Piše: Salman Rafi Sheikh

Fotografske snimke s Trumpove turneje po jugoistočnoj Aziji prikrile su dublju promjenu u američkom razmišljanju. Nova strategija Washingtona prema Kini, koju je oblikovao Pentagon, sada poziva na suzdržanost, međusobnu legitimnost i zajednička pravila, a ne na sukob.

Ukratko, američki jastrebovi vanjske politike tiho se pripremaju za suživot, a ne za osvajanje. Trumpov posjet trebao je pokazati tu promjenu. Međutim, pitanje ostaje: hoće li SAD na kraju uspjeti?

Trumpov posjet

Trump je došao kao mirotvorac. Želio je pokazati da su SAD i dalje važne u regiji, podsjećajući regionalne sile na ozbiljnost Washingtona da on doista misli ozbiljno u budućnosti. Stoga, iako su se naslovi usredotočili na njegove plesne nastupe u Maleziji i ceremonije potpisivanja, putovanje je donijelo dva značajna ishoda: mirovni sporazum između Tajlanda i Kambodže te niz trgovinskih i investicijskih okvira s ključnim gospodarstvima ASEAN-a.

Sporazum između Tajlanda i Kambodže, potpisan na summitu ASEAN-a u Kuala Lumpuru, kojem je svjedočio Trump, obvezuje obje strane na prekid vatre, uklanjanje mina i oslobađanje zatočenika, što označava rijedak diplomatski uspjeh u regiji koji su posredovale SAD.

Na ekonomskom planu, Trump je najavio nove ili proširene trgovinske sporazume s Malezijom, Kambodžom, Tajlandom i Vijetnamom – neke finalizirane, a druge još uvijek u pregovorima – koji pokrivaju područja poput kritičnih minerala, lanaca opskrbe i energetskih ulaganja. Washington je također unaprijedio svoje partnerstvo s Malezijom na “Sveobuhvatno strateško partnerstvo”, signalizirajući dublje okretanje SAD-a prema ekonomskom i geopolitičkom središtu jugoistočne Azije. Ipak, mnogo toga zasad ostaje više simbolično nego suštinsko, jer pravi test leži u tome hoće li se ovi sporazumi pretvoriti u trajni mir i konkretne trgovinske rezultate – ili će izblijedjeti kao još jedna epizoda diplomatskog teatra.

Velik dio mogućeg uspjeha ovog posjeta i trajnosti njegovih ishoda izravno je povezan s mjerom u kojoj Trumpova administracija može implementirati vlastito novo geopolitičko razmišljanje prema regiji općenito, a posebno prema Kini – zemlji kojoj se prvenstveno želi suprotstaviti u Aziji i Pacifiku. Ovo novo geopolitičko razmišljanje utemeljeno je u nedavnom izvješću koje je objavila korporacija RAND koju podržava Pentagon.

Novo razmišljanje

Izvješće RAND-a donosi upečatljiv argument: Washington mora napustiti – nakon što je godinama bezuspješno pokušavao – fantaziju o pobjedi nad Kinom i umjesto toga naučiti upravljati trajnim, strukturiranim rivalstvom. Izvješće ocrtava natjecanje kao definirajuću os geopolitike dvadeset prvog stoljeća – neizbježan sukob sustava i ambicija – ali upozorava da američka strategija vođena dominacijom, obuzdavanjem ili ideološkom konfrontacijom riskira gurnuti obje sile prema katastrofalnoj nestabilnosti.

Središnji prijedlog RAND-a nije detant, već ono što naziva discipliniranim modus vivendijem: okvir koji prihvaća natjecanje kao neizbježno, ali nastoji spriječiti da ono preraste u otvoreni sukob. To je posebno važno za Washington utoliko što mu omogućuje da široj regiji jugoistočne Azije predstavi da ne traži saveze slične hladnoratovskim gdje regionalne zemlje moraju birati strane. Stoga autori iznose šest temeljnih načela za stabilizaciju odnosa: obje strane moraju internalizirati da je suživot, a ne pobjeda, jedini održivi ishod; priznati političku legitimnost međusobnih sustava, koliko god to bilo neprijatno; izgraditi zajedničke norme i institucije u područjima trenja poput Tajvana, Južnog kineskog mora i tehnologije; pokazati suzdržanost u razvoju sposobnosti koje ugrožavaju sustave odvraćanja druge strane; dogovoriti se o osnovnim pravilima za svjetski poredak; i ojačati kanale za upravljanje krizama kako bi se spriječile pogrešne procjene.

Kako bi se to prevelo u politiku, izvješće preporučuje šest promišljenih poteza za SAD.

Prvo, Washington bi trebao pojasniti da mu cilj nije svrgavanje Kine, već stabilno rivalstvo temeljeno na pravilima.

Drugo, mora ponovno uspostaviti komunikacijske kanale na visokoj razini kako bi obnovio minimalno povjerenje.

Treće, trebao bi institucionalizirati mehanizme upravljanja krizama, posebno oko Tajvana i pomorskih sporova.

Četvrto, trebao bi pregovarati o ograničenim sporazumima kako bi obuzdao kibernetičku konkurenciju i konkurenciju u području umjetne inteligencije.

Peto, SAD i Kina trebali bi međusobno priznati svoje nuklearno odvraćanje i izbjegavati doktrine koje pozivaju na preempciju.

Konačno, Washington bi trebao težiti uskim projektima suradnje – klimi, zdravstvu, znanstvenoj razmjeni – kako bi održao određeno vezivno tkivo u inače suparničkom odnosu.

Trumpov posjet uvelike je odražavao ovo razmišljanje. Na primjer, tijekom ove turneje Trump nije spomenuo QUAD – protukineski savez koji čine SAD, Indija, Japan i Australija. To znači da se Washington udaljava od svoje strategije izgradnje ekonomskih i vojnih saveza s protukineskim državama, poput Indije i Japana, kako bi ih koristio kao protutežu kineskom utjecaju. Ova se naracija slaže s onim što izvješće RAND-a naziva priznavanjem legitimnosti Kine i njezine vladajuće stranke.

Iznad ambicija

Uz to rečeno, ništa od ovoga ne znači da je došlo do potpunog resetiranja ili da će se uskoro dogoditi. Nesumnjivo je nekoliko jabuka razdora zacijelilo, ali nekoliko ih ostaje. Trumpov sastanak s Xijem, na primjer, doveo je do taktičkog smirivanja napetosti, a ne do strateškog proboja. Oba čelnika složila su se smanjiti američke tarife na kineski uvoz s otprilike 57 na 47 posto, dok se Peking obvezao nastaviti velike kupnje američke soje i privremeno ukinuti ograničenja izvoza rijetkih zemnih minerala – pitanje koje je Trump zasad proglasio “potpuno riješenim”. Kina se također obvezala pooštriti kontrolu izvoza prekursora fentanila, nudeći Trumpu domaću pobjedu.

Ipak, ovi sporazumi su uglavnom kratkoročni gestovi: većina je ograničena na godinu dana, a nijedan se ne bavi dubljim strukturnim pukotinama

oko Tajvana, kontrolom izvoza tehnologije ili vojnim rivalstvom. Zapravo, sastanak je donio pauzu – predah za obje strane kako bi stabilizirale napete lance opskrbe i političku optiku – a ne istinsko resetiranje odnosa. Temeljno strateško nepovjerenje ostaje netaknuto, što ovo čini više taktičkim primirjem nego transformacijom odnosa između SAD-a i Kine.

Trumpova turneja i njegova pažljivo koreografirana diplomacija signaliziraju da Washington eksperimentira s blažim, discipliniranijim oblikom konkurencije – onim koji nastoji upravljati, a ne eliminirati, uspon Kine. Ipak, proturječja u srži ove strategije ostaju neriješena. SAD i dalje u konačnici želi voditi Aziju dok se pretvara da je dijeli; teži suživotu, ali se drži primata. Poziv Pentagona na međusobnu legitimnost i suzdržanost može zvučati pragmatično, ali nailazi na političke i ideološke reflekse Amerike koja Kinu smatra suparnikom kojeg treba nadmašiti, a ne prilagoditi mu se. Trumpovi gestovi prema miru i partnerstvu mogu kupiti vrijeme i dobru volju za postizanje ovog cilja u konačnici. Kina će, međutim, biti vrlo oprezna.

hr.sott.net