Piše: Predrag Miloradson Nikolić

Počeo sam gledati četvrtu sezonu serije Yelowstone. Već u prvoj sezoni sam, biće po prvi put u životu, poželio da odem u Ameriku. Ne u New York, ne u Los Angeles, ne u Las Vegas – poželio sam otići u Montanu. Čisto da osjetim kako u USA živi planinska država kakva je zapravo i Crna Gora.

Malo je reći da sam zbunjen američkim vrijednostima koje nam se serviraju, odkrivajući kako je i dozvoljeno i nedozvoljeno moguće u cilju nečega što je viši cilj, običajno pravo ili kriva slika onoga što nam se servira u američkom snu. U Yellowstone, zaštitom posjeda od svih onih koji ne igraju po pravilima i u cilju da od zelene oaze koja je oteta Indijancima, od otimača bude sačuvana kao carstvo od otimača koji su postali isti oni od kojih je oteto. Koji od Yellowstone ne žele da se napravi Budva.

Nije da mi konja za trku nemamo. Neđe s Montanom imamo slično ime. Ali s Yellowstone imamo identičan toponim – Žuta greda. Kao da je seoba naroda krenula iz Crne Gore. Vjekovna seoba. Kad vas olujni vjetar preko Hrvatskih Kotara natjera sa auto – puta na alternativne puteve prema Zagrebu, prema Karlovcu ćete naći table na kojima piše Općina Rastoka, Općina Nikšić, Općina Bročanac… taman onim redom kojim od sjeverne strane ulazite u Nikšić – Rastoci, Nikšić, Broćanac. Tako je valjda i Montana dobila ime od Montenegro. Ima logike jer se jedan Crnogorac izborio da Aljaska dobije zvjezdicu na USA zastavi kao jedna od država.

Zapitam se, kao Jovanka Jolić koja otkriva da ispod kineskog zida leži 800.000 srpskih kostiju – moguće da je sve krenulo odavde. Ali šta je krenulo? Za razliku od Jovanke, držaću se svog sjećanja i viđenja.

Naša odbrana od Žute grede je trajala kao mački muž. Naš Yellowstone nema četvrtu sezonu. Danas živimo posljedice Žute grede već četvrto desetljeće.

Ko je kriv što sam bio na pravoj strani povijesti? Ko je kriv što u svojim tekstovima provlačim Štrpce, deportaciju iz Herceg Novog, Konavle i Dubrovnik i Srebrenicu kao kamen ili mač koji visi nad našom glavom nečovječnosti? Naravno, ja sam kriv jer nijesam mitomanijak, jer sam se od onih 6,35% sveo na 6,35% od njih. Tako u Tišinama Meše Selimovića dođemo do zaključka da se sve dobro i sve loše briše vremenom, pa se opet dođe na isto.

Tih 6,35% od 6,35% koji su preživjeli danas gledaju 95% parlamentaraca koji su izdanak NJIH – pučista mladih, lijepih i pametnih! Onih koje je rodila Žuta greda. Koji su izvršili državni udar 1989. godine u Crnoj Gori.  Mantra o lijepim, mladim i pametnim i danas traje. Samo gdje je pamet?

Taj kovitlac nesreće na sreću Slovenije nije zahvatio tu zemlju. Ali Crnu Goru jeste. Taj državni udar tada, te 1989. godine je probudio uvezeni nacionalizam, mržnju, ksenofobiju, nasilje, deportacije ljudi i popločao staze revizije povijesti koja antifašizam miri s fašizmom.

Htjeli mi to ili ne, danas moramo priznati da je Žuta greda bila početak nesreće i trebao bi jedan Mihailo Lalić da opet opiše hajke i zla proljeća koja su se desila od 1989. godine do danas.

Bojim se da je danas antifašizam previše salonski da bi s Mandićevim fašistima i Crkvom Srbije mogao da se bori.

Na razum ne mogu pozvati nerazumne. Na vid ne mogu pozvati slijepe. Niti izdajnike na rodoljublje.

A upita li se iko đe ide duša?

Krčmari đedovine i očevine su najglasniji za početak u ksenofobiji. A Podgorica od prije par noći liči na Njemačku tog 09. studenog 1938.

Smrt fašizmu!