Od samog početka, kometa 3I/ATLAS je bila spektakularna. Ogromna je, a njena putanja je nepogrešivo hiperbolična – što znači da nije vezan za naše Sunce, piše misteriozno.com.

Došla je iz nezamislivih dubina galaksije i samo je u prolazu.

Ali dok se približavao našoj zvijezdi, ovaj kosmički hodočasnik počeo je da se ponaša… čudno. Toliko čudno da je ponovo otvorio debatu: Gledamo li u prirodni fenomen ili u nešto sasvim drugo?

Ova kometa se kreće tako da prkosi zakonu gravitacije. NASA je u nedavnom internom izvještaju prva primijetila ono što stručnjaci nazivaju “nejako, ali jasno negravitaciono ubrzanje”.

Jednostavnim rječnikom: 3I/ATLAS ubrzava brže nego što bi trebalo samo pod uticajem Sunčeve gravitacije.

Za standardnu kometu, ovo nije nečuveno. Standardno objašnjenje je “otplinjavanje”.

Kada se kometa približi Suncu, led na njenoj površini sublimira (prelazi direktno iz čvrstog u gasovito stanje), izbijajući u moćnim mlazovima.

Ovi mlazovi djeluju kao minijaturni raketni motori, gurajući kometu i mijenjajući joj brzinu i putanju. To je uobičajeno.

NASA-ini modeli, zasnovani na ovom fenomenu, predviđaju logičnu posljedicu. Ako 3I/ATLAS tako snažno “otplinjava” da bi izazvao ovoliko ubrzanje, onda bi do sada trebao gubiti doslovno tone materijala svake sekunde.

Trebao bi izbaciti otprilike polovinu svoje mase tokom prolaska kroz unutrašnji Sunčev sistem. Morali bismo vidjeti ogroman, spektakularan rep i masivni oblak krhotina koji ga prati.

Tu leži prvi dio misterije. Problem je što trenutno ne možemo provjeriti.

3I/ATLAS je, u kosmičkom plesu skrivača, upravo zašao iza Sunca. Sa Zemlje, zaslijepljeni smo sjajem naše zvijezde.

Ako se 3I/ATLAS pojavi iz Sunčevog zagrljaja netaknut, bez očekivanog masivnog traga otpada, onda standardno objašnjenje o otplinjavanju pada u vodu.

A ako padne u vodu, ostajemo s uznemirujućim pitanjem:

Šta ga onda pokreće?

Plava boja koja ne postoji u prirodi?

Kao da neobjašnjivo ubrzanje nije bilo dovoljno, 3I/ATLAS je odlučio i da promijeni boju.

Dok se približavao Suncu i zagrijavao, posmatranja su zabilježila fascinantnu transformaciju. Objekat je počeo da svijetli intenzivnom, gotovo nestvarnom plavom bojom.

Zašto je ovo čudno?

Zato što su komete “prljave grude snijega”. Sastoje se od vodenog leda, smrznutih gasova, kamenja i, što je ključno, prašine.

Ova prašina, koja sadrži silikate i organske molekule, obično reflektuje sunčevu svjetlost na način da komete izgledaju crvenkasto ili smeđe. Tipična kometa je prljava i crvenkasta u odnosu na boju Sunca.

Plava boja je, kako je to rekao jedan astronom, “veoma iznenađujuća”.

Naravno, nauka odmah traži prirodno objašnjenje.

Jedna od vodećih hipoteza, koju je nedavno objavio tim istraživača, sugeriše da bi ekstremno zagrijavanje moglo izazvati jonizaciju specifične molekule: ugljen-monoksida (CO).

U uslovima bliskim Suncu, ove jonizovane molekule CO mogu fluorescirati, emitujući karakterističan plavi sjaj.

Ovo je elegantno objašnjenje i trenutno je vodeća teorija među mainstream astronomima. Ali, ono zahtijeva vrlo specifične i možda ekstremne uslove.

I tu na scenu stupa čovjek koji je svoju karijeru stavio na kocku zbog ideje da nismo sami.

Ako vam ime Avi Loeb nešto znači, vjerovatno ga pamtite kao onog harvardskog profesora koji je 2017. godine uzdrmao astronomsku zajednicu svojom teorijom o ‘Oumuamui.

Kada je ‘Oumuamua protutnjao, takođe je pokazivao negravitaciono ubrzanje, ali bez ikakvog vidljivog otplinjavanja ili repa.

Njegov čudan, tanak oblik i način na koji se odbijao od Sunca naveli su Loeba da iznese hrabru, za mnoge jeretičku hipotezu: ‘Oumuamua nije bila kometa.

Bila je to, možda, tehnološka relikvija. Možda tanko “svjetlosno jedro” koje je ubrzavalo pod pritiskom sunčevog zračenja, poslano od strane davno nestale civilizacije.

Naučna zajednica ga je uglavnom odbacila, nudeći niz komplikovanih prirodnih objašnjenja (od oblaka čestica leda do “plutajućeg” azotnog leda). Ali Loeb nije odustao.

Osnovao je projekat Galileo, posvećen potrazi za tehnološkim potpisima vanzemaljskih civilizacija.

Sada, sa 3I/ATLAS, Loeb vidi potencijalni “drugi čin”.

U svom nedavnom izvještaju, Loeb uzima dvije anomalije – ubrzanje i plavu boju- i nudi alternativno, i mnogo provokativnije, tumačenje.

“Alternativno,” piše Loeb, “negravitaciono ubrzanje može biti tehnološki potpis internog motora.”

On postavlja pitanje: Šta ako 3I/ATLAS ne gubi masu? Šta ako je ubrzanje kontrolisano? Šta ako je to letjelica koja koristi svoj prolazak pored Sunca za manevar?

A plava boja? Loebov odgovor je još direktniji i uznemirujući.

“(Plava boja) bi se potencijalno mogla objasniti vrućim motorom ili izvorom vještačke svjetlosti,” piše on.

Dok bi prirodna kometa bila crvenkasta od prašine, Loeb sugeriše da bi plavi sjaj mogao biti upravo ono što biste očekivali od visokoenergetskog pogonskog sistema, ili možda čak od osvjetljenja na trupu masivne vještačke strukture.

Za Loeba, ovo je test. Ako se 3I/ATLAS pojavi iza Sunca netaknut, bez repa, a i dalje ubrzava i svijetli plavo, njegova najluđa teorija odjednom postaje… manje luda.

Za NASA-u i ESA-u, 3I/ATLAS je, dok se ne dokaže suprotno, fascinantan prirodni objekat. To je prilika za proučavanje materijala iz drugog solarnog sistema.

Plava boja, ako je od ugljen-monoksida, govori nam o hemijskom sastavu oblaka iz kojeg je ova kometa rođena, milijardama godina i svjetlosnim godinama daleko.

Zvanična nauka je jasna: Ovo je kometa. Nevjerovatna, čudna, ali ipak kometa.

Ali, kao što je to često slučaj, narativ koji nudi Avi Loeb je mnogo privlačniji. On nudi misteriju, dramu i mogućnost da nismo sami.

NASA-ina izjava “Nema vanzemaljaca” ne mora značiti da se radi nužno o laži, već možda preuranjeni zaključak zasnovan na nedostatku mašte.

Svemirski brodovi trenutno obavljaju svoj dio posla. ESA-ina sonda Juice trebala bi ponovo osmotriti kometu 2. i 25. novembra, prikupljajući ključne podatke dok je još u relativnoj blizini Sunca.

Hubble i drugi teleskopi su u stanju pripravnosti.

Sve se svodi na jedan ključni period.

Početkom decembra, 3I/ATLAS će izroniti iz Sunčevog sjaja. Astronomi širom svijeta će se utrkivati da usmjere svoje teleskope i vide šta je ostalo od nje.

A onda, 19. decembra, objekat će dostići svoju najbližu tačku Zemlji. Iako će biti na sigurnoj udaljenosti od oko 167 miliona miliona kilometara (dalje od Sunca), to će biti naša najbolja prilika za detaljnu analizu.

Hoćemo li vidjeti raspadajuću, iscrpljenu grudu leda koja za sobom vuče ogroman rep krhotina, potvrđujući NASA-ine modele otplinjavanja?

To bi bio spektakularan astronomski događaj i potvrdio bi da je 3I/ATLAS bio samo još jedna, iako vrlo čudna, kometa.

Ili ćemo vidjeti nešto drugo? Nešto čvrsto, netaknuto, što i dalje ubrzava bez vidljivog razloga, sijajući plavom svjetlošću koja kao da prkosi zakonima fizike koje poznajemo?

To je dilema od 167 miliona kilometara. Avi Loeb se kladi na čudo tehnologije. NASA se kladi na čudo prirode.

U svakom slučaju, decembar će biti mjesec za pamćenje na nebu. Do tada, sve što možemo je da gledamo gore i pitamo se: Ko si ti, plavi putniče? – pita se na kraju teksta objavljenog na portalu misteriozno.com.