Autorka: Biljana Vankovska
Kao profesorica koja je provela više od četrdeset godina izučavajući pitanja rata i mira, međunarodnog prava i odnosa — a iznad svega, ljudske posljedice oružanih sukoba — vjerovala sam da znam šta je genocid.
Kao neko ko je svjedočio krvavom raspadu i ubistvu svoje voljene domovine, Jugoslavije, mislila sam da razumijem. Decenijama sam tugovala za nevino stradalih žrtvama tog ludila. Kada se dogodio 11. septembar — u vrijeme kada je moja Makedonija prolazila kroz neizvjestan unutrašnji sukob, srećom sa manje žrtava — odmah sam osjetila da je to početak novog imperijalnog krstaškog pohoda koji vode Sjedinjene Države i njihovi saveznici. Sa dubokom zabrinutošću sam posmatrala kako se zločini odvijaju od Avganistana i Iraka do Libije i Sirije.
Pokojni Robert Fisk je tada bio glas bezglasnih. Obično sam prevodila njegove izvještaje za svoju staru majku, ne mogavši da zaustavim njene suze — niti svoje — na njegove opise mrtvačnica, dječjih tijela, ožalošćenih roditelja.
Kada se palestinska tragedija pretvorila u otvoreni genocid u jesen 2023, nisam mogla da okrenem pogled od „uznemirujućih scena“. Naprotiv, najmanje što sam mogla da uradim bilo je da svjedočim i pišem o tim mučenim ljudima. Neki u mom ravnodušnom okruženju pitali su se zašto to radim: zašto gledam te užase, zašto jednostavno ne živim svoj mirni profesorski život. Govorili su: „Imamo dovoljno svojih problema.“
Ali ja sam „bdjela“ nad tom patničkim djecom i roditeljima jer mi savjest nije dala da se odmorim. Svake noći, prije nego što bih spustila glavu na meki jastuk, preplavio bi me talas krivice. Kako sam mogla mirno da spavam kada bombe padaju na nevine ljude u Gazi, kada djeca umiru u hladnim noćima, a majke ih ne mogu ni nahraniti?
Neko mi je rekao da je to „sekundarna trauma“, možda ukorijenjena u nečem dubljem. Taj stručnjak za mentalno zdravlje nije znao dvije stvari. Prvo, odrasla sam sa Palestinom — barem u mislima i u osjećanju solidarnosti. U školi su nam pričali o prognanim ljudima, kojima su oteli zemlju, a ipak otpornima kao divlja trava. Sakupljali smo sitan novac kao gest dječje solidarnosti i pisali pisma imaginarnim prijateljima negdje daleko. Drugo, doživjela sam da vidim monstruozni povratak nasilja na sopstvenom pragu — u zemlji koju smo nekada smatrali liderom Pokreta nesvrstanih, mirnog suživota i solidarnosti sa narodima koji se bore protiv kolonijalizma.
Sve to je oblikovalo moju „sekundarnu traumu“. A danas, dvije godine u genocidu koji se emituje uživo pred našim očima, nalazim se u svijetu koji pokazuje morbidne simptome urušavanja svega humanog, lijepog, dobrog i pravednog. Ah, Gramši je dobro razumio — iako nikada nije vidio ovaj masakr koji izvode oni koji sebe nazivaju „civilizovanim“.
Pa kada je neočekivano stigao poziv da učestvujem u Završnoj sesiji Narodnog tribunala o Gazi — neformalnog moralnog suda koji su stvorili civilno društvo i ljudi savjesti — moj prvi osjećaj bio je iznenađenje: profesor iz male, gotovo nepoznate zemlje pozvan da služi. Drugi je bio ogroman osjećaj odgovornosti. Ipak, kada sam ušla u veliku salu Univerziteta u Istanbulu sa svojim kolegama „porotnicima savjesti“, znala sam zašto sam tu. Neće biti teško, mislila sam, potvrditi ono što smo svi svjedočili u realnom vremenu dvije duge godine.
Vjerovala sam da sam spremna za sve što ćemo čuti ili vidjeti — za svako snimljeno svjedočenje i živu izjavu. Mislila sam da znam šta je genocid. Mislila sam da poslije toliko suza ostaju samo savjest i razum, spremni da kažu istinu: da je cionizam jedna od najružnijih faza hiperimperijalizma, i da genocid ima svoju perverznu, ali profitabilnu političku ekonomiju, hraneći monstruozni apetit same Smrti.
Trodnevni program završne sesije Tribunala počinjao je rano svakog jutra i protezao se duboko u veče. Kao porotnici, sjedjeli smo bez pauze, slušajući sve što je izneseno pred nas — dokaze, svjedočenja, stručne analize. Naši notesi bili su puni bilješki, iako, uistinu, ove stvari se ne mogu zaboraviti nakon što se čuju.
U početku sam još vjerovala da znam šta je genocid, i da mogu izdržati psihološki i emocionalni pritisak. Jedini napor bio je da održim razum bistrim, savjest budnom i moralni fokus netaknutim. Ipak, kako su sati prolazili, osjećala sam da napetost postaje teža, pritiskajući nam ramena kao da nosimo nepodnošljiv teret koji smo se zakleli da prevedemo u konačnu moralnu presudu.
Zatim je došla sesija o raznim zločinima, otkrivajući perverznu kreativnost genocida. Tada je disanje postalo teško. Ipak, pažljivo sam slušao svjedočenja o gladovanju i gladi — oružju hrane i vode; o ekocidu — uništavanju zemlje, čupanju stoljetnih maslina, trovanju vode, zabrani ribolova.
A onda smo došli do domicida — uništavanja domova, anihilacije privatnih prostora života, ljubavi i sjećanja.
Prvi svjedok, govoreći online, u početku nije mogao da se vidi zbog tehničkih problema. Glas mu je bio mlad, oklijevajući, izvinjavao se zbog lošeg engleskog. Ali najupečatljivije je bilo njegovo odbijanje da govori o samom uništenju. Umjesto toga, opisivao je dom koji je volio: malo dvorište, prelijepo drvo pod kojim su se okupljali prijatelji dok im je majka posluživala kafu. Podsjetilo me na moju majku, na naše porodične rituale. Govorio je o toplini, o otvorenim kapijama koje nikad nisu zaključavane — kapijama otvorenim za svakog prolaznika. Kada se konačno pojavilo njegovo lice, vidjela sam svjetlost i ljubav u njegovim očima, bez traga mržnje ili gorčine. Čak i kada je govorio o uništenom domu i tugovao za drvetom — voljela bih da sam zapamtila njegovo ime — činio je to kroz nježno svijetlo sačuvanih sjećanja.
Posmatrala sam nekoga ko je preživio genocida, a nisam očekivala takvu smirenost, takvo praštanje. A onda se ponovo izvinuo — zbog lošeg engleskog! To je bio trenutak kada sam se slomila. Više nisam mogla da zadržim suze. Trebala sam da budem smirena članica porote, a postala sam običan čovjek koji nije želio ništa više nego da zagrli tog mladog čovjeka.
Slomio me je ljubavlju. Zašto? Jer smo satima raspravljali o starim ideološkim korijenima cionizma, zlu doseljeničkog kolonijalizma, Nakbi, generacijama raseljenih ljudi, činjenici da u Gazi gotovo niko nije rođen na svom — svi su prognani u taj ogromni zatvor na otvorenom sa dva miliona duša, uskraćeni za pravo na povratak kući. I iznenada, pred nama, bio je živi dokaz da čak i u koncentracionom logoru ljudi nisu izgubili kapacitet da vole, grade, uče, budu zajedno.
Da je njegovo lice pokazivalo bijes, ne bih bila toliko potresena. Ali ljubav je bila posljednje što sam očekivala da nađem — i slomila me je. Njegov žal za sjenom nestalog drveta, za uništenim domom, podsjetila me na ženu iz Srebrenice koja je, nakon što je nabrojala sve mrtve članove porodice u dokumentarcu, završila sa tugom za izgubljenim ružičnjakom. To je domicid — kada unište ne samo tvoje zidove ili voljene, već i simbole tvog zajedničkog života i nježnosti.
Ipak, najteža sesija tek je dolazila — ona o zločinima protiv zdravstvenog sistema. Norveški hirurg Mads Gilbert, koji radi u Gazi od 2009, oduvijek je bio moj heroj. Čuvši njegovo svjedočenje, njegov krik — „Niko iz moje medicinske profesije nije podigao glas, iako decenijama znaju šta se dešava!“ — duboko me je dirnuo.
Kada se sesija završila, potrčala sam da mu stisnem ruku, zahvalim za hrabrost, priznam koliko se stidim svoje akademske profesije — toliko zaokupljene konferencijama, faktorima uticaja i „izvrsnošću“, a tako malo svojom pravom misijom: da služi kao savjest i svijest svijeta. Zagrlio me je i rekao: „Ne stidi se suza. One pokazuju da si čovjek. Nastavi da se boriš, čak i ako imaš samo suze.“
Taj dan bio je moja lična katarza. Moderator mi je prišao i dodao mikrofon, iako nisam tražila da govorim. Nespremna, rekla sam ono što je srce zahtijevalo:
Došla sam ovdje vjerujući da je dovoljno biti profesor i aktivista, da sigurno znam šta je genocid kada ga vidim. Ali danas, slušajući ova svjedočenja, shvatila sam da ništa ne znam o patnji. Proživljavam traumu genocida, koju svakodnevno svjedočim online. Oprostite na suzama — možda ne priliče mojoj ulozi ovdje, ali moja čaša je prelivena.
Ovo iskustvo, i izuzetan dokument koji smo zajedno proizveli — svjedočenje ne samo o prošlosti već i budućnosti — zauvijek me je promijenilo. Od sada, moja borba protiv genocida, uvijek i svuda, ostaje obilježena i ojačana kao nikad prije.
Za ovo dugujem zahvalnost svom dragom prijatelju i kolegi, profesoru Ričardu Falku, koji mi je dovoljno vjerovao da me pozove da služim u žiriju. Rastali smo se sa uvjerenjem da je ova završna sesija daleko od kraja — tamni dani još su pred Gazom. Kolonijalni i imperijalni lešinari neće stati.
Ali ni mi nećemo napustiti ove ljude koji su, u najnehumanijim uslovima, zapamtili najvažniju lekciju života: Nema predaje. No pasarán! Ljubav će pobijediti.
Prevod: PCNEN
Gaza Tribunal proglasio da Izrael čini genocid nad Palestincima
0 Comments