozovača. Nakon što su se ugrijali stomaci, preduzetnik je izdeklamovao govor u stilu “izgubili smo bitku ali ne i rat”. Salom se prolomio gromoglasan aplauz i uzvici “takoeee!”.

Knežević i Mandić odletjeli za Beograd. Sa njima je otišao i Slaven Radunović. Oni su u elitnom restoranu u blizini Bezbjednosno-informativne agencije Srbije sa penzionerom koji nije poznat javnosti pili konjak i jeli jarebicu u sosu od tartufa. Preuzeli su kofer i vratili se za Podgoricu. Deseti dio sadržaja kofera lagerovan je na ranije dogovorenom i uobičajenom mjestu za premijera.

Ovako bismo mogli da zamislimo wag the dog primjer u praksi. Ako ste za vrijeme čitanja ovog teksta pomislili da ste sve vrijeme u zabludi povodom krize u Botunu, sjetite se da gradonačelnik Mujović u ovoj našoj izmaštanoj konstrukciji živi u uvjerenju da je riješio jedan od najvećih problema u svojoj grandioznoj karijeri.