Autorka: Lama El Horr*

Iza svake političke akcije i svakog neuspjeha u djelovanju krije se svjetonazor.

Od zapaljivih riječi Palestine, Haitija, Konga, Sudana, Zapadne Sahare, Somalije i Jemena, do krvavog obuzdavanja Moskve, Pekinga, Teherena, Havane, Managve i Karakasa, ko može da posmatra svijet danas bez da ga ne pogodi njegova hronična, organska disfunkcija?

Suočeni sa intenzitetom zla koje nas pogađa, dužnost svih nas – svjetskih lidera, akademika, korporacija, medija, umjetnika, običnih građana – jeste da djelujemo i guramo ka akciji kako bismo se suprotstavili ovim katastrofama, čak i ako to znači da izaberemo zaobilazni put kroz parabole, legende i fiktivne heroje.

Neutralizam ili sfera sigurnosti „Birati između kuge i kolere“ je uobičajeni izraz koji opisuje nemogućnost biranja između dvije jednako nezadovoljavajuće opcije. Tako neki ljudi vide alternativu Atlantskog bloka/multipolarnog svijeta: na kraju krajeva, ovi neutralisti vjeruju da je politika nasilna bez obzira ko su igrači, i da će novopridošlice u arenu moći neizbježno pokazati isti cinizam kao oni koje su kritikovali. Drugim riječima, za ove zagovornike „sve je isto“, Kina i njeni partneri u ŠOS-u, BRIKS-u i Globalnom jugu osuđeni su da reprodukuju kolonijalni model zapadnih imperijalističkih sila, željeli to ili ne.

Odmah se može osuditi licemjerje sadržano u ovoj izjavi. Promicanjem defetističke ideje da je uzaludno pokušavati promijeniti međunarodni poredak jer smo svi stvoreni po uzoru zapadnog imperijalizma, zagovornici ovog neutralizma zapravo služe hegemonističkim interesima atlantskog bloka, odbacujući svaku izglednu priliku za pravedniji svjetski poredak, pa čak i umanjujući važnost odgovornosti za bezbrojne počinjene zločine. Podsjetimo i ove “neutraliste” da, za razliku od Hladnog rata, kada je Pokret nesvrstanih osnovan kako bi se spriječio rat, danas, naprotiv, takozvane “neutralne” zapadne zemlje poput Švicarske, Švedske i Finske svjedoče tome kako se njihova “neutralnost” topi poput snijega na suncu na prvi zvižduk Vašingtona.

Ali kada je riječ o Rusiji i Kini, činjenice i logika više nisu važne. Sigurnosti postaju nekontrolirani korov. Možete ponavljati ovim sljedbenicima teorije “šest od jedne, pola tuceta druge” da je Kina pretrpjela razorne invazije zapadnih sila i Japana, što ju je održavalo tehnološki zaostalom i nerazvijenom tokom cijelog “Vijeka poniženja”; da je potom radila na razvoju svog stanovništva radom, a ne agresijom i pljačkom; da je postigla podvig izvlačenja 800 miliona ljudi iz siromaštva, dok su zapadna carstva bacila stotine miliona u bijedu i pakao rata; da je u svim svojim političkim planovima od nezavisnosti ponavljala da zemlja odbacuje svaku hegemonističku dominaciju svijetom; pa, uprkos tome, oni će bez treptanja odgovoriti da će hegemoniju koju Kina nije uspjela da uspostavi u prošlosti nastojati uspostaviti u budućnosti. Ukratko, budimo oprezni da ne poremetimo mir sfere bezbjednosti.

Paralizujuća neutralnost nasuprot metodičkoj sumnji

Obrnutom analogijom, istu paralizu nalazimo u Buridanovoj zadnjici*, čija nemogućnost da bira između gladi i žeđi na kraju ga osuđuje na smrt od oboje odjednom. Ova sudbina podsjeća na odugovlačenje Stare Europe, paralisane između svoje vitalne potrebe za nezavisnošću od Vašingtona i zaovisnosti od američkog sigurnosnog kišobrana. Oklijevajući, evropske zemlje su, što se i očekivalo, doživjele pooštravanje američkog tutorstva.

Ova situacija ilustruje strukturnu i višedimenzionalnu krizu s kojom se suočava evropski blok, kojem jako nedostaje mašte da prevlada svoje sistemske slabosti – nema strateških resursa, nema nezavisne bezbjednosti, jedinstvo koje se raspada, diplomatiju svedenu na zaštitu zločina genocida, neobuzdanu deindustrijalizaciju, dug koji raste tempom ratnih bubnjeva i besramno gaženje demokratskih vrijednosti u ime demokratije. Ako evropska elita, daljinski kontrolisana iz Vašingtona, sada vidi samo izglede rata s Rusijom, to je zato što duboko u sebi priznaje da je eliminisala druge mogućnosti za opstanak.

Ali prije svega, ova situacija ilustruje da stalno odgađanje preuzimanja kontrole nad vlastitom sudbinom u konačnici lišava čovjeka mogućnosti zaštite vlastitih interesa. Napadnuta ekspanzionizmom NATO-a na svojim granicama, Rusija je u zimu 2022. na vrijeme shvatila da će njen stav “čekajmo i vidjećemo”, ako se nastavi, uzrokovati gubitak teritorijalnog integriteta, suvereniteta, pa čak i identiteta. Druge sile u usponu, znajući da su na meti Osovine Palog Hegemona, mogle bi slijediti primjer Moskve.

U konačnici, važno je imati na umu da metodična sumnja, koliko god bila neophodna, postaje paralizirajuća neutralnost ako ne dovede do jasne odluke nakon koje slijedi konkretna akcija. Ako su evropski čelnici, zbog nedostatka inicijative, dali odriješene ruke vašingtonskim hegemonističkim instinktima, moraju se suočiti s posljedicama pred svojim stanovništvom kako bi okončali kakofonični refren Europe koja je napola slobodna, napola vazalna.

Hamletova dilema i naše vrijeme

Hrabriji Hamlet uspijeva donijeti odluku procesom eliminacije: “Ko bi podnio praćke i strijele nečuvene sreće, ako ne zbog straha od smrti, s čije se granice nijedan putnik ne vraća?” Na kraju ovog univerzalnog promišljanja – “Biti ili ne biti” – Šekspirov junak odlučuje se pomiriti s bijedama koje poznaje, iz straha da će morati trpjeti druge koje su još nepodnošljivije. Hamletov monolog crpi snagu iz pojednostavljenja enigme, gdje ‘Biti’ postaje sinonim za “poznatu zemlju”, a ‘Ne biti’ za “neistraženu zemlju”. Tako je Hamletova dilema postala simbol nužnosti da se čovjek pomiri s prisutnim nesrećama, ma koliko okrutne one bile.

Bili smo tamo, tako reći, od meditacija danskog princa, sve dok naše doba – prvo od modernih doba – nije krenulo u preispitivanje Šekspirove dileme. Neprimjetno, tokom posljednjih dvadeset godina, pojavila se nova stvarnost: izopačenost života pod atlantskim jarmom postala je toliko nepodnošljiva, toliko suprotna samom opstanku čovječanstva, da se većina zemalja svijeta, u određenom smislu, “revolucionirala”, odlučujući se za avanturu nepoznatog – prebacujući Hamletovu hrabrost u sjedelački dio istorije.

Istina je da su ove nove stvarnosti teške za percipiranje zapadnom stanovništvu, indoktriniranom neumoljivim medijskim terorizmom, čija je svrha iskriviti stvarnost uvjeravajući ljude da su njihovi interesi isti kao i interesi vojno-industrijskog kompleksa atlantističke oligarhije. Nema sumnje da palestinski narod, od najmlađeg djeteta kojemu je izvršena amputacija bez anestezije, do starijih osoba koje lutaju bez hrane pod zapadnim bombama, do muškaraca divljački mučenih, silovanih i podvrgnutih strujnim udarima jer su se usudili zahtijevati svoju slobodu, ima daleko sofisticiranije razumijevanje svijeta od ovih branitelja supremacističkih ljudskih prava koji nastoje porobiti, etničkim čišćenjem i istrebljenjem ako je potrebno, narode koji teže slobodi.

U konačnici, u svojoj meditaciji – koja je prekrasna, ali to nije poenta – Hamlet nije mislio na nas: neporeciva i nepovratna stvarnost našeg vremena je da je većina zemalja svijeta, od Afrike do Evroazije i do Latinske Amerike, odlučila da napusti brod unipolarnosti zbog nepoznatog – kako god se to nepoznato zvalo: SCO, BRIKS, BRI, Globalni Jug, Multipolarni svijet, Zajednica sudbine za čovječanstvo…

*Buridanova zadnjica je filozofski paradoks koji ilustruje problem slobodne volje i donošenja odluka. Opisuje hipotetičnog magarca koji, budući da je podjednako gladan i žedan te smješten precizno između plasta sijena i kante vode, ne može birati i na kraju umire od gladi i žeđi. Koncept se koristi kako bi se pokazalo kako pojedinac, suočen s dva jednako privlačna i jednako dostupna izbora, može biti paralisan neodlučnošću i nesposoban da djeluje.

Lama El Horr, doktor nauka, je osnivačica i glavna urednica China Beyond the Wall. Ona je geostrateški konsultant i analitičar specijalizovan za kinesku spoljnu politiku i geopolitiku.

journal-neo.su
Prevod: PCNEN