Piše: Jovana Marović

Izvještaj Evropske komisije za 2025. godinu o Crnoj Gori nudi najohrabrujuću procjenu koju je zemlja dobila od početka pregovora o pristupanju. Sa prosječnom ocjenom napretka od 3,63, Crna Gora se ističe kao najnapredniji kandidat na Zapadnom Balkanu. Ton izvještaja je nesumnjivo pozitivan, ali pažljivo umjeren: gotovo svako poglavlje bilježi barem neki stepen napretka. Ipak, između redova jasno se ističe upozorenje – zamah je krhak, može se preokrenuti i zavisi od političkih uslova.

Izvještaj pokazuje da Crna Gora može napredovati brzo kada se politička volja, koordinacija i stručnost usklade. Najozbiljnija briga je promjena prioriteta nakon što je Crna Gora dobila IBAR u junu 2024. Umjesto da IBAR iskoristi kao putokaz za intenziviranje reformi u poglavljima o vladavini prava – institucije su preusmjerile pažnju na lakša, tehnička poglavlja koja se mogu brže zatvoriti. Kao rezultat, poglavlja 23 i 24 su izgubila zamah; njihove ocjene su pale na „neki napredak“ i „ograničen napredak“. Poruka Brisela je nedvosmislena: bez kredibilnih, mjerljivih reformi u ova dva poglavlja, ništa drugo nije važno. Ona ostaju ključ koji otključava sva ostala vrata.

Ispod ovih nedostataka leži dublji strukturni problem: institucije ostaju ranjive na političke intervencije. Jednostrana odluka Skupštine da penzioniše sudiju Ustavnog suda izazvala je ozbiljnu ustavnu krizu i podkopala princip podjele vlasti. Odlaganje implementacije preporuka Venecijanske komisije iz juna 2025. dodatno ilustruje ranjivost sudske nezavisnosti. U isto vrijeme, otprilike četvrtina sudskih i tužilačkih pozicija ostaje nepopunjena, usporavajući postupke i slabeći kredibilitet.

Borba protiv korupcije još uvijek nema sistemski efekat. Iako su hapšenja osoba na visokom nivou porasla, konačne presude ostaju rijetke. Izborne reforme – koje bi trebale ojačati transparentnost i integritet – sprovedene su bez pune konsultacije i samo djelimično su primijenile preporuke ODIHR-a i GRECO-a. U međuvremenu, rodna zastupljenost ostaje niska uprkos novom pravilu koje zahtijeva da 40% kandidata potiče iz nedovoljno zastupljenog roda, a šira zaštita za ranjive grupe i dalje izostaje.

Politička polarizacija nastavlja da ometa funkcionisanje Skupštine. Ponovljeno odsustvo premijera iz Parlamenta i odbijanje da odgovori na pitanja slabi nadzor i erodira demokratske standarde. Česte ad hoc odluke i „telefonske sjednice“ vlade dodatno naglašavaju lošu institucionalnu koordinaciju.

Pregovaračka struktura Crne Gore ostaje funkcionalna, ali joj nedostaje dubina stručnosti i stabilnost potrebna za završnu fazu pregovora. Iako su neka poglavlja blizu zatvaranja – posebno u poljoprivredi, ribarstvu, uslugama i finansijama – tempo pregovora se usporio u poređenju s regionalnim partnerima poput Albanije, koja je održala pet međuvladinih konferencija u istom periodu.

Ovo stavlja Crnu Goru u paradoksalnu poziciju: dobila je najjači izvještaj do sada, ali ništa ne garantuje ostvarenje cilja za 2026. Zaključci Komisije su ohrabrujući upravo zato što su realni – pozitivni, ali niansirani; optimistični, ali uslovni.

Međutim, Crna Gora još uvijek ima stvarnu priliku da završi pregovore do kraja 2026. Taj prozor je otvoren jer Brisel i dalje vjeruje da zemlja može isporučiti rezultate. Ali ova vjera dolazi sa strožijim očekivanjima: reforme vladavine prava moraju se vratiti u centar procesa, umjesto da budu odbačene u korist bržih tehničkih dobitaka.

Posebna briga je ponovno pojavljivanje ideje da novi članovi mogu pristupiti EU pod nekom vrstom „uslovnog članstva“, koje bi uključivalo pristupanje bez prava glasa. Takvi predlozi su i pogrešni i obmanjujući. Isto tako, zabrinjavajuće je to što je objavljivanje internog dokumenta o reformama – namijenjenog da podupre proširenje – odgođeno do sljedeće godine. Ako je uslovno članstvo ikada imalo smisla, to je bilo prije deset godina; danas bi predstavljalo još jedan neuspjeh politike proširenja EU. Ako bi bilo sada uvedeno, učinilo bi Crnu Goru test slučajem u upravljanju neuspjehom, a ne uspjehom.

Postoji kredibilniji put unutar postojećeg okvira proširenja. Umjesto stvaranja kvazi-članskih kategorija, EU bi trebala krenuti ka pripremi Ugovora o pristupanju. Proces sastavljanja teksta ugovora povećava mogućnost tehničke provjere, uslovljava reforme i učvršćuje politička očekivanja.

Da bi iskoristila ovaj trenutak, Crna Gora se mora fokusirati na političko liderstvo i kredibilne reforme vladavine prava, dok EU mora održavati snažan angažman – kulminirajući u pripremi Ugovora o pristupanju. Ako se pravilno koristi, Ugovor bi služio ne samo kao podsticaj, već i kao korektivni alat, osiguravajući da obaveze budu mjerljive, da se obaveze mogu provoditi i da reforme budu vezane za jasne političke posljedice.

Ako EU odabere ovaj put, Crna Gora bi mogla postati primjer za region. Ako ne, proširenje rizikuje da ojača upravo cinizam koji tvrdi da prevazilazi. Sljedeća godina će pokazati da li su obje strane spremne da pretvore priliku u rezultate.

Prevod je uradio PCNEN

Link na  verziju teksta na engleskom jeziku.

NAPOMENA: Ovaj tekst je objavljen u partnerstvu sa European fund for the Balkans – predstavništvo Network of European Foundations

Stavovi iznešeni u ovom tekstu ne predstavljaju stavove redakcije portala PCNEN, što ne znači, nužno, da ne postoji podudarnost ili bliskost. Uredništvo PCNEN-a zadržava pravo da edituje komentare na tekst koji se postuju na portalu ili na PCNEN stranicama na društvenim mrežama Facebook i Twitter.