Otvoreno pismo u nadi da će makar navesti na razmišljanje

Vaša zahvalnost radnicima RTCG za njihov doprinos osnažilo je čežnju za vaktom kada ćete prozivati. Može i nas, jer doprinos nam nije bio pun. A mogli smo, željeli, i ima nas dosta. Pa pesimistično doživljavamo taj dašak između redova u vašoj prigodi. Izostavili ste jedno ime, a njegove floskule kao da ste iskopirali. Ili nam se čini? Pišemo zbog nagomilanog ispod tepiha.

Ponadasmo se nestaće prije koju godinu nedodirljivi političari i njihove produžene ruke da koče glasove što im po volji nijesu. Da će svaki pojedinac u Nacionalnom emiteru samoinicijativom i nesputanošću, znanjem i entuzijazmom, ugrađivati sebe u mozaik koji čini realnu sliku našeg društva. Umjesto toga napredujemo nazadačke.

Iščezla je samostalnost. Utihla i najmanja kritika za sav crnogorski establišment u programima RTCG. Nema osvrta, analize iz kuće, niđe ne postoji stav što je dobro a što je loše. Osim građevinac, studentski maratonac, Boris Raonić i njegova ekipa. Samo dobro! A priznaćete, niko nije idealan? Ako velite da samo komentari nijesu žurnalistiika, u pravu ste i to je najgore: samokritike nema a mnoge informacije saznaćete na tuđim medijima umjesto na našim. Portal + TV + Radio = ogromna rupa u kojoj ne bi smjelo nedostajati bilo što važno građanima. Jer mjesta ima. Uprkos tome sadašnjem rukovodstvu je profesionalno nešto objaviti samo ako im „je interesantno“. To nije transparentnost koju pominjete, pretpostavljamo? Nekad se zvalo sakrivanje ili „zamazivanje“, nikad opravdano. Nezanimljive su sad vijesti od vitalnog značaja za kuću i državu čak. Od sudskih presuda do stavova EK, direktno povezanih s radom kuće koju upravo hvalite. Poglavlje za prijem u EU na polju prava je problematično upravo zbog dešavanja u Javnom servisu, a revizija istorije i multietnički sklad su eskalirali, pa bi realno bilo da ste uputili i makar konstruktivnu opomenicu. Recimo za uznemirujuću seriju Vraneš.

Pravosudni procesi, i sindikalni bunt koji eskalira ovih dana pokazuju da godišnjica nije u znaku napretka. Samostalnost i autoritet pojedinaca i redakcije iščezli, sve radničke sudbine u rukama jednog čovjeka, protivzakonito i čudno akademski namještenog. Već je opšte popularan po tome. Mimo vas i vašeg ministarstva izmijenjeni su medijski zakoni da mu omoguće najnovije imenovanje pa bi čestitka bila prilježnija od famoznog Ministarstva evropskih poslova i poslanika Vasilija Čarapića. Pošto su preskočivši vaš resor neprirodno ublažili, prilagodili, uslove za jednog koji šuška, sa željom da „povećaju konkurenciju“. Ona im je bitna bila, a ne znanje. Farsično, niko s manje škole od njihovog (pretpostavljamo ne i vašeg čim ga rekli nijeste) miljenika nije prijavljen na konkursu 2024. Postiđeli se ljudi ili prepoznali pakovanje za onog što se besomučno prijavljuje bez potrebnog iskustva. Znajući da će ga Savjet RTCG opet i opet nezakonito birati. Sudski višestruko ukazano. Komedija, jer nije zadovoljio, ni takve – naštelovane zakone. Hoće da bude direktor, pa hoće. I evo može mu bit. Voljom parlamentarne i izvršne vlasti. Koju bi i Javni servis trebao da kontroliše a ne kao sad – da sluša. Evropa to vidi, i nećete moći tamo ovako. Stoga datum nije za isticanje. Niti aktivnost u kući znači napredak i „temelj povjerenja građana“ uz programe kojima nema mane „na svijet i u Beograd“.

Stoga je vaše pominjanje „doprinosa razvoju objektivnog, savremenog i odgovornog informisanja“ iluzorna slika kako je sve super. A nije. Tehnička dostignuća nijesu informisanje. Mogli bi opširno kako su u RTCG u zapećku brojne teme i profesionalci na svim poljima. Državi treba takva firma oslobođena od neznalica i koristoljubaca, i menadžment prepoznatljivog (neplagiranog) obrazovanja i bogatog, specijalizovanog staža za razne oblasti. Koje uzurpator na čelu ne razaznaje pa premješta ljude nasumice bez priznanja za njihov legat.

I rješava „stambeno pitanje“. Dovedenih. Zbog čega neki dugogodišnji radnici nijesu.

Časlav Vujotić i grupa kolega iz RTCG